Pojam nova evangelizacija je skovan u novije vrijeme. Još je u procesu sadržajnog
pročišćavanja unutar katoličke teologije. U ovom članku se prvo traži adekvatan
odgovor na pitanje: Što on znači a ...što ne znači u katoličkom poimanju? Iskristalizirani
odgovor služi kao polazište u pojmovno-sadržajnom istraživanju u pravoslavnom i
islamskom razumijevanju. Na kraju se povlače određene pozitivne i negativne moguće
aplikacije toga sadržaja na bosansko-hercegovačko društvo iz ekumenskog i dijaloškog
kuta.
Ako je u prošlosti Crkva u medijima ponajprije prepoznavala prikladna sredstva za pastoralno djelovanje i razmišljala o načinima njihove upotrebe, u novije vrijeme u njima prepoznaje novu kulturu i ...ističe značenje koje imaju u oblikovanju društvenih procesa. Imajući u vidu brzi tehnološki razvoj osobito prepoznatljiv na području društvenih komunikacija te značenje komunikacija u cjelokupnom životu, uočava se kako je danas potrebno veću pozornost posvetiti upravo komunikacijskim procesima. Nije riječ samo novim načinima komuniciranja već se mijenjaju uloge i odnosi između sugovornika, nude nove mogućnosti sudjelovanja u javnom životu a te promjene osobito doživljavaju društva i institucije koje su stoljećima komunicirale drukčijim komunikacijskim obrascima. Polazeći od činjenice da evangelizacija pretpostavlja vjernost evanđelju ali i čovjeku kojemu je navještaj upućen, poznavanje komunikacijskih procesa Crkvi može pomoći da bolje razumije čovjeka, njegov način doživljavanja i komuniciranja ali isto tako da se i sama Crkva snažnije uključuje u dijalog i život društva. Polazeći od slike Crkve koja se u današnjoj javnosti najvećim dijelom stvara upravo kroz medije, autor u prvom dijelu govori o karakteristikama komuniciranja unutar suvremenog društva pri čemu posebno ističe osnovne kriterije medijskog djelovanja. Način komuniciranja današnjeg društva potiče Crkvu na komunikaciju i uključivanje što većeg broja ljudi u javnu komunikaciju. U drugom dijelu autor govori o novim medijima. Oni pružaju brojne mogućnosti omogućavajući brzi pristup informacijama, pospješuju nove načine komuniciranja i stvaranja novih oblika zajedništva. Svojim djelovanjem suočavaju nas s nekim novim pitanjima jer se drukčije doživljava prostor i vrijeme, tjelesnost, mijenja se odnos prema sugovorniku, uspostavljaju se (virtualne) zajednice, a susreće se i drukčiji načinom doživljavanja vjere i svetoga. Crkva je pozvana suočiti se s ovim izazovima.
Nova evangelizacija ima istu zadaću kao i cjelokupni dosadašnje evangelizacijsko djelovanje Crkve kroz povijest: omogućiti ljudima da vjeruju u Isusa Krista. Iako se čini da je ova zadaća stara, ona ...u svakom novom povijesnom trenutku predstavlja izazov, prvenstveno za samu Crkvu koja si mora pojasniti što znači vjerovati? Autor u ovom članku polazi od teze kako vjerovati traži iskustvo učenja. Premda je ovaj pojam često opterećen epistemološkim značenjem, on se u kršćanskom kontekstu otkriva kao proces životnog nasljedovanja, proces sve dubljeg uranjanja u odnos s Isusom Kristom usred života onoga koji vjeruje. No, da bi se uopće moglo učiti vjerovati danas potrebno je vidjeti kako je vjerovanje jedna od temeljnih antropoloških odrednica. O tim antropološkim koordinatama autor govori u prvom poglavlju ukazujući na činjenicu da unatoč poteškoćama s vjerovanjem, čovjek jest biće koje vjeruje. Nakon toga u drugom poglavlju ukazuje na posebnost kršćanskog vjerovanja u Isusa Krista te na prijepore i izazove s kojim se tako oblikovana vjera susreće. U trećem poglavlju govori se o posebnosti teologalne vjere i izazovima koji teologalno oblikovanoj vjeri dolaze, posebice u susretu s novom religioznošću kao jednim od temeljnih izazova za novu evangelizaciju. U zaključku autor ističe nekoliko važnih obilježja vjere koja je ishodište i cilj nove evangelizacije: darovanost, sloboda, osobnost, zajedništvo.
Mnoga pitanja tište suvremeni pastoral a jedno od važnijih
je ‘stvaranje’ novih kršćana, jer za sobom pokreće mnoštvo
drugih pastoralnih tema, koje nisu u mah rješive. Među njima
su potreba ...katekumenata u suvremenim crkvenim i društvenim
okolnostima kao i pitanje oblika župnoga pastoralnog rada. Sve to
zajedno odnosi se na pitanje osjećaja crkvenosti i navjestiteljske
odvažnosti kršćana. U tomu surječju pisac članka uvodno
prikazuje povijesnu ulogu katekumenata, a potom u prvomu
dijelu raspravlja o značenju katekumenata, odnosu Drugoga
vatikanskog sabora prema katekumenatu te obredniku Reda
pristupa odraslih u kršćanstvo (dalje: RPOK) i o katekumenatu
u dokumentima Hrvatske biskupske konferencije. Budući da se
uočava manjak nedovoljnoga vrjednovanja kerigme u crkvenoj
svijesti vjernika, onda objašnjava njezinu pastoralnu važnost.
U posljednjemu odjeljku prikazuje odnos župne zajednice i
katekumenata.
