Filozofija sporta. Nastanak i razvoj jedne discipline “Philosophy of Sport. Emergence and Development of a Discipline” was