Etničke škole odigrale su važnu ulogu u propagiranju profila »idealnih« junaka i članova društva u imigrantskim zajednicama. Dosljedno tome, uloga školskih udžbenika često je bila upoznati učenike s ...porukama koje su odrasli željeli prenijeti mladom naraštaju. U ovom radu autor pokušava opisati sadržaje različitih udžbenika koji su se upotrebljavali u poljsko-američkim vjerskim školama. Izmišljanje nacionalne mitologije i pojednostavnjivanje činjenica bili su nužni kako bi se olakšao proces memoriranja koji se zahtijevao. Ali za oblikovanje grupne solidarnosti bilo je potrebno identificirati zajedničke neprijatelje. Različiti udžbenici objavljeni u SAD-u prije Prvoga svjetskog rata nisu djeci imigranata pomogli pri akulturaciji na američku stvarnost. Oni su bili vrlo didaktični i uglavnom su se koncentrirali na poljsku zbilju i poljsku povijest. Tek je nakon Drugoga svjetskog rata američka prisutnost postala vidljivijom u knjigama za prvi stupanj. U tridesetim godinama časne sestre felicijanke pretežno su upotrebljavale udžbenike napisane u SAD-u, i to one koje je napisala redovnica M. Cyryla (Magdalena Tobaka). U njima su junaci okarakterizirani shematski, a uzori koje su sadržavali bili su strani poljsko-američkoj djeci. Ta analiza temelji se na knjizi Polska s. Mary Cyryle. Slika Poljaka i »ostalih« naroda iznenađujuće je crno-bijela. Strani narodi opisuju se kao okrutni, monstruozni, negativci, pogani, barbarski itd. »Mi«, Poljaci, ocrtani su kao hrabri, pravedni, dobri, pametni, pošteni, vjerni itd., oni »vole vjeru, zemlju i jezik« itd. Udžbenik s. Cyryle nastojao je probuditi osjećaj zajedništva dijeleći svijet na »mi« i »oni«, izazivajući time antagonizam prema »njima«. Osobne značajke Poljaka jako su se poklapale sa slikama i samostereotipovima koje je poljsko društvo imalo o sebi. Stvarajući pozitivnu i idealnu sliku o samome sebi, bilo je korisno »druge« i »strance« ocrtati kao »neprijatelje«. »Oni« su negativno opisani prema svojoj vjeri i, češće, prema svojem »duhu«, »umu« i »ponašanju«.
Članak istražuje društveno isključivanje mladih iz sve više etnički segmentiranog tržišta rada u Švedskoj. Autorica smatra da je diskriminacija novih etničkih manjina u etnički složenom i društveno ...opterećenom okruženju u Stockholmu sakrivena u magli stereotipnih slika kulturnih razlika. Ono što se obično ne prepoznaje jesu društvene nejednakosti i nastavak društvene borbe u kulturnoj sferi. Upravo ovdje, u kontekstu odijeljenih životnih prilika, nastaju ne samo novi uklapajući transetnički identiteti i složeni načini izražavanja nego također i novi etnički fundamentalizmi.
Tekst obrađuje temu urođeničkih naroda u Rusiji u postsovjetskom dobu. Autori se prvo pitaju: koji se narodi mogu smatrati urođeničkim, odnosno kako razlikovati "urođeničke narode" od "malih etničkih ...skupina" ili "etničkih manjina"? Rješenje im nudi Konvencija br. 169 Međunarodne organizacije rada, koja ističe dva kriterija: a) društveno ustrojstvo koje održava preddržavne razine življenja, više-manje tradicionalno gospodarstvo i ostatke kolektivnog zemljovlasništva, b) osobitost svjetonazora o poretku stvari, sakralizaciji prirode, zemlje i njezinih resursa. Prema toj shemi 26 etnija na sjeveru i istoku Ruske Federacije mogu se smatrati urođeničkim. Njihova ukupna brojnost ne prelazi 9% žiteljstva dotičnih krajeva. Suvremeno im je stanje krizno, među inim, zbog propadanja prijašnjih gospodarskih oblika i opće dekulturacije, neravnopravnog sudjelovanja u suvremenom gospodarstvu, demografske katastrofe, lošeg zdravstvenog stanja, pogoršanoga alkoholizmom, uz porast samoubojstava i depresije. Autori nalaze razloge za tu krizu: 1) u modernizacijskom šoku što ga sve tradicionalne kulture osjete u dodiru s industrijskim/postindustrijskim društvom, 2) u svojedobnom grubom miješanju sovjetske vlasti u tradicionalne