Katolički karizmatski pokret ili Pokret obnove u Duhu Svetomu jedan je od najraširenijih i danas duhovno-pastoralno najaktivnijih pokreta unutar Katoličke Crkve. U posljednjih nekoliko desetljeća, a ...osobito od vremena Drugoga vatikanskog sabora naovamo, ovo je duhovno i pastoralno gibanje doživjelo različite faze vlastitog razvitka i konsolidiranja. Danas su jasno profilirani njegovi temeljni teološko-pastoralni okviri postojanja i djelovanja, kao i uporišna težišta aktivnosti pojedinaca i zajednica koje su vezane za to gibanje. U ovome radu sagledavaju se i razlučuju izazovi, tj. oni aspekti djelovanja ovog pokreta koji osobito u duhovnom i pastoralnom smislu predstavljaju poteškoću. Uz to, sagledavaju se i razlučuju i pozitivne strane te perspektive djelovanja ovog pokreta preko kojih njegovi pripadnici obogaćuju ukupni život i djelovanje Crkve, a osobito djelo evangelizacije.
Cilj je ovoga rada istaknuti ulogu i značenje obrazovanja kao jednog od oblika evangelizacije. Štoviše, detaljnijim uvidom u proces obrazovanja, odnos obrazovanja i kulture, te mjesta obrazovanja u ...društveno-političkom kontekstu ovo istraživanje dovodi do zaključka da su obrazovanje i evangelizacija dva moćna i neodvojiva procesa oblikovanja identiteta osobe jer svaka informacija ujedno je i formacija. Stoga možemo govoriti o nužnosti zauzetog sudjelovanja Crkve u odgojno-obrazovnim procesima i njegovu kreiranju. Briga za istinu i upoznavanje čovjeka s istinom o njegovu podrijetlu, dostojanstvu, pravima i odgovornostima, Crkvu čini odgovornom za informaciju koja ima moć transformacije, tj. oblikovanja čovjekova identiteta i lica. Briga za istinu implicira brigu za informaciju, srž je procesa evangelizacije i brige za čovjeka, njegov identitet i lice i put Crkve koji ona nikada ne smije napustiti.
With the insight into the process of education, in the relationship between education and culture and in the place of education in the socio-political context, this research led to the conclusion that education and evangelization are two powerful and inseparable processes of shaping human identity, because every information is at the same time formation. Therefore, it is essential for the Church to take part in educational processes and their creation. Caring for the truth and acquainting man with the truth about his origin, dignity, rights, and responsibilities, the Church is responsible for information that has the power of transformation, i.e. the formation of man’s identity and faculties. Caring for the truth implies care of information, which is the core of the process of evangelization and caring for human being, his identity and his face, and the way of the Church that Church should never abandon. Education is the fundamental charisma of the Church and a powerful form of evangelization.
Vjera i pastoral Čondić, Alojzije
Crkva u svijetu,
2020, Letnik:
55, Številka:
4
Journal Article
Odprti dostop
U osnovne pastoralne izazove koje nameće sekularizacija ulazi vjerska ravnodušnost, odnosno smanjenje vjerskoga života i nedostatka osjećaja crkvenosti. Ako se uzme da je vjera put kojim se može ...spasiti, onda se vjera i njezina primjena u životu odnosi na bît Crkve i njezina poslanja. Sukladno tomu pisac, teološko-pastoralnim načinom evanđeoske prosudbe, na temelju znanstvenih istraživanja, povezuje odnos vjere i pastorala u crkvenom životu, u Europi i Hrvatskoj, a potom govori o uzrocima i razlozima smanjenja vjere i crkvenosti. Raščlanjujući kulturno surječje hrvatskoga društva i pastoralni rad, govori o vjeri kao milosnom daru, za koji treba stvarati plemenito ozračje, da bi se što plodonosnije umnožila u vjernicima. Potom autor predlaže pastoralne smjernice o nužnosti pastoralne metanoje i načinu produbljenja vjere i crkvenosti.
