Izhodišče prispevka je domneva, da nad precejšnjim delom Salustijevega historiografskega opusa lebdi senca izkušnje dolge državljanske vojne v Rimu v času njegovega življenja. To je razvidno iz ...zgodovinarjevega prikaza surovega obračuna nobilitete z bratoma Grakh in iz njegove upodobitve Sule in njegove vladavine kot vira moralnega kaosa v desetletju po njegovem zavzetju Rima. Ko razmišlja o vzrokih krize rimske republike v šestdesetih letih pr. Kr. in v času nastanka svojih spisov, se Salustij sicer skuša predstaviti kot nepristranski opazovalec, ki občasno biča napake političnih voditeljev obeh sprtih taborov, aristokracije in ljudstva. Vendar zgodovinar gotovo ne deli Ciceronovega mnenja o slogi med osrednjima skupinama vladajočega sloja kot zadostnem zdravilu za rimske težave. Preveč resno je jemal družbene korenine krize. Pri tem je nedvomno pripisoval odgovornost za krizo vladajočemu sloju. Zato si po Salustijevem mnenju pozornost zaslužijo celo neverodostojni glasniki sprememb, kakršen je bil Katilina. Po eni strani se Salustij ni odmaknil od uničujočega Ciceronovega prikaza voditelja zarote in ga je še dodatno prikazal kot demagoga, ki se, kadar mu to koristi, predstavlja za tipičnega člana nobilitete. Toda po drugi strani slika njegov razmislek o položaju v Rimu kot verodostojen, zlasti ko gre za Katilinov goreč napad na vodilno elito.
Salonitanski patroni Dukić, Bernard
Tusculum,
09/2015, Letnik:
8, Številka:
1
Paper
Odprti dostop
U radu se obrađuje pojava patronata istaknutih osoba nad zajednicama u Rimskom Carstvu te se analiziraju patroni kolonije Salone. Poznata su petorica zaslužnih građana koji su svojim djelovanjem ...zavrijedili naslov patrona i počasni spomenik u gradu. Datiraju se u razdoblje principata, tj. od 1. do 3. stoljeća, s tim da je najraniji moguće imao veze sa Salonom u doba careva Augusta ili Tiberija, a najkasniji u prvoj polovini 3. stoljeća. Dvojica su vjerojatno bili pripadnici romanizirane autohtone aristokracije, dvojica italskoga podrijetla dok jedan ne pruža dovoljno elemenata za određivanje.
Razmatra se pitanje značenja i datacije kamenih
brusova s ukrašenim usadnikom iz tzv. kneževskih
grobova s Glasinačkog područja. Na osnovi opsežne
analize konteksta nalaza na ovom području te na
...drugima pokazuje se da se prvi kameni brusovi kao
grobni prilozi javljaju početkom 4. milenija pr. Kr.,
odnosno u vrijeme prve pojave bodeža i noževa od legiranog
bakra koje je trebalo povremeno zaoštriti. Ta
kombinacija brusova i bodeža predstavlja set vezanih
nalaza koji upućuje na ratnika, simbolizirajući oštrinu
i snagu njegova oružja. Ta će simbolika doći do punog
izražaja u željezno doba, s pojavom željeznih mačeva
koji se u grobovima često nalaze zajedno s brusom.
Tako se umjesto brončanodobne kombinacije brusa
i bodeža sada može govoriti o kombinaciji mača i
brusa, kao ratničkim simbolima koji nastavljaju staru
tradiciju. U tom kontekstu treba promatrati i ukrašene
brusove s Glasinačkog područja i drugih dijelova
Euroazije gdje se oni javljaju. Dakle, malo je vjerojatno
da se tu radi o “žezlu”, odnosno obilježju individualizirane
vlasti, kako se to obično misli, već je u
pitanju izraz stare ratničke tradicije koja je u punoj
mjeri prisutna i u bogatim grobovima željeznodobne
aristokracije.
