Autor publicira dva kamena kipa postavljena u niše na pročelju crkve sv. Martina u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Kipovi prikazuju sv. Kvirina, biskupa rimske Siscije (Sisak) i bl. Augustina Kažotića ...(Casotti), biskupa u Zagrebu i Luceri u Apuliji. Kipovi nisu dosad bili predmet povijesnoumjetničkih analiza, iako je riječ o djelima visokih umjetničkih dometa. Autor ukazuje na njihovu sličnost s djelima mletačkog kipara Alvisea Tagliapietre (Venecija, 1670. – 1747.) te ih pripisuje njegovoj radionici u kojoj su djelovala njegova tri sina, Ambrogio, Carlo i Giuseppe. U drugom dijelu teksta analizira se mramorni grb na ogradi vrta kurije Stjepana Putza na Kaptolu 7 u Zagrebu. Na kuriji je kameni portal datiran 1756. godine pripisan mletačkom kiparu Francescu Robbi (Venecija, 1698. – Zagreb, 1757. ) koji je djelovao u Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj. Grb u Zagrebu pripisuje se Robbi te se uspoređuje s grbovima koje je umjetnik izveo u Celovcu i u Ljubljani. Pretpostavlja se da je grb bio dio cjeline s portalom te da ga je naručio također Stjepan Putz, smederevski i beogradski biskup te prepozit zagrebačkog kaptola.
Orazio Bonetti jedan je od brojnih furlanskih kipara djelatnih u 18. stoljeću, a koji je u Hrvatskoj bio gotovo posve nepoznat. Rodio se oko 1700. godine najvjerojatnije u Veneciji gdje je započeo ...školovanje da bi potom otišao u Furlaniju te Ljubljanu postavši suradnik Francesca Robbe. Zbog oskudnih dokumenata te izgubljenih radova, majstorov život i stvaralački itinerari velikim su djelom ostali nepoznati i nepovezani. Ovom prigodom Bonettiju se pripisuju kipovi u salezijanskom samostanu u San Vito al Tagliamento, crkvi San Cristoforo u Udinama, župnoj crkvi u Nogaredo di Prato i u Adegliaccu. U drugoj polovici četrdesetih godina 18. stoljeća Bonetti je s obitelji živio u Ljubljani te je ostvario suradnju s riječkim kiparom Antonijem Michelazzijem izradivši kipove na oltaru Gospe Karmelske u župnoj crkvi u Pazinu. Potom se preselio u Rijeku, da bi se nakon 1763. godine zaputio prema Dalmaciji. U Orlecu na Cresu isklesao je kipove za glavni oltar župne crkve, a 1766. mramornu dekoraciju oltara Bezgrešnog začeća u zadarskoj katedrali. Monumentalne kipove sv. Silvestra i sv. Tome, danas u Lovreću, izradio je 1768. za nekadašnju crkvu Sv. Silvestra u Zadru. Majstorova prisutnost u Zadru indirektno je potvrđena pronalaskom zapisa o smrti njegove žene Catarine koja je pokopana 1770. u crkvi Svete Marcele.
Tekst poddaje krytyce, zwyczajowe we współczesnej humanistyce, oskarżenie Kartezjusza o instrumentalizację i uprzedmiotowienie zmysłowości i materii. Autorka koncentruje się na przezwyciężeniu ...binarnej opozycji pomiędzy zmysłowością i abstrakcją, która stanowi podstawę tego oskarżenia. Tekst Medytacji jest analizowany w kontekście barokowego kryzysu doświadczenia i towarzyszącego mu niepokoju, który kartezjańskie wątpienie przekształca w metodę. Odwołując się do barokowej kategorii anamorfozy, tekst pokazuje, iż metodologizacja ta nie prowadzi do prostego przezwyciężenia stanu kryzysu przez pewność cogito, ale do jego przekształcenia w podstawę pewności. Przekształcenie to oparte jest na relacji pomiędzy formalną arbitralnością relacji dualizmu a metafizyczną arbitralnością kaprysu, którą ucieleśnia figura złośliwego geniusza. Tekst poświęcony jest analizie tego przekształcenia, w procesie którego wytwarza się zmysłowość kartezjańskiej racjonalności, abstrakcja jako materialna forma doświadczenia.
