Istra je list koji je izlazio u Zagrebu od 1929. do 1940. godine. Utemeljio ju je i pokrenuo Ernest Radetić. Radetić je bio njezin vlasnik i prvi njezin urednik, a misija je lista bila okupiti ...istarske emigrante i rehabilitirati hrvatsku riječ koja je u Istri, između dvaju svjetskih ratova, bila zatirana.
Godine 1931. Radetića je naslijedio Ive Mihovilović, a uređivačka koncepcija lista postaje antifašistička. List se počinje tiskati na hrvatskom i na slovenskom jeziku, a njegovo uredništvo u Ljubljani vodio je Joško Žiberna. U Istri su objavljivani književni i politički tekstovi kojima je intencija bila razotkriti fašizam čija se eskalacija i u Europi intenzivno osjećala. Tone je Peruško zamijenio Mihovilovića 1936. godine, ali je pri uređivanju lista nastavio provoditi Mihovilovićevu antifašističku politiku. Kad su prilike za list postale odveć teške, njegovo je uređivanje opet povjereno Ernestu Radetiću. Radetić je list iznova uređivao od 1939. do zabrane njegova izlaženja, 27. rujna 1940. godine.
U Istri su objavljeni književni prilozi brojnih hrvatskih pjesnika, književnika, kulturnih i političkih djelatnika, od kojih su najznačajniji Mate Balota, Ivan Bostjančić, Viktor Car-Emin, Zvane Črnja, Drago Gervais, Rikard Katalinić-Jeretov, Josip Antun Kraljić, Matko Laginja, Ivan Matetić-Ronjgov, Vladimir Nazor, Tone Peruško, Ernest Radetić, Leonard Kalac Vrlinov te Ivo Žic Klačić, a treba spomenuti i Antu Rojnića, Antu Belanića, Antuna (Antu) Bonifačića, Jerka Grškovića, Zvana Kastavca (Ivana Milića), Matu Dvorničića, Vjekoslava Spinčića, Antu Dukića, Hijacinta Petrisa, Rudolfa Strohala, Mirka Breyera, Nikolu Polića, Nikolu Žica, Matka Brajšu Rašana, Ivu Mihovilovića, Antu Modrušana (Prikodražana), Ivu Mogorovića, Tončića, Tona Smerdela te mnoge druge.
Osim tekstova na hrvatskome jeziku, valja izdvojiti i one na slovenskome. Najznačajniji su njihovi autori: France Bevk, Ivan Cankar, Lavo Čermelj, Alojz Gradnik, Ivo Grahor, Simon Gregorčič, Igo Gruden, Jože Jeram, Dragotin Kette, Ciril Kosmač, Srečko Kosovel, Bogomir Magajna, Janko Samec, Tone Seliškar, Albert i Karel Širok, Joško Žiberna, Fran Žgur, Lado Božič i Oton Župančič.
Osim iz hrvatske i slovenske, Istra je objavljivala književne priloge i iz ostalih književnosti, kao što su talijanska, francuska, srpska, češka, armenska, indijska književnost i druge.
Između dvaju svjetskih ratova, emigrantski se list Istra odlučno suprotstavio fašističkoj ideologiji i pridonio očuvanju hrvatskoga i slovenskoga identiteta u Julijskoj pokrajini, a ponajprije u Istri. Periodika je time još jednom dokazala da je njezin doprinos razvitku književnosti i kulture neizmjerno bitan, a povijest je hrvatske riječi na Istarskome poluotoku višestruko to potvrdila, od Dobrilina Istrana, preko Naše sloge, do Radetićeve Istre i dalje.
It is definitely worth talking about periodicals because they are very important in the processes of cultural and social continuity of Croatians and Slovenes, especially on the Istrian peninsula.
During the period among The World Wars, Istra was absolutely devastated by Italian fascist politics. That was a reflection of fascism which took place not only in Italy, but all over the Europe. Slavs in Istra were seriously humiliated and they had to emigrate their native place. Some of them didn`t want to emigrate and they really suffered under the Italian fascist authorities.
One of the emigrants was Ernest Radetić. In Zagreb he founded a political-emigration`s papers named Istra. Istra was published from 1929. till 1940. and Radetić was the first and the last editor-in-chief of it. Ive Mihovilović edited Istra from 1931. till 1936. and Tone Peruško did it from 1936. till 1939.