Pojam nove evangelizacije posljednjih je godina u Crkvi u različitim raspravama postao jedan od najčešće upotrebljavanih pojmova. Očito je da ne postoji jednoznačna definicija toga pojma. Postojeće ...predodžbe vrlo su ovisne o stupnju otvorenosti prema koncilskom poimanju Crkve kao misterija i Božjega naroda. Danas smo, osobito u Europi, svjedoci potrebe za istodobnim ostvarivanjem najmanje triju eklezijalnih strategija: prve evangelizacije - pastoralne skrbi - nove evangelizacije. Ono što današnjega čovjeka koji traži duhovnost može privući i uvjeriti jest živa i aktivna zajednica vjernika. Nova evangelizacija kao samostalan projekt ne može uspjeti, već samo ako se uključi u integralni pastoral župe i zajednice vjernika, ali i tu ako je svojom prihvate svećenici. Bilo bi vrijeme da pola stoljeća nakon Koncila svoje mjesto u evangelizaciji zauzmu i laici. Nastojanja za novu evangelizaciju mogu biti izuzetna prilika za temeljitu obnovu naših župa i zajednica vjernika.
Smještajući osobu svećenika u kontekst Božje odvažnosti i milosti koja ga preobražava, a po kojoj onda i svećenik postaje kadar preobražavati ljude kojima je poslan služiti u istini i ljubavi, i ...svijet oko sebe u kojemu se događaju značajne kulturalne promjene, autor u članku ocrtava ulogu i važnost koju ima svećenik u novoj evangelizaciji koji djeluje in persona Christi capitis. Preko uloge svećenika ukazuje se i potreba za jednom novom antropologijom. Pozivajući se na dvomilenijsku povijest kršćanstva autor ukazuje na potreban oprez kršćanske zajednice koji ona mora imati prema kulturnom okruženju u kojem živi i kojeg želi usmjeriti prema istini evanđelja. Autor ukazuje na neophodnu ljubav prema istini ukoliko se žele ostvariti ciljevi nove evangelizacije, a kao glavni izvor za naše shvaćanje istine navodi riječi sv. Ivana apostola: »Ja sam Put, Istina i Život« (Iv 14,6). Istina je neodvojivo povezana s ljubavlju u kojoj istina pronalazi svoj konačni oblik. Svećenik svojim životom treba ukazivati na smisao i vrijednost svakog ljudskog života za koji autor tvrdi da je u ozbiljnoj opasnosti. Autor na kraju zaključuje da nam povratak Božjoj odvažnosti prema nama i našoj prema svijetu može dati razumjeti koliko je važno otkriti istinu koja se krije u našem svećeništvu: mi smo u njemu preobraženi. Živjeti od toga znači biti na putu prema svetosti.
Ako se kršćanska inicijacija svede na podjelu sakramenata i ograniči na vjersku pouku djece i mladeži do potvrde, onda se pastoralni rad ne sužava samo u crkvenomu tkivu nego se i u ...društveno-kulturnim okolnostima lišava svoga dubinskog učinka. U tomu surječju člankopisac govori o poteškoćama s nazivljem, smislom i odnosom kršćanske inicijacije i katekumenata u pastoralu. Bogoslovno-pastoralnim načinom prosudbe raščlanjuje i upućuje na nužne pastoralne pothvate što se tiče inicijacije odraslih u župnu zajednicu, govoreći o potrebi promjene načina župnoga pastorala. Budući da je u govoru o inicijaciji odraslih neizostavan obrednik Red pristupa odraslih u kršćanstvo (dalje: RPOK), pisac govori o njegovu mjestu i važnosti u pastoralnomu radu. Potom prikazuje odnos inicijacije i nove evangelizacije, naglašavajući njezinu nasušnu potrebu u našim društveno-vjerskim okolnostima. U posljednjemu dijelu članka raspravlja o ulozi inicijacije odraslih u obnovi župnoga pastorala.
Autor u prvome dijelu članka ocrtava lik mladog čovjeka unutar
postojećeg kulturološkog okvira, a na temelju referentne literature i
provedenih istraživanja posebno se osvrće na kulturološki kontekst
...te na ambijentalnost u kojoj se danas nalazi Crkva u Hrvatskoj.
Nastoji pokazati neke aspekte pozicioniranosti i profilacije mladih
u hrvatskom društvu. U drugome dijelu autor pretresa temeljne
probleme mladih promatrane kroz socijalne odnose, pri čemu
naglašava potragu mladih za religioznošću unutar današnjega
raskršćanjenog i etički neutralnog društva u kojem su mladi vjernici
diferencirano distancirani od Crkve. U trećem dijelu autor se nalazi
u potrazi za pastoralnim modelima u radu s mladima, pri čemu
današnju nezavidnu, odnosno kriznu situaciju pastorala mladih
doživljava kao izazov u stvaranju novih modela. Naglašava potrebu
nove pastoralne paradigme, te kao preduvjete za njezino ostvarivanje
ističe pastoralno obraćenje Crkve, te obnovljeni model mladog
kršćanina i obnovljeni model kršćanske zajednice kao prostora (za)
življenog bratstva. Temeljna nakana je doći do pastorala mladih koji
će se potvrditi kao pastoral njegovanja iskustva vjere.
This article explores the legitimacy of evident tension between the evangelistic and family commissions of evangelical Christians. Legitimacy is sought within the context of wider tensions revealed ...on the social level of Christianized civilizations, represented here by the Croatian example, as well as within the context of the New Testament writings which greatly influenced it. Theological interpretation of these tensions is offered within the eschatological model of the inaugurated kingdom and is suggested as a frame of reference for their evaluation and understanding. The main argument of the article seeks to show that both successes and failures of evangelical Christians in the area of the integration of family life and evangelistic enterprise
equally bare testimony to the truth of the gospel and follow the eschatological dynamics of the New Testament as well as the progress of the history of salvation.