O dvadesetoj obljetnici pohoda sv. Ivana Pavla II. Hrvatskoj autor analizira Papine poruke, s posebnim naglaskom na susrete u Splitu i Solinu, želeći s vremenskim odmakom od 20 godina naći uporište i ...neprolazne vrijednosti za Crkvu i suvremeno hrvatsko društvo. Istine o čovjeku, Crkvi i društvu na koje Papa upozorava utemeljene su na evanđeoskoj riznici i povijesnom iskustvu te imaju neprolaznu vrijednost, a nakon dva desetljeća pozivaju na pastoralnu i društvenu inventuru. U središtu pozornosti je čovjek, njegov identitet i poslanje u Crkvi i društvu. Papa se predstavlja kao hodočasnik evanđelja, jer za njega evanđelje predstavlja divljenje nad dostojanstvom čovjeka u svjetlu objave. Tako osvijetljen identitet i s njim povezano svjedočansko poslanje čovjeka, Crkve i društva usmjereni su prema izgradnji kulture života i njegova očuvanja. Čovjek je polazišna, središnja, ali i ishodišna točka evangelizacijskih i demokratizacijskih procesa. Shodno tome, imperativ današnjice je nastavak liječenja povijesnih rana, kako bi čovjek trećeg tisućljeća, nasuprot neoliberalnom kapitalizmu i konzumerizmu, mogao ostati na čvrstom temelju kršćanskih vrednota te dao svoj doprinos istinskoj demokratizacija društva.
Crkva je kroz stoljeća u mnogim područjima svoga djelovanja dala golem doprinos razvoju ljudskoga roda. Jedan od načina na koji je Crkva artikulirala i realizirala taj doprinos jest i evangelizacija. ...Cilj je ovoga članka da, nakon uvodnoga dijela, koji tek upućuje na važnost novoga antropološkoga pitanja kao konteksta iz kojega proizlazi potreba za evangelizacijom koja smjera humanizaciji, osvijetli važnost evangelizacije kao permanentne zadaće Crkve te da uputi na činjenicu da je objekt evangelizacije sve ono što je ljudsko te što se živi u određenoj kulturi. U tome smislu evangelizacija se pokazuje i kao put humanizacije naših odnosa. Potom se ukazuje na izabrana konkretna područja koja je potrebno evangelizirati, a koja su se ukazala kao posljedica novonastalih kulturnih promjena, npr. ekonomija i transhumanistički projekt. Završni dio članka ističe pojedine konkretne doprinose evangelizacije humanizaciji naših odnosa, kao što su kultura suživota, kultura suosjećanja i solidarnosti, međukulturni dijalog i kultura gostoljubivosti. Na koncu članak upućuje na to da je referentna točka i horizont evangelizacije koja smjera humanizaciji naših odnosa Isus Krist, njegova osoba i djelovanje, a napose njegov stil života te način ophođenja s onima koje je susretao.
Over the centuries, in many areas of its activity the Church has contributed greatly to the development of humanity. One of the ways in which the Church articulated and realized this contribution is evangelization. After the introductory part, which only points to the importance of a new anthropological question as the context from which the need for evangelization towards humanization arises, the aim of this article is to highlight the importance of evangelization as a permanent task of the Church, and to point to the fact that the object of evangelization is everything that is human and that is lived in a particular culture. In this sense, evangelization presents itself also as a way of humanizing our relationships. We then point to the selected specific areas that need to be evangelized, which have appeared as a consequence of newly emerging cultural changes, such as, economics and transhumanist project. The final part of the article highlights certain specific contributions of evangelization to the humanization of our relationships, such as the culture of coexistence, the culture of compassion and solidarity, intercultural dialogue and the culture of hospitality. In the end, the article suggests that the reference point and the horizon of evangelization which focuses on the humanization of our relationships is Jesus Christ, his person and his actions, and especially his lifestyle and the way he behaved with those he encountered.
