Argument a contrario Keršić, Marin
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu,
07/2022, Letnik:
59, Številka:
2
Paper, Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
Argument a contrario jest argument koji se učestalo koristi u sudskoj praksi, ali i u svakodnevnom zaključivanju. Iako se argument možda čini kao jedan od jednostavnijih, otvara prostor za brojna ...teorijska i praktična pitanja, među kojima ističemo sljedeća: pitanje uvjerljivosti zaključivanja po suprotnosti, odnosa argumenta s drugim argumentima i tumačenjem (prije svega, argumentom analogije, suženim, doslovnim i proširenim tumačenjem i ciljnim tumačenjem) te pitanje odnosa sa „šutnjom“ normotvorca. Strukturno, autor u radu prvo u uvodu prikazuje pojam i karakteristike argumenta. Nakon toga, objašnjavaju se varijante argumenta: interpretativna i produktivna (prema Guastiniju) te slaba i jaka (prema Peczeniku). Rad nastavlja s analizom i formalizacijom strukture argumenta, uz poseban osvrt na jaku i slabu pragmatičku negaciju i njihov utjecaj na zaključivanje a contrario. Iznesena shvaćanja potom su prikazana u odlukama Suda Europske unije i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Na temelju iznesenoga, autor u radu iznosi zaključke relevantne za pravnu znanost, a potencijalno i za sudačko rasuđivanje.
V rimski pravni literaturi se na številnih mestih, kjer bi pričakovali definicije, nahajajo etimologije. Te je v dela rimskih klasičnih pravnikov vnesla stoiška filozofija, ki je sledila ...helenističnemu učenju o naravni zvezi med realijami in njihovimi poimenovanji. Antične etimologije so zasledovale druge namene kot moderna znanstvena etimologija, saj so bile predvsem orodje za umevanje sodobnosti. V pravniških spisih so etimologije nastopale v didaktični, historizirajoči, pravnopolitični, legitimizirajoči in dogmatični funkciji. Avtor obravnava etimološki argument v kontekstu slogovnih značilnosti rimskega pravnega jezika, ki je bil izpostavljen vplivom govorništva. Po prikazu virov pravnoetimološkega gradiva in primerov najtehtnejših pravniških etimologij se avtor opredeli do vprašanja, ali je etimologija vplivala na pravno dogmatiko. Izkaže se, da so bile etimologije le eno od številnih skupnih mest (topoi) pravnoargumentacijske zakladnice, katerih izključen vpliv na dogmatiko je mogoče zagovarjati le v zelo omejenem obsegu. Na pravne etimologije ni mogoče gledati kot na trivialnosti, ki bi šibile kvaliteto prizemljene rimske jurisprudence. Kot verodostojne priče prvobitnih pravnih prepričanj ter kot odsev pravniškega jezikovnega habitusa so bile spričo didaktične in mnemotehnične vrednosti v evropski pravni znanosti navzoče vse do 18. stoletja.
Straipsnyje glaustai pristatomi Žygimanto Liauksmino (1597-1670) gyvenimo ir kūrybos svarbiausi bruožai. Svarbiausiame jo darbe „Iškalbos praktika, arba retorikos meno taisyklės“, skirtame oratoriaus ...kalbos analizei, juntama stipri atgimimo epochos dvasia. Jis kritikuoja įsigalėjusį barokinį kalbos stilių, kelia gimtosios kalbos vartojimo svarbą, reikalauja plėtoti mokslą ir meną pagal gamtos dėsnius. Mokslininko nuomone, visur turi vyrauti logika, blaivus protas ir nuoseklumas. Ž. Liauksmino darbe jaučiama tam tikra scholastinės argumentacijos kritika. Jis daug prisidėjo prie iškalbos, mokslinių ginčų teorijos, mokslinio mąstymo ir kalbos kultūros ugdymo.
Nikola Visković jedan je od najeminentnijih pravnih teoretičara Hrvatske i bivše Jugoslavije. Najpoznatiji je po svojoj integralnoj teoriji prava, koja nastoji pravnu pojavu objasniti izučavajući ...njezine tri dimenzije – društvene odnose, vrijednosti i pravne norme. Značajan dio njegovog opusa predstavlja i bavljenje tumačenjem prava. Između tumačenja prava i integralne teorije postoji niz poveznica, a između ostalog i stav pravnog kulturalizma, kao smjera integralističke misli, da je predmet tumačenja svako pravno-relevantno ponašanje, a ne samo pravna norma, kao što smatra tradicionalno usmjerena normativistička misao. Kao glavne teze na kojima počiva Viskovićeva teorija tumačenja možemo navesti: osnovna funkcija tumačenja jest utvrđivanje više mogućih značenja jednog nejasnog i/ili višeznačnog pravnog akta i opredjeljenje za jedno – najpovoljnije značenje; pravne akte tumače svi pravni subjekti koji su intelektualno sposobni da shvate, tj. da rekonstruiraju ili konstruiraju značenja pravnih akata; pravo je proces međuljudskog komuniciranja, a tumačenje je jedna od završnih radnji u tom procesu; svaka pravna pojava tumači se pomoću više metoda; do najpogodnijeg značenja pravnih pojava dolazi se pomoću vrijednosno-teleološke metode, itd.