načine života, 3) u nedefiniranom pravnom statusu i sustavu za zaštitu urođenika i 4) u dugogodišnjem ignoriranju gledišta samih urođenika o njihovu mjestu u širem društvu. U nastavku, opisuju se tri modela prilagodbe modernizaciji: potpuna adaptacija, nepotpuna adaptacija i odsutnost adaptacije. Prvi je tipičan za pojedince, ali na grupnoj razini ne održava etničnosti. Treći model vodi do etničke samoizolacije, što nije često u Rusiji. Prevladava treći model − odbijanje marginalizacije i težnja za uključivanjem u šire društvo, ali ne nauštrb etničke osobitosti. Isto je izrazila i Deklaracija o slobodnom razvitku naroda Sjevera, usvojena 1991. na Međunarodnoj konferenciji naroda Sjevera. Deklaracija je istaknula: 1) očuvanje etničke samobitnosti, 2) prerastanje urođenika iz objekata modernizacije u njezine aktivne subjekte i 3) održavanje ravnoteže između općih građanskih prava i prava urođeničkih naroda. Značaj veze s okolnom sredinom ima i ekološku osnovu, jer urođenički narodi vide svoje vlastite zakone, običaje i sustave korištenja prirodnih resursa kao dio svoga kulturnog bogatstva. Deklaracija za njih traži sva ljudska prava i osnovne slobode, uz dodatne zahtjeve (uvažavanje dostojanstva i osobitosti kulture, povijesti i tradicija, novčanu i tehničku pomoć, naknadu za opustošenu zemlju, zaštitu tradicionalnih intelektualnih oblika − književnost, crteži i sl., stvaranje vlastitih sustava obrazovanja). No novine u svakodnevici obično znače napuštanje dijela vlastitih običaja − što se pokazalo u gospodarstvu. Ako ne može pronaći privrednu "nišu", tradicionalno gospodarstvo propada ili postaje tek "etnografski biznis" (sezonska proizvodnja suvenira i sl.). Još je "Konvencija 26" koju je 1990. donio Jakutski savjet Udruženja malobrojnih naroda Sjevera, iznijela program za postupnu integraciju u suvremeno društvo. Tekst je tražio: 1) prava naroda Sjevera na svoje iskonske zemlje i primorja, 2) stvaranje rezervatskih zona u njihovim povijesnim teritorijima, 3) ozakonjenje ne samo privatnoga nego i tradicionalnog općinsko-rodovskog korištenja posjeda i nekadašnji porezni imunitet. Zatražena je i uspostava ustanova (rodovskih savjeta) radi zaštite kulturne samobitnosti. Status urođenika zajamčila bi federalna vlast, koja bi pružila zakonodavnu podršku samoupravi i novčanu pomoć urođeničkim inicijativama. Autori ocjenjuju zahtjeve "Konvencije 26" kao neotradicionalizam − obnova tradicionalne kulture nema cilj odbiti utjecaj svega "vanjskoga" nego osigurati stabilnost u novim uvjetima. Ipak, odgovor postsovjetskog društva nije bio dostatan − budući se zakoni nisu dobrano razradili na federalnoj razini, ostalo je da se to učini na regionalnoj. Među prvim primjerima bio je zakon Republike Burjatije iz 1991. "O pravnom statusu evenkijskih seoskih sovjeta". Slijedile su 1992. "Uredba o statusu rodovskih posjeda" Hanti-Mansijske Autonomne oblasti i "Uredba" Korjačke AO. Drukčiji bio je zakon Republike Jakutije iz iste godine "O nomadskoj rodovskoj općini malobrojnih naroda Sjevera". Jakutski zakon obradio je teritorijalno-rodovsku općinu kao osebujnu ustanovu građanskog društva smještenu između urođenika-pojedinaca i državnih vlasti. Autori ocjenjuju ovo regionalno zakonodavstvo kao pozitivno. Primjerice, nakon šezdesetogodišnjeg prekida vraća se prikladniji oblik općinske organizacije, što stvara stabilnije osnove za uvođenje novina u dezorganizirane i dezorijentirane urođeničke manjine. No rješavanje općih problema regulative na regionalnoj razini ne osigurava cjelovitost pravnoga prostora. Regije moraju pronaći i načelna i praktična rješenja, iako svjetsko iskustvo pokazuje da je najbolje kad se to dvoje razdijeli između federalnih i regionalnih vlasti. Narušavanjem koordinacije modernizacijski procesi koji utječu na urođeničko stanovništvo ostaju bez učinkovite i potpune regulative.
