Tekst obrađuje dio problema istraživanja uzroka međurepubličkih migracija. Polazi se od pitanja koliko se uzroci međurepubličkih migracija mogu obrazlagati kao etnički poticaji na osnovi podataka o ...izjašnjavanju o nacionalnoj pripadnosti. Pokazuje se da je za analizu uzroka međurepubličkih migracija nužno uzeti u obzir niz elemenata. Struktura međurepubličkih migracija prema izjavama o nacionalnoj pripadnosti nije direktan ključ za odgovor o etničkim uzrocima, ali je važan pokazatelj za stanje s obzirom na nacionalnost u određenoj višenacionalnoj zajednici.
Članak kritički komentira pojam "manjina" što se rabi u ruskoj društvenoj znanosti i politici. Postoje mnoge poteškoće u vezi s izravnim preuzimanjem tog pojma iz jezika međunarodnog prava ili ...zapadne društvene znanosti. Među najvažnijima možemo navesti to što je pojam "manjina" najprikladniji u demokratskim državnim ustrojstvima. U tzv. "prijelaznim društvima" u kojima položaj skupine u sustavu odnosa vlasti ne ovisi toliko o njezinoj brojnosti, koliko o drugim resursima − bogatstvu, razini obrazovanja i grupne solidarnosti, dostupu do struktura moći i tijelima upravljanja, monopolu nad najvažnijim socijalnim i gospodarskim sferama itd. − uporaba pojma "manjina" manje je umjesna. Osim toga, koncepcijsko polje u koje rasprave u ruskoj znanosti i politici stavljaju "manjinu", oštro se razlikuje od zapadnih analogija. Ovdje se "manjina" suprotstavlja ne toliko "većini", koliko političkoj stvarnosti nepoznatoj na Zapadu kao što su "titularna nacija", "korijenska /indigena/ etnija", "državotvorni narod" i dr. Budući da je pojam "manjina" u Rusiji tijesno povezan s predodžbama o "etniji", znatno mjesto u članku nudi analizu paradigama istraživanja etničke stvarnosti. U zaključku opisani modeli za rano otklanjanje sukoba, sastavni su dio promatranja kako se prava manjina poštuju.
Predmet razmatranja rada jesu manjine, odnosno etničke manjine kojima se može pripisati središnje mjesto u okviru društvenih pojava i procesa vezanih uz multietničku i multikulturnu strukturu ...suvremenih društava. Polazeći od pretpostavke da je jasnoća pojmova preduvjet razumijevanja i rješavanja problema vezanih uz etničke manjine, autori problematiziraju definiranje i diferenciranje pojmova s obzirom na koje, u konkretnim društvima, na svojevrstan način uglavnom proizlaze i prava etničkih manjina. Problem se smješta u kontekst suvremenih društava, napose imigracijskih zemalja Europske unije, te se upozorava na njihovu etničku heterogenost, na deklarirani opći konsenzus o pravu na različitost i na važnost toga prava. Uspoređujući s jedne strane etničku strukturu petnaest zemalja Europske unije (temeljenu na popisu stanovništva i na procjenama), a s druge strane podatke o pravnoj reguliranosti zaštite manjina u tim zemljama, autori zaključuju da su na djelu različiti oblici selektivnog negiranja jednakosti prava na različitost. Suvremene podjele na nekad obespravljene tradicionalne manjine koje se nastoje revitalizirati i nove etničke manjine koje se oblikuju iz imigrantske populacije otvaraju mogućnosti za nove oblike diskriminacije. Stoga se također zaključuje da bi manjinska prava trebalo nastojati izjednačiti već i zato što hijerarhizacija prava, kako se kroz povijest pokazalo, može dovesti do frustracija s dalekosežnim posljedicama.