Tema je našega rada izraživanje uzročnosti, navlastito njezina argumentativna vrijednost u konstrukcijama kao s’il échoue, c’est qu’il n’apprend pas ses leçons. Valja napomenuti da je vrsta ...konstrukcija ako P, Q opaziva kada je ako P činjenična, tj. kada propozicija P ne izražava nužno hipotezu, kao što je to općenito slučaj, nego činjenicu koja se je dogodila ili će se dogoditi. Tako nalazimo dopusne, suprotne, dopunske i emfatične sustave ako P, Q, ali u kontekstu našeg rada posvetit ćemo se samo uzročnim ako-konstrukcijama. Naš je rad strukturiran u tri dijela: prvo ističemo funkcioniranje uzročnosti u činjeničnim ako-konstrukcijama, zatim enuncijativno držanje generirano uzročnošću i, na kraju, samoprikazivanje govornika u francuskim uzročnim nehipotetičkim konstrukcijama.
Argumentacija je pojmovana kot proces, v katerem tvorcu uspe ali ne uspe pridobiti naslovnika, da sprejme argumente, posledično sprejme tudi sklepe in vse, kar iz predpostavljenega izhaja. S stališča ...besediloslovja so srgumenti sredstva racionalnega prepričevanja, po drugi strani pa so argumenti lahko tudi sredstva za manipulacijo, in kot taki niso izpostavljeni, pač pa predpostavljeni s stilistično izbiro izrazja ter z retoričnimi taktirkami in strategijo.
Može li upotreba jezičnih sredstava, poput metafore, ironije i hiperbole, u svrhu uvjeravanja, biti „preuvjerljiva“, tj. može li pro(e)mašiti svoj retorički cilj? Odnosno, može li se kombinacijom ...takvih sredstava ipak pretjerati te tako govornike (i sklone čitatelje) obvezati na djelovanja koja nisu bila zamišljena kao ishod uvjeravanja? U ovom se radu istražuju semantičke i pragmatične promjene u primjeni metaforičke engleske poslovice You cannot have your cake and eat it u kontekstu Brexita u britanskom javnom diskursu u razdoblju od 2016. do 2019. Na početku tog razdoblja tadašnji ministar vanjskih poslova Boris Johnson i drugi zagovornici Brexita modificiraju tu poslovicu u tvrdnju „We can have our cake and eat it“, koja utjelovljuje jasnu potporu Brexitu i njegovim navodnim koristima za Veliku Britaniju; čak je jedno vrijeme odredila smjer u kojem se kretala percepcija javnosti o pregovorima između UK-a i EU-a. S vremenom je postala predmet pretjerane hvale s jedne strane, te poruge s druge strane, a u posljednje je vrijeme, kako se čini, izgubila znatan dio svoje uvjerljivosti. U radu se tvrdi da je Johnsonova modifikacija poslovice u početku uspješno oživjela njezino metaforično značenje i uokvirila ju u hiperboličkom retoričkom kontekstu, ali da je isto tako zagovornike Brexita usmjerila na očekivanje ishoda „sve ili ništa“ kako u odnosu na narativ sukoba o EU-u tako i u odnosu na narativ unutarnje britanske političke rasprave. Prema tome, retorički uspjeh može nametnuti argumentativne (i političke) obveze koje govornik možda nije predvidio i koje mogu biti u suprotnosti s njegovim željenim ishodom uvjeravanja.
Prema stajalištu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) načelo supsidijarnosti jedno je od temeljnih načela na kojima se temelji konvencijski nadzorni sustav. Konkretno to znači ...da je mehanizam zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda uspostavljen Konvencijom supsidijaran u odnosu prema nacionalnim sustavima zaštite ljudskih prava. U radu se ističe protek vremena u kojem su sve strane u sudskim postupcima morale shvatiti i prihvatiti važnost primjene Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ali i Ustava Republike Hrvatske u postupcima pred redovnim sudovima. Važnost ova dva dokumenta konkretizira se kroz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, koji su svojom ulogom interpretatora Konvencije, odnosno Ustava jasno definirali sadržaje pojedinih ustavnih i konvencijskih prava, sloboda, jamstava i načela te stvorili putokaz za njihovu kvalitetniju zaštitu. Prednosti isticanja povreda konvencijskih i ustavnih prava već tijekom postupaka pred redovnim sudovima nesporna je, a u radu se ističe i njihova obveznost, u situacijama kada stranke svojim zahtjevima teže doći pred sudove na tim instancama. Autorice, baveći se karijerno ustavnim i konvencijskim pravom, prate razvoj prakse ovih sudova, posebno Ustavnog suda, pa tako i uviđaju pooštravanje kriterija i jednog i drugog suda za meritorno odlučivanje u pojedinačnim predmetima. U radu se stavlja naglasak na odluke Ustavnog suda i ESLJP-a u kojima je došlo do izražaja načelo supsidijarnosti. Pojašnjava se važnost ustavne tužbe i položaj ustavnog sudovanja u odnosu na redovne sudske postupke te se naglašava prijelaz Ustavnog suda na ustavnu argumentaciju umjesto redovnosudske, koja je prevladavala u ranijoj ustavnosudskoj praksi. U tom se kontekstu sagledava i uočava još uvijek nedovoljno „korištenje“ ustavnosudskih i konvencijskih argumenata i pogrešna argumentacija ustavne tužbe i zahtjeva Europskom sudu za ljudska prava redovnim žalbenim razlozima.