Najčešći ishod migriranja, bez obzira na početni značaj i pravu prirodu te pojave, jest naseljavanje velikog broja migranata i formiranje etničkih zajednica, odnosno manjina, u novoj zemlji. ...Migracija iz Indije, Pakistana i Bangladeša u Veliku Britaniju nedvosmisleno je i blisko povezana s britanskim kolonijalnim prisustvom na Indijskom potkontinentu. Rezultat su azijske etničke kolonije koje se nalaze u procijepu između britanske prakse rasne diskriminacije i općeg britanskog vjerovanja u "jednakost svih britanskih podanika". U kontekstu navedenoga autorica analizira, uz neke povijesne napomene, prije svega pojedine aktualne sociokulturne i političko-imigracijske aspekte nazočnosti azijske populacije u Britaniji.
Planetarna univerzalizacija postojanja u svojem postmodernom obliku uzrokovala je gubitak ljudskog identiteta; zato nije čudno da se taj gubitak nadomješta potragom za korijenima društvenosti, prije ...svega potragom i borbom za etničkim identitetom. Autor, shvaćajući etnički identitet epohalnim prevladavajućim historijskom oblikom integriranih društvenih zajednica, analizira koncepcije takvih oblika u etnologiji, te smatra da ona nema teoretski utemeljen pojam etničnosti. Analizirajući neke jugoslavenske i sovjetske autore pokazuje da se etnosu ne pridaju karakteristike koje bi ga utemeljile kao društveni, formativni i epohalni oblik, te ga zato nije moguće dosljedno razlikovati od pojma naroda i nacije. Navodeći nemarksističku teoriju o tvorbi etničkoga, UMMU Ibn Khalduna, autor postavlja pitanje kako se etničnost, usprkos svemu, revitalizira i u industrijskim društvima. Odgovor nalazi u tome da ona ne mora biti obilježje samo nisko diferenciranih društava. Iz toga slijedi da je svaka suvremena aktivno integrirana nacija također i etnija. Na bitno pitanje kako je takva koegzistencija moguća u suvremenim društvima autor nalazi odgovor u autoreferencijalnosti i autopoesisu dinamičnih, živih ljudskih zajednica. Etničnost i identitet tvore ono jedno (tó hén), što je »snaga« koja ujedinjuje, povezuje i individualizira, te je na taj način počelo, a ne posljedica, zajednice.
Pozivajući se na grčku, židovsko-kršćansku i staroslavensku tradiciju, autor najprije zaključuje da je pojam "etnos" bio višeznačajan u predmodernom vremenu, te da se definira tek u suvremenoj ...znanosti. Ipak, slavenski prijevod etnosa, prema autoru, ukazuje na »jezik« kao korisnu analogiju za shvaćanje etnosa i etničnosti. U daljnjem tekstu raspravlja se o genezi i o relacijama etnosa. Među inim, tvrdi se da je etničnost opća antropološka kategorija koja nastaje usporedo s razvojem samoga čovjeka, a odnosi se na (»historijsku«) svijest o zajedništvu. Ta svijest određuje i vanjsku relaciju između pripadni¬ka zajednice (»nas«) i stranaca (»njih«). S vremenom, međutim, raste značaj i unutrašnje relacije između kolektiva u cjelini i pojedinaca u njemu. U zadnjem dijelu rada autor pokušava odrediti mjesto etnosa i etničnosti u suvremenom razvijenom društvu. Pri tome smatra da se problematika etnosa u suvremenom svijetu ne može svesti na pitanje razvoja nacija, te da bi trebalo istraživati mogućnosti etnosa / etničnosti mimo ili poslije nacije. S druge strane, dinamiku suvremenih etničkih identiteta autor vidi kao međuigru između slobodnog izbora, posredovane historijske svijesti i onoga što su pojedini članovi konkretnih zajednica naslijedili i/ili prisvojili u doba svoje socijalizacije i individualizacije.