Podrijetlo Etruščana Agostini, Paolo
Migracijske i etničke teme,
06/2000, Letnik:
16, Številka:
1-2
Paper
Odprti dostop
U razdoblju humanizma napredovale su povijesne znanosti te epigrafska i arheološka istraživanja. Tada je bio učinjen i prvi korak u pogledu teorije o podrijetlu Etruščana. Međutim, više-manje ...znanstveni pristup pitanju podrijetla pojavio se tek u 18. stoljeću, i zatim krenuo u tri smjera. Prema jednoj teoriji, Etruščani su istočnog podrijetla, prema drugoj potekli su sa sjevera, a prema trećoj oni su starosjedilački narod Italije. Prva se teorija temelji na tradiciji iz vremena Herodota, koji je govorio o seobi jedne skupine Lidijaca pod vodstvom Tirena, sina kralja Atisa. Iako su moderni kritičari odbacili tu zamisao, našla je potvrdu u epigrafskoj građi s otoka Lemna, nedaleko od nekadašnje lidijske obale. Pismo i stanoviti jezični sadržaji u epigrafu s Lemna vrlo su slični jeziku Etruščana. Drugi su povjesničari, ukazujući na veliku količinu predmeta istočnoga podrijetla i uopće istočnih kulturnih utjecaja, pogotovo u VII. i VI. stoljeću prije n.e., snažno poduprli ideju o istočnom podrijetlu. Prema njihovu mišljenju, takva se količina istočnih kulturnih sadržaja može objasniti jedino masovnom migracijom s istoka. Druga je teorija, polazeći od arheoloških istraživanja paleoetnologa Luigija Pigorinija, pretpostavila da su Etruščani i italski narodi stigli u migraciji sa sjevera. Smatralo se da su ti ljudi prenijeli obred kremacije u Italiju, koji je djelomično zamijenio inhumaciju. Prema toj teoriji, koja nije naišla na veliku potporu, etruščanski je element povezan s kulturom Villanove. Čini se da je treća teorija, starosjedilačka, koju je odavno iznio Dionizije iz Halikarnasa, postala dosljednija nakon pojave novih jezičnih studija koje su težile dokazati postojanje predindoeuropskoga jezičnog sloja. Taj su sloj jezikoslovci nazvali »tirenskim«, smatrajući da je bio stariji od italskih narječja indoevropske porodice. Prema tome, Etruščani su navodno potekli iz spoja kulturnih i etničkih elemenata iz ranijeg sloja i iz superponiranih slojeva iz brončanoga doba. S tim u vezi Massimo Pallottino ističe potrebu izbjegavanja shematskih pojednostavljenja složena problema. Prema njemu, etruščanski narod oblikovao se u Etruriji. Tijekom tog procesa važnu je ulogu odigrala kulturna i trgovačka razmjena s putnicima iz Egeje koji su stizali privučeni rudnim bogatstvom otoka Elbe, Rudonosnih brda (Colline Metallifere) i Planina Tolfe (Monti di Tolfa). Istočna obilježja, prema Pallottinu, posljedica su kulturnih prinosa koji su proželi etruščansku kulturu. I autor članka, poput Pallottina, smatra da se složeni kulturni i jezični sklop Etruščana može objasniti jedino kao posljedica više čimbenika, uključujući i vjerojatnu amalgamaciju većega broja naroda i skupina naroda koji su govorili različite jezike i ostavili svoje utjecaje u etruščanskim običajima i epigrafima.
Sa svrhom analize etno-socijalnih obilježja Židova u Hrvatskoj daje se pregled migracija Židova na sadašnji teritorij Hrvatske kako bi se objasnio specifičan status židovske zajednice kao manjine u ...Republici Hrvatskoj. Nakon što je židovska zajednica stekla poziciju unutar koje može aktivno sudjelovati u javnom životu Republike Hrvatske, analizirani su aspekti suradnje između vlasti i židovske zajednice, te konflikti i pojave protužidovskog raspoloženja. Jedan od postignutih zaključaka jest da još nepotpuno definirana manjinska politika proizvodi model korekcije državnih akcija kao rezultata prosvjeda židovske zajednice i istovremenog iskazivanja volje za suradnjom. Odnosi židovske zajednice i države definiraju se i "u hodu".