The ECtHR’s position is that the subsidiarity principle is one of the fundamental principles upon which the supervisory system of the Convention is based. This specifically means that the mechanism for the protection of human rights and fundamental freedoms established by the Convention is subsidiary to national human rights protection systems. This paper focuses on the period when all parties in court proceedings had to understand and accept the importance of the application of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, as well as of the Constitution of the Republic of Croatia in proceedings before ordinary courts. The importance of these two documents is expressed in the decisions of the Constitutional Court of the Republic of Croatia and those of the European Court of Human Rights, which, with their role as interpreters of the Convention and of the Constitution respectively, clearly defined the contents of individual constitutional and Convention rights, freedoms, guarantees and principles, and created guidance for their better protection. The advantages of stressing violations of Convention and constitutional rights, even during proceedings before ordinary courts, are indisputable, and this paper also stresses their obligatory nature, in situations where parties strive with their requests to appear before courts of these instances. The authors, who have been dealing with constitutional and Convention law throughout their careers, have followed the development of the case law of these courts, especially of the Constitutional Court, and thus noticed the development of stricter criteria of both courts when deciding on the merits in individual cases. In this paper, the authors focus on Constitutional Court and ECtHR decisions where the principle of subsidiarity is more prominent. They clarify the importance of a constitutional complaint, as well as the status of constitutional adjudication compared to ordinary court proceedings, and the shift of the Constitutional Court to constitutional argumentation in place of the argumentation of an ordinary court, which prevailed in the earlier jurisprudence of the Constitutional Court. In this context, it is possible to still perceive the insufficient “usage” of Constitutional Court and Convention arguments, as well as the incorrect argumentation of the constitutional complaint and of references to the European Court with regular appellate reasoning.
U ovome je radu analizirana govorna izvedba i argumentacija sedmero hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu koji su izabrani na izborima 2013. i ponovno 2014. godine. Analiza govorne izvedbe ...prema fonetskom statusu pokazala je da dvoje zastupnika ima disfoničneglasove, da svi zastupnici imaju dostatnu dikciju, troje ih ima izgovorne mane, petero izgovorne pogreške te šestero izvrsnu ili dobru izražajnost. U političkim je govorima najvažnije sredstvo
uvjeravanja etos govornika, stoga i zastupnici u Europskom parlamentu koriste svaku priliku da u svojim govorima istaknu vlastitu vjerodostojnost i stručnost. Analiza argumentacije također je pokazala da osim političkih tvrdnji, zastupnici koriste i vrijednosne te da tvrdnje potkrepljuju najčešće statističkim podacima, toposima i primjerima. Najzastupljenije argumentacijske pogreške su zanemarivanje alternativa, ad populum i non sequitur. Iz učestale
uporabe etosa, toposa, argumentacijske pogreške ad populum te posebice patosa, posredno se može zaključiti da su zastupnici više usmjereni prema biračkom tijelu nego svojim kolegama u Europskom parlamentu, što je mogući razlog uspješnosti ovih zastupnika na izborima za Europski parlament.
Svrha ovoga rada bila je pridonijeti modelu pripreme učenika za aktivno argumentiranje u demokratskom društvu i naglasiti ulogu nastavnika u raspravama u učionici /1/. 245 studenata iznijelo je svoje ...mišljenje u Upitniku o dijalogu i argumentaciji. Cilj istraživanja bio je ispitati mišljenje studenata (budućih nastavnika) o argumentiranju. Rezultati pokazuju da studenti na pozitivniji način ocjenjuju područja argumentiranja u školi s aspekta odnosa između njezinih dionika, s tim da je najbolje ocijenjen odnos između učenika; oni koji imaju najviše znanja o konceptu argumentiranja pozitivno ocjenjuju to da uključivanje u različite aktivnosti u društvu razvija koheziju, dijalog i argumentiranje. Studenti s boljom procjenom važnih karakteristika nastavnika za argumentaciju pokazuju veće razumijevanje za poticanje školskih aktivnosti koje doprinose razvoju dijaloga.
PDF