Rasprava o etničnosti i regionalizmu u Istri podrazumijeva povijesni okvir. Povijesni pristup mora biti dopunjen strukturalnom analizom. Ukoliko se pitanjima etničke i regionalne identifikacije u ...Istri pristupi otvoreno i bez predrasuda, ova dva oblika identifikacije se ne moraju predstaviti kao suprotstavljeni već mogu biti kompatibilni. U tom smislu možemo pretpostaviti da postoje bitne razlike između objektivnog "izvanjskog" pogleda na istarsku situaciju i pogleda "iznutra" koji je svojstven samim sudionicima. Stvarnim, životnim situacijama svojstveni su višestruki oblici identifikacije, a od društvenoga konteksta ovisi koji će segmenti identiteta poprimiti manifestni karakter, a koji će zadržati latentni oblik. U analizi regionalizma na istarskom području autor se bavi njegovom političkom organizacijom, kategorijom "istrijanstva" te analizom političkoga "tržišta" u Istri. U zaključnom dijelu rada procese regionalne mobilizacije u Istri autor dovodi u vezu sa širim društvenim kontekstom. S tog stanovišta, rješavanje konfliktnih situacija u odnosima etničke i regionalne identifikacije velikim dijelom zavisi od stabilizacije hrvatskog društva u cjelini.
Tekst se bavi analizom utjecaja modernizacijskih procesa na razvoj etničnosti i međuetničkih odnosa u kontekstu suvremenih zemalja Indijskog potkontinenta, možda jedne od najraznolikijih i ...najkompleksnijih regija međuetničke interakcije u svijetu. Počinje od shematskog prikaza etničkih skupina po pojedinim zemljama, djelomice ukazujući na sličnosti ali i na razlike u pogledu njihova razvoja, strukturalne i prostorne dimenzije te značaj međuetničkih odnosa. Polazeći od pretpostavke suvremene etničnosti, prije svega kao političkog fenomena, tekst vezuje noviju pojavu etničkog oživljavanja u zemljama Indijskog potkontinenta s nastojanjima afirmacije vjerskog i regionalnog odnosno etničkog naspram projekta modernizacije i razvoja kao novog oblika homogenizacije društva, ali i naspram kolonizacije iznutra koja je nerijetko slijedila nacionalne politike novih država (primjerice nastanak Bangladeša ili dominacija sinhaleške većine na Šri Lanci). Tekst ukazuje i na osnovna obilježja britanske kolonijalne vladavine na Potkontinentu, važna za potpunije razumijevanje današnjih etničkih pojava i procesa u regiji. Analizirajući vezu između etničke mobilizacije, strateške lokacije etničke zajednice te napose njezina odnosa sa središnjom vlašću, propituje i karakter politika vladajućih elita novih država u stvaranju nacija-država, glavnog projekta modernizacije: integrirajući Pakistana i Šri Lanke, odnosno više pluralistički Indije, te posljedice takvih politika na narav etničkih odnosa u spomenutim zemljama.
Autorica predstavlja i sažima podatke i radove o etničkim motivima u masovnoj svijesti Rusa i građana Ruske Federacije koje je tijekom 1990-ih objavljivao časopis Sveruskog centra za proučavanje ...javnoga mnijenja Мониторинг общественного мнения: экономические и социальные перемены (= Prašenje javnoga mnijenja: ekonomske i društvene promjene). Analiza ukazuje na porast etničkih napetosti do 1993–1995. godine, nakon koje se stanje vratilo na ono iz 1989–1990. Autorica sažima zaključke raznih autora o razvitku i obilježjima ruske samosvijesti i nacionalizma (i odnosa prema drugim etnijama), o pojavi antisemitizma u Rusiji, te prenosi i neke nalaze poredbenih socioloških istraživanja provedenih u Rusiji, Estoniji, Letoniji i Ukrajini o podršci državnom paternalizmu ili reformama i o društvenim strahovima.
U radu autor raspravlja o porijeklu i integraciji nacije uopće, ali s gledišta porijekla hrvatske nacije. Pojavu i razvitak nacije promatra u okviru razvoja društva i društvenih podsistema. Smatra da ...nacija nastaje i formira se kao kompleksna nacionalna zajednica novoga integracijskog tipa u tijeku dugotrajnih povijesnih i društvenih procesa, tek u okviru razvoja građanskog društva. Posebno stoga proučava uzajamnu ovisnost nacije i demokratskih podsistema tog društva. Demokratski građanski sustav i njegovi podsustavi (demokracija, građanske slobode, parlamentarizam, pravna država, vladavina prava i zakona, višestranački sistem, pluralizam uloga, stavova, ciljeva itd.) bitno utječu na formiranje i razvitak demokratske nacionalne zajednice. To su dakle dvije kompatibilne povijesne tvorevine. Napredak i/ili stagnacija jedne tvorevine (demokratskog sustava) utječe na razvoj i/ili stagnaciju druge povijesne tvorevine (demokratske nacionalne zajednice) i obratno.