Kamo ide Rusija? Pliskevič, Natalija
Migracijske i etničke teme,
10/1999, Letnik:
15, Številka:
3
Web Resource
Odprti dostop
Autorica razmatra radove iz zbornikâ Kamo ide Rusija? (= Куда идёт Россия?) što su se pojavili od 1994. do 1998. povodom istoimenoga međunarodnoga simpozija što se svake godine održaou Moskvi. Za ...skupove i zbornike radova, koji su okupili vodeće ruske i inozemne stručnjake, znakovit je širok obuhvat tematike društvenih, gospodarskih, političkih, pravnih, kulturnih i inih preobrazba što su se zbile u Rusiji posljednjih desetljeća, a osvrt se ograničava na razmatranje priloga posvećenih etnopolitičkim i sociokulturnim problemima transformacija u Rusiji. Zaključuje se da pitanje »Kamo ide Rusija?« i dalje ostaje otvoreno.
Komparativno vrednovanje načina reguliranja etničkog konflikta iznimno je važno, jer svi mi pripadamo nekoj etničkoj zajednici i jer su zajednički odnosi i suviše značajni da bismo ih prepustili ...etničkim pristranostima. Stoga su analize o načinu rješavanja etničkih sporova primarna obveza za znanstvenike koji se bave "etničkim pitanjima" u širem smislu i etničkim konfliktima u užem. Ovaj rad razmatra glavne metode u reguliranju etničkih konflikata koje se u svijetu primjenjuju, uz pokušaj evaluacije moralnosti, izvodivosti kao i posljedica primjene različitih strategija u pojedinim sredinama. Rad se temelji na knjizi "Politike reguliranja etničkog konflikta", što su je priredili John McGarry i Brendan O'Leary i objavili u Londonu 1993. Pored teorijski iznimno vrijednog uvoda o klasifikaciji pojedinih metoda reguliranja etničkih konflikata, knjiga sadržava i jedanaest studija slučaja etničkih sporova i različitih pristupa njihovu rješavanju u različitim dijelovima svijeta (Belgija, Burundija, Fidži, Indija, /bivša/ Jugoslavija, Južna Afrika, Kanada, Malezija, Sjeverna Irska, /bivši/ Sovjetski Savez i Španjolska). Uz analizu povijesnih uzroka nastanka i razvitka konflikta te razlaganja političkih događanja vezanih za specifičnu etničku konfiguraciju, svaki je od autora nastojao identificirati koji se od teorijskih modela, izloženih u uvodu, primjenjuje (ili se primjenjivao) u rješavanju konflikta u istraživanoj sredini. U ovom smo se radu, iz sasvim određenog razloga, ograničili na kratki prikaz, odnosno razmatranje etničkih situacija u šest zemalja: u Belgiji, Fidžiju, Južnoj Africi, Kanadi, Maleziji i Španjolskoj; htjeli smo, naime, upozoriti na one slučajeve u kojima smo mogli prepoznati primjere konsocijacijske prakse (sadašnje ili doskorašnje), svakako, najdemokratskije među postojećim alternativama u rješavanju etničkih sporova u pluralnim društvima.