Istra unveiled fascism on Istrian peninsula and beyond, also brought together Istrian (but not only the Istrian) poets, writers, other artists, intellectual persons and politicians which took their own part in a struggle for a world more just and peaceful. There was a pleiad of notable persons to mention and some of them were: Mate Balota, Ivan Bostjančić, Viktor Car Emin, Zvane Črnja, Drago Gervais, Rikard Katalinić Jeretov, Josip Antun Kraljić, Matko Laginja, Ivan Matetić Ronjgov, Vladimir Nazor, Tone Peruško, Ernest Radetić, Leonard Kalac Vrlinov, Ivo Žic Klačić, Ante Rojnić, Ante Belanić, Antun (Ante) Bonifačić, Jerko Gršković, Zvane Kastavac (Ivan Milić), Mate Dvorničić, Vjekoslav Spinčić, Ante Dukić, Hijacint Petris, Rudolf Strohal, Mirko Breyer, Nikola Polić, Nikola Žic, Matko-Brajša Rašan, Ive Mihovilović, Ante Modrušan (Prikodražan), Ivo Mogorović, Tončić, Ton Smerdel etc.
Slovenes also gave their contribution in a struggle for a better world. The most important Slovene names were: France Bevk, Ivan Cankar, Lavo Čermelj, Alojz Gradnik, Ivo Grahor, Simon Gregorčič, Igo Gruden, Jože Jeram, Dragotin Kette, Ciril Kosmač, Srečko Kosovel, Bogomir Magajna, Janko Samec, Tone Seliškar, Albert Širok, Karel Širok, Joško Žiberna, Fran Žgur and Oton Župančič.
Istra also published contributions from the other literatures such as Italian, Serbian, French, Bohemian, Armenian, Indian etc.
This paper with it`s own existence in the period between The World Wars proved that the only worth nationality`s humanity.
Ovaj zbornik sadrži 35 radova, vrijednih i dosad neobjavljenih, a autorice i autori su im cijenjeni članovi akademske zajednice svih generacija, iz Hrvatske i inozemstva (Austrija, Norveška, SAD, ...Srbija). Kako navodi recenzentica Ljiljana Marks, neki radovi obrađuju teme o kojima se, poput platisemije i similisemije, prvi put piše u nas. Znanstveni su radovi podijeljeni u dva velika poglavlja, I. Riječ u strujanjima sadašnjosti (3–272) i II. Riječ u tragovima prošlosti (273–528).
U radu se s aspekta književne povijesti i književne kritike analizira cjelokupno književno djelo Viktora Cara Emina (Kraj, 1870. Opatija, 1963.), pisca koji se u hrvatskoj književnosti javlja u ...periodu narodnoga preporoda u Istri i književno djeluje sve do kraja pedesetih godina ovoga stoljeća, objavivši 11 romana, oko 140 pripovijetki i tri drame. Književni je opus V. Cara Emina podijeljen u tri stvaralačka razdoblja. U prvome stvaralačkome periodu (1888. 1917.) Car progovara o aktualnim problemima Hrvata u Istri, zalažući se za očuvanje nacionalnog identiteta. Pripovijetke su grupirane u nekoliko tematskih krugova: o isluženim mornarima, o narodnim učiteljima te o osobama s društvenih margina. Desetak najboljih pripovijetki iz toga razdoblja objavljeno je u zbirci Starci (1917.). Kroz galeriju gubitnika autor daje sliku kraja od Rijeke do Brseča, gdje se odvijaju radnje svih njegovih djela. Objavio je i trilogiju istarskih romana: Pusto ognjište (1900.), Usahlo vrelo (1903.) i Iza plime (1913.), među kojima se kvalitetom izdvaja roman Iza plime, a tu je i roman Nove borbe (1908.) te drama Zimsko sunce (1903.). Drugi je period (1918.-1941/45.) Careve književne djelatnosti također vrlo plodan, tematski se nastavlja na prethodni, a novina su povijesni romani Presječeni puti (1938.) i Suor Aurora Veronika (1940.). Romani sa suvremenom tematikom (Naša Mare, 1931., Među dva ognjišta, 1934., Vitez mora, 1939.) ne ističu se ni sadržajem niti obradom građe. Car ostaje tendenciozno-utilitarističko-didaktički orijentiran, s nemogućnošću odmaka od problema koji pritišću njegovu Istru. Napisao je i dramu Vicencica (1934.) koja je najbolja među njegovim dramskim uradcima. Treći period (1946.-1963.) obilježen je Danuncijadom romansiranom kronisterijom riječke tragikomedije 1919-1921 i Carevim iskorakom iz tradicijskog. Odlikuje se modernim pristupom i pripovjedačkim postupcima i svojevrstan je žanrovski novum. U tom je periodu značajna i Careva autobiografska proza, naročito Autobiografija (1949.) i Dnevnik (1951.). Ukupna je Careva zasluga što je tijekom 70 godina svoga stvaralaštva uveo u književnost likove primoraca - Istrana i Riječana, te upozoravao na egzistencijalne probleme toga kraja. Smatramo ga regionalnim piscem i asinkronom književnom pojavom u odnosu na dominantne književne tjekove u hrvatskoj književnosti, ali ne anakronim književnikom.