U ovome radu predmetom je proučavanja književna životinja u poemi Sveta Rožalija požeškoga isusovca Antuna Kanižlića (Požega, 1699 – Požega, 1777). U kontekstu hrvatskih baroknih religioznih poema ...(Ivan Gundulić, Suze sina razmetnoga; Ivan Bunić Vučić, Mandalijena pokornica; Ignjat Đurđević, Uzdasi Mandalijene pokornice) Kanižlićeva se pored već uočenih razlika (u odnosu na: motive i teme, strukturu, metar, molitvu kao sekundarni žanr) izdvaja i u odnosu na opisani životinjski svijet. Zastupljenost životinjskih vrsta u navedenim poemama nije ujednačena: najmanja je u Bunićevoj Mandalijeni pokornici (10), ujednačena u Uzdasima Mandalijene pokornice (21) i u Suzama sina razmetnoga (22), a najbrojnija u Svetoj Rožaliji (61). Istraživanje carstva Animalia u Rožaliji pokazalo je da je fauna najbrojnija u prvome dijelu, za trećinu manja u drugome i trećemu dijelu, dok je u četvrtome dijelu svedena na samo jednu trećinu prvoga dijela. Bogatiji životinjski svijet i to, uglavnom, u svojim primarnim značenjima (npr. ptice) javlja se u onim pjevanjima u kojima dominira rokokoovsko „vanjsko oko“ (prvo i drugo pjevanje, a posebice oni dijelovi u kojima je opisana Rožalijina ponesenost ljepotom prirode, njezinim zvukovima i pokretima). Prema kraju poeme barokno „unutarnje oko“ sve je manje otvoreno prema životinjskome svijetu, a različita lirska i moralna simbolika koja proizlazi iz figurativnih podudarnosti s određenim moralnim i teološkim poimanjima sve češća.
The paper deals with the analysis of the literary animal in the poem Saint Rosalia writtenby the Jesuit monk Antun Kanižlić from Požega (Požega, 1699 – Požega, 1777). Inthe context of the Croatian baroque religious poems (Ivan Gundulić, Suze sina razmetnoga;Ivan Bunić Vučić, Mandalijena pokornica; Ignjat Đurđević, Uzdasi Mandalijenepokornice), along with previously identified differences in the motives, topics, structure,meter, and prayer as the secondary genre, Kanižlić’s poem is distinctive in the depictionof the animal world. The presence of the animal species in the given poems is notconsistent: it is the least frequent in Bunić’s Mandalijeni pokornici (10), almost the samein Uzdasi Mandalijene pokornice (21) and in Suze sina razmetnoga (22), while it is themost frequent in Saint Rosalia (61). The analysis of the Kingdom of Animalia in Rosaliashowed that fauna is the richest in the first section, by a third less in the second andthird sections, while in the fourth one, it reflects only a third of the first section. In itsprimary meanings (e.g. birds), the richer animal world can be mainly noticed in thosepoems in which the Rococo „external eye“ dominates (the first and second poems,particularly in the depictions of Rosalia’s enchantment with nature’s beauty, its sounds,and movements). Towards the end of the poem the Baroque „internal eye“ is graduallyless open to the animal world, whereas different poetic and moral symbolism emergingfrom the figurative correspondences with particular moral and theological concepts ismore frequent.
Nakon što je Heinrich Wölfflin uveo pojam baroka u povijest umjetnosti, taj se izraz brzo proširio na sva područja humanistike, nalazeći svoje mjesto i u znanosti o književnosti. Usporedno s takvim, ...u osnovi historijskim razumijevanjem, od Nietzscheova se doba razvijalo i transhistorijsko shvaćanje baroka kao dekadentnog stila koji se može javiti u svakoj epohi. U posljednjih nekoliko desetljeća književna teorija izrodila je i pojam „neobaroka“, kako bi razjasnila konstrukciju alternativnih povijesti modernosti, imunih na esencijalističku logiku suvremenog kapitalizma. U članku se, nadalje, oslanjam na „heterološku“ interpretaciju modernosti kakvu je razvio francuski teoretičar Michel de Certeau. On je u djelu
La Fable mystique
(1982) ustvrdio da u baroknoj mističkoj književnosti odlučujuća uloga ne pripada radikalnom prijelomu sa srednjim vijekom, već da je riječ o novom načinu uporabe (
re-employment
) postojećih diskursa, koji izbjegavaju svako zatvaranje u okvire institucije. Uvjet mogućnosti takvih diskurzivnih strategija je poseban odnos prema radikalnoj drugosti. Iz takvog odnosa ne nastaje stabilni kartezijanski subjektivitet, već subjekt koji biva za drugog/Drugoga. Pretpostavka da je mistična književnost simptom modernosti kao takve utire put uvidu u izvorni, „atopični“ prostor, koji nadilazi puke društvene i političke projekte emancipacije. Tu je riječ o svojevrsnom transcendentalnom razumijevanju modernosti kao uvjeta mogućnosti onog modela subjektivnosti, diskurzivnosti i prakse koji je svagda usmjeren ka jednoj heterološkoj etici.