U članku se opisuje razvitak hrvatske predodžbe o vlastitom podrijetlu, poglavito u odnosu na srednjoazijski ili srednjoevrazijski svijet. Na južnom rubu Panonske nizine, koja tvori osobit nastavak ...velike evrazijske stepe, područje Hrvatske bilo je u prošlosti često izloženo raznim prodorima nomadskih naroda s istoka. Dakako, najstarije prodore s istoka u doba početne indoevropeizacije (utjecaji na eneolitsku vučedolsku kulturu i sl.) još se ne mogu uvrstiti u tu shemu. Tek »skitskokimerijski fenomen« u rano željezno doba označava početak modela azijskih najezdi, koje su zahvatile i hrvatski prostor. Na kraju stare ere stići će s istoka Jazigi i ini Sarmati, a na prijelazu iz antike pokret Huna stvorit će stereotip prema kojem će suvremenici doživjeti iduće provale Bugara i Avara, tijesno vezane za slavenske seobe, poslije i seobu Mađara, te napokon i tatarsko-mongolsku najezdu. Iako bitno drukčiji po tipu, kasniji osmansko-turski prodor – koji će imati krupne posljedice za Hrvatsku – također se može razmotriti kao dio ukupne slike o azijskim odnosima. Na početku osmanskih prodora, prenio se na Hrvatsku stari naziv iz doba križarskih ratova – antemurale Christianitatis – što je imalo dvojako značenje. S jedne strane, to je potvrda o vezi sa zapadnokršćanskim krugom, ali »predziđe « znači i nešto izvan »matice«, pa se hrvatski prostor unekoliko pomaknuo prema Orijentu. U nastavku, autori razmatraju različite predaje o podrijetlu Hrvata. Najstarije je zapisao bizantski car Konstantin VII Porfirogenet. Riječ je o ulozi cara Heraklija u naseljavanju Hrvata i o priči o dolasku Hrvata pod vodstvom petorice braće i dviju sestara. Potonja zacijelo odražava izvornu predodžbu o podrijetlu, koja je preživjela u hrvatskoj sredini barem do sredine 10. stoljeća. Iduća predaja, zabilježena u ljetopisima iz 12. i 13. stoljeća, vodi podrijetlo Hrvata od Gota. Autori drže da je riječ o dinastičkom mitu Trpimirovića. »Gotizam« je zacijelo nastao prije personalne unije s Ugarskom (jer su Arpadovići imali drugi dinastički mit), a trajao je do renesanse, kada su ga zamijenila druga tumačenja – »autohtonizam« ili »ilirizam«, pa i čista slavenska vizija. No, s početkom moderne historiografije u 17. stoljeću pozornost se opet usredotočila na Porfirogenetov opis. Zbog činjenica što se hrvatski etnonim nije mogao objasniti slavenskom jezičnom osnovom, na kraju se stiglo do postavke da prvotni Hrvati možda i nisu bili slavenskoga podrijetla. Dobrano se nametnula turkijska teza, odnosno veza s pricrnomorskim Bugarima ili Hunima. Poslije je otkriće nadgrobnih natpisa u Tanaisu na ušću Dona s imenima nalik na hrvatski etnonim dalo osnovu iranskoj teoriji o podrijetlu Hrvata. Autori raspravljaju o tome i o najnovijim pokušajima da se prvobitne Hrvate traži u socijalnom sloju avarskog kaganata. Prema tom mišljenju, turkijske (avarske) i iranske interpretacije ne isključuju nužno jedna drugu.
Ulazak azijskih masa na američki kontinent dio je svjetskih migracija koje su započele u 16. stoljeću, a vrhunac dosegle nakon španjolsko-američkog rata 1898. godine, kada su Filipini potpali pod ...imperijalnu dominaciju SAD-a. Kako bi simbolički prikazali traumatsko iskustvo iskorijenjenosti i rasističko nasilje kojima su izloženi kineski, japanski i filipinski migranti u Sjedinjenim Državama, etnički umjetnici ovih zajednica razvijaju nekoliko strategija: postmodernističku afirmaciju heterogenosti (Frank Chin i Jeffery Chan), kontra-identifikaciju i deidentifikaciju (Maxine Hong Kingston, Bharati Mukherjee, Hisaya Yamamoto) i proročko oblikovanje (Carlos Bulosan). Te strategije izražavaju neke načine kojima azijski Amerikanci pokušavaju prevladati rasizam, isključivanje, marginalizaciju i kooptiranje pomoću ideološke kritike. U tom procesu "orijentalizirana" ili egzotična tema, utemeljena na sudbini akumulacije kapitala u SAD-u (depresija, hladni rat i širenje potrošačkog društva), može se smatrati oporbenom, emancipirajućom snagom sa svojim vlastitim životnim, premda ograničenim, povijesnim djelovanjem. Cilj je ove etničke umjetnosti transcendentnost rasnog ugnjetavanja i oslobođenje iz ropstva transnacionalnoga kapitala.