U ovom se članku ispituju dokazi o trgovini atenskom
keramikom s motrišta arhetipskog atenskog
aristokrata, točnije, vlasnika zaprege konja za utrke
dvokolica. Platonovu izreku “u svakome gradu ...postoje
dva grada: bogati i siromašni” (Rp. 422e) uporno
smeću s uma oni koji jednu drahmu dnevno uzimaju
kao standard prema kojemu se mogla mjeriti potrošnja.
Vlasnik konjske zaprege pripadao je jednom posve
drugom dohodovnom razredu i kretao se u krugovima
gdje je jedna drahma predstavljala beznačajnu
svotu i gdje se vrijednost stavki poput dragog kamenja,
paunova, kuća, robova, ostavina, miraza iskazivala
u minama (minae - jedinice od 100 drahmi). U
minama su se izražavale i cijene konja, premda se vrijednost određenih punokrvnih grla iskazivala u talentima
(većim jedinicama od po 60 mina). Neki od
najvrsnijih konja za utrke dvokolica uvozili su se iz
Veneta na sjeveru Jadrana, a s tom se trgovinom povezuju
i bogati nalazi atičke keramike iz nekropole u
Spini. No prisutan je velik raskorak između cijena po
kojima se, sudeći po dokazima, u antičko doba trgovalo
slikanom atičkom keramikom te cijena o kojima
se govori kada su posrijedi trkaći konji. Naime, iznosi
koji se navode u literaturi ukazuju na to da bi, kad bi
se svekolika atička keramika koja je ikada proizvedena
izvezla preko Pireja u 339. godini pr. Kr. (kao
godini za koju je moguće procijeniti brojke vezane uz
atensku trgovinu), ona činila manje od 40 % vrijednosti
ukupne robne razmjene. Rastegnemo li je na dva
ili više stoljeća, vrijednost keramike imala bi posve
neznatan udio u atenskoj robnoj razmjeni. Potvrdilo
se Finleyjevo zapažanje da je “srebro bilo najvažnije
atensko dobro”. U Spini gotovo da nije pronađena ni
jedna kovanica, ali tvrdi se da se za robu poput žita ili
trkaćih konja plaćalo antičkim ekvivalentom novčanica
u krupnim apoenima. Većina sačuvanog posuđa
(pa i onog koje je danas izgubljeno, ali se spominje
u popisima inventara hramova) čini višekratnike vrijednosti
ove ili one kovanice. Srebro na brodovima
koji su isplovljavali ne bi li se vratili s rasutim teretom
nije zauzimalo mnogo prostora. Prostor je bio popunjen
upravo onom vrstom keramike koja je u velikim
količinama pronađena u Spini, tj. keramikom koja je
predstavljala imitaciju onakve srebrnine kakvu danas
pronalazimo u sve većim količinama, osobito na prostoru
Trakije. Dodatna prednost promatranja antičkog
svijeta očima atenskog aristokrata je u tome da se
tako razotkriva kako su novije tvrdnje o postojanju
aristokratskih oslikavača keramike posve neodržive.
Finleyjevo zapažanje da “beazley-izam” predstavlja
primjer cara koji je gol može se smatrati donekle utemeljenim.
Junije Resti (1755.–1814.), dubrovački plemić, nakon francuskog osvajanja Republike povukao se na svoja ladanjska imanja. Utemeljenje takvoga životnog izbora nalazio je u antičkom pjesništvu, u ...vrijednostima republikanizma i aristokratskih vrlina, u kršćanstvu te u pjesništvu i druženju s dubrovačkom intelektualnom elitom klasicističkoga estetičkog nadahnuća. Kao dubrovački vlastelin koji je podrazumijevao hijerarhijske razlike bio je žestoki protivnik ideja i reformi koje su dolazile iz Francuske. Pad Republike u njegovim je očima značilo rasap starog svijeta, gubitak uljudbe i nestanak kulturnih i društvenih vrijednosti, a jedini je izlaz iz toga vidio u ladanjskoj osami.