After Heinrich Wölfflin introduced the notion of Baroque in the history of art, the term rapidly expanded to all areas of humanities, including the realm of literary studies. In parallel with this historical understanding, the transhistorical understanding of Baroque as a decadent style that can occur in every epoch was developing, at least from Nietzsche’s era on. In the last decades, literary theory has developed the term “Neo-Baroque” in order to clarify the construction of alternative histories of modernity that would be immune to the essentialist logic of modern capitalism. In the article, I draw on the “heterologic” interpretation of modernity developed by the French theoretician Michel de Certeau. In his work
La Fable mystique
(1982), he argues that Baroque mystical literature does not establish the radical rupture from the Middle Ages, but rather a new mode of uses (
re-employment
) of existing discourses, which avoids any closure within the frames of institutions. The precondition of such discursive strategies is a special relationship to radical alterity. Such a relationship does not foster stable Cartesian subjectivity, but rather a subject that is for the other/Other. The assumption that mystical literature functions as a symptom of modernity in general paves the way to an insight into the originary, “atopic” space that goes beyond the mere social and political projects of emancipation. What is at stake here is a kind of transcendental understanding of modernity as a condition of the possibility of the subjectivity, discursiveness and practice, which are focused on a heterological ethics.
Svrha je ovoga članka pružiti osnovni pregled dosadašnje obrade i percepcije redovnika glazbenika Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja iz 18. stoljeća u domaćoj i stranoj (ponajviše u ...talijanskoj) literaturi, u rasponu od napisa iz 1846. do posve recentnih priloga. Prateći njihov diskurs, kroz istraživanja i poglede raznih kulturnih djelatnika i znanstvenika (napose muzikologa), u smislu rasvjetljivanja imena, biografija, djelovanja i doprinosa glazbenika članova dotične franjevačke pokrajine tijekom baroka i (pret)klasicizma – a djelomično onda i onih starije njezine provincije-majke, Bosne Srebrene – uočljivi su različiti pristupi te postupno povećavanje uvida u broj i dostignuća odnosnih protagonista. Imena don Petra (bivšega fra Pavla OFM) Nakića i fra Petra Kneževića OFM, iako su se u literaturi navodila još u drugoj polovici 19. stoljeća, kao najpoznatija među njima (uz neke druge, manje zastupnike sličnih glazbenih htijenja) trebala su ponešto pričekati da ih se prepozna i pravilno (tj. pravilnije) shvati u odnosu na glazbene prethodnike, suvremenike i nasljednike. Pritom ih recentni(ji) radovi, bilo članci i specijalizirana (čak i popularna) izdanja, bilo povijesne sinteze/pregledi i ostali napisi, nipošto ne mogu više ispuštati iz vida; dapače, u nekoliko su navrata Nakić i Knežević bili i glavnim predmetom višeautorskih/zborničkih izdanja. I buduća istraživanja, koja itekako valja poticati (te intenzivirati postojeća), zacijelo će dati odgovore na dio zasad još uvijek otvorenih pitanja, otkriti možda i neka nova imena te omogućiti izoštreniju sliku već poznatih činjenica.
U radu se analizira široki spektar ženskih likova kod najpoznatijih hrvatskih
renesansnih i baroknih autora. Promatranje likova vrši se s obzirom na determinante
književnopovijesnog razdoblja, manire ...izražavanja i književne ideje ili svrhe lika unutar
piščeve koncepcije svijeta. Renesansni autori su idealizirali žensku ljepotu, a barokni su je
prikazali u dihotomnom obliku: kao izvor grešnosti (posljedica moralističke didaktičnosti),
ali i izvor novih i smionih erotičnih imaginacija ili pak ideal duhovnih i etičkih vrlina.
Uočeno je formiranje pet različitih tipova žena s obzirom na njihovu jaču realističku,
simbolično-alegorijsku ili apstraktnu narav: petrarkističke gospoje, žene ratnice, dobre
žene, žene bludnice i žene čarobnice. Posebno se proučio položaj Judite u promatranom
korpusu. To djelo oduvijek je privlačilo pažnju književnih teoretičara, ali i jezikoslovaca
jer se upravo njime hrvatska srednjovjekovna pismenost brzo transformirala u autorsku i
nacionalnu literaturu.
PDF