U radu se s aspekta književne povijesti i književne kritike analizira cjelokupno književno djelo Viktora Cara Emina (Kraj, 1870. Opatija, 1963.), pisca koji se u hrvatskoj književnosti javlja u periodu narodnoga preporoda u Istri i književno djeluje sve do kraja pedesetih godina ovoga stoljeća, objavivši 11 romana, oko 140 pripovijetki i tri drame. Književni je opus V. Cara Emina podijeljen u tri stvaralačka razdoblja. U prvome stvaralačkome periodu (1888. 1917.) Car progovara o aktualnim problemima Hrvata u Istri, zalažući se za očuvanje nacionalnog identiteta. Pripovijetke su grupirane u nekoliko tematskih krugova: o isluženim mornarima, o narodnim učiteljima te o osobama s društvenih margina. Desetak najboljih pripovijetki iz toga razdoblja objavljeno je u zbirci Starci (1917.). Kroz galeriju gubitnika autor daje sliku kraja od Rijeke do Brseča, gdje se odvijaju radnje svih njegovih djela. Objavio je i trilogiju istarskih romana: Pusto ognjište (1900.), Usahlo vrelo (1903.) i Iza plime (1913.), među kojima se kvalitetom izdvaja roman Iza plime, a tu je i roman Nove borbe (1908.) te drama Zimsko sunce (1903.). Drugi je period (1918.-1941/45.) Careve književne djelatnosti također vrlo plodan, tematski se nastavlja na prethodni, a novina su povijesni romani Presječeni puti (1938.) i Suor Aurora Veronika (1940.). Romani sa suvremenom tematikom (Naša Mare, 1931., Među dva ognjišta, 1934., Vitez mora, 1939.) ne ističu se ni sadržajem niti obradom građe. Car ostaje tendenciozno-utilitarističko-didaktički orijentiran, s nemogućnošću odmaka od problema koji pritišću njegovu Istru. Napisao je i dramu Vicencica (1934.) koja je najbolja među njegovim dramskim uradcima. Treći period (1946.-1963.) obilježen je Danuncijadom romansiranom kronisterijom riječke tragikomedije 1919-1921 i Carevim iskorakom iz tradicijskog. Odlikuje se modernim pristupom i pripovjedačkim postupcima i svojevrstan je žanrovski novum. U tom je periodu značajna i Careva autobiografska proza, naročito Autobiografija (1949.) i Dnevnik (1951.). Ukupna je Careva zasluga što je tijekom 70 godina svoga stvaralaštva uveo u književnost likove primoraca - Istrana i Riječana, te upozoravao na egzistencijalne probleme toga kraja. Smatramo ga regionalnim piscem i asinkronom književnom pojavom u odnosu na dominantne književne tjekove u hrvatskoj književnosti, ali ne anakronim književnikom.
Paaiškina, kad trukdo adresato laiką ne veltui, o turi jam gerą pasiūlymą, susijusį su Akademija ir biblioteka Siūlo įdiegti knygų išdėstymo sistemą, kuri supaprastintų reikalingos knygos paiešką ...(?). Kaip pavyzdį mini Getingeno universiteto biblioteką. Antras reikalas: norėtų publikuoti straipsnių apie rets ir mažai žinomas knygas rinkinį (Sylvarium Cracoviensium). Mini Zaluskių biblioteką. Siūlo prie nenurodytos bibliotekos įsteigti spaustuvę.