Polazeći od temeljnog stava da Crkva postoji kako bi evangelizirala, Ivan Pavao II. u svjetlu evanđeoskog čovjekoljublja i solidarnosti trasira put Crkve u odnosu prema fenomenu selilaštva na početku ...trećeg tisućljeća. Riječ je o zalaganju za dostojanstvo svakog konkretnog čovjeka i njegove obitelji, koje izvire iz čovjekove bogolikosti. Takav stav Sveti Otac beskompromisno zastupa u svojim poslanicama za Svjetski dan selilaca. U skladu s tim Crkva i svi njezini članovi, žele li ostati vjerni Kristovom poslanju, ne smiju biti slijepi na vapaje i potrebe migranata i njihovih obitelji, nego su dužni autentično živjeti Kristovu istinu, tj. evanđeoski intervenirati i iskazati solidarnost, te tako u dijalogu svjedočiti i navijestiti puninu spasenja pridržanu Crkvi po Kristu. Selilaštvo u tom smislu nije prijetnja, nego prilika za napredak i rast blagostanja ljudske obitelji. Shodno tome nezaobilazan put Crkve trećeg tisućljeća jest kultura života, tj. kultura dobrodošlice, integracije obitelji te humanog pluralizma.
U članku se na temelju uvida u nastanak nove kulture, koja kao svoju temeljnu odrednicu ima internet i virtualne društvene mreže, pućuje na nove komunikacijske alate koji proširuju mogućnosti ...evangelizacijskog djelovanja, što pred Crkvu postavlja značajne izazove. Crkva je pozvana da nove komunikacijske mogućnosti, a posebno nove društvene servise koristi ne samo kao evangelizacijsku oglasnu ploču nego kao izazov da “digitalni kontinent” obogati evanđeljem, koristeći dinamičnost dvosmjerne komunikacije koja valorizira govor i slušanje, argumente i svjedočanstvo kršćanskoga digitalnog profila. Mnogobrojni su mrežni servisi putem kojih se ovo može ostvariti, ponajprije Facebook, YouTube, Blog servisi, Instagram, Twitter, te aktivno korištenje sve brojnijih aplikacija za mobilne uređaje, za što su u radu pruženi i konkretni primjeri. Sve te nove mogućnosti, međutim, također otvaraju moralna i etička pitanja na koja se od Crkve očekuje jasan odgovor. U završnom dijelu rada predočene su praktične mogućnosti evangelizacije korištenjem suvremenih medija i društvenih mreža te se predlažu načini na koje bi se suvremeni mediji mogli još bolje iskoristiti u novoj evangelizaciji.
Katolička Crkva u suvremenom hrvatskom društvu nalazi se pred mnogostranim izazovima. Naime, premda se suvremeno hrvatsko društvo još uvijek može okarakterizirati kao ono u kojemu, među većinskim ...katoličkim stanovništvom, i dalje dominira tradicionalna institucionalna religioznost u njemu se sve više uprisutnjuje i postmoderna individualizirana religioznost. Promičući novu evangelizaciju kojoj je cilj oživljavanje župnih zajednica, uz pronalaženje novih metoda pastoralno-katehetsko-evangelizacijskog djelovanja, Katolička Crkva nastoji se približiti vjerniku suvremenog hrvatskog društva te oduprijeti negativnim posljedicama koje takav oblik religioznosti ostavlja na društvo, na pojedinca te na kršćanstvo u cijelosti, koje je u svojoj biti zajednica vjernika. U okviru takvih nastojanja Đakovačko-osječka nadbiskupija izdala je 2008. godine Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, naslovljene „Ti si Krist – za nas i za sve ljude“. Cilj je ovoga rada pokazati na koji način fenomen višeoblične tipologije svećenika evangelizatora utječe na uspjeh u ostvarenju sinodskih izjava i odluka, kao danih smjernica za ostvarenje nove evangelizacije. Navedeno će se prikazati temeljem predstavljanja rezultata istraživanja provedenog u razdoblju od ožujka do svibnja 2018. godine kvalitativnom metodom dubinskih intervjua nad ukupno 19 župnika s područja Đakovačko-osječke nadbiskupije. Rezultati pokazuju da najveći broj župnika s područja Đakovačko-osječke nadbiskupije pripada kategoriji tradicionalističko-konzervativnih evangelizatora (42 %), odnosno progresivističko-puko-aktiviziranih (31 %) te rezignirano-dezerterskih (21%), dok samo jedan župnik pokazuje karakteristike Duhom Dobrog Pastira poosobljenog evangelizatora (0,05 %), što posljedično negativno utječe na mogućnosti djelovanja ove partikularne Crkve na promjene u religijskoj situaciji hrvatskog društva, a time i na ostvarenje nove evangelizacije.
Otvarajući Izvanrednu Svetu godinu milosrđa 11. travnja 2015. godine, papa Franjo je potaknuo cijelu Crkvu na dodatno i obnovljeno zauzimanje kako bi Božje milosrđe moglo biti što vidljivije u ...cijelom njezinu djelovanju. Iz toga nastojanja može se zaključiti da je milosrđe temeljna oznaka pastorala. Zapravo, pastoral bi kao takav trebao uvijek biti u službi Božjeg milosrđa. Jedan od prvih i ključnih elemenata crkvenog djelovanja svakako je navještaj evanđelja. On se ostvaruje na različite načine i u različitim prigodama, no temeljna oznaka toga navještaja, čija bi prednost bila u njegovu konkretnom ostvarivanju, upravo je ukazivanje na Božje milosrđe i njegova aktualizacija u susretu Crkve i svih njezinih članova, a osobito svećenika, jednih s drugima i sa svim ljudima ovoga svijeta. Ovaj rad se, iz teološko-pastoralne perspektive, bavi razradom mogućnosti i način unapređenja pastoralnog pristupa s obzirom na naviještanje evanđelja kako bi stavovi, jezik i djela milosrđa bili što jasnije i što upečatljivije prisutni u životu i djelovanju Crkve.
Članak je podijeljen u tri dijela. U uvodnom dijelu autorica uspoređuje/suprotstavlja dva konteksta djelovanja s kojima povezuje poslanje vjeroučitelja i župnika. Riječ je o školi i župi. Jedna i ...druga doživljavaju promjene koje su u dubokoj korelaciji s promjenama u društvu. U prvom poglavlju analizira se suradnja vjeroučitelja i župnika u kontekstu evangelizacije, osobito evangelizacije kulture. Autorica tematizira taj odnos polazeći od temeljnih čimbenika u pastoralu: župnika, katehete (župne kateheze) i vjeroučitelja (vjeronauk u školi), ističući osobito važnost nazočnosti vjeroučitelja u javnim školama. U drugom poglavlju autorica analizira djelovanje župnika i vjeroučitelja polazeći od promjena koje se događaju u suvremenom društvu i kulturi, a koje se duboko reflektiraju na religioznost i vjernički život. Tradicionalna župa postupno mijenja svoje lice i dobiva nove obrise. Suradnja škole i župe promatra se kroz prizmu teritorija koji dijele i koji im je zajednički. Iako škola i župa dijele isti teritorij, gledano iz pastoralne perspektive, moglo bi se u nekom smislu govoriti o školi kao prostoru »egzistencijalnih periferija«, o kojima govori papa Franjo. Župnik (župa) i vjeroučitelj (škola) pozvani su ići ususret svima koji su dio tih periferija. U trećem dijelu autorica, oslanjajući se na učiteljstvo zadnjih trojice papa (Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i papa Franjo), kratko naznačuje doprinos školskog vjeronauka u evangelizaciji kulture. Na kraju članaka donosi se promišljanje o suradnji župnika i vjeroučitelja iz perspektive župnika.
PDF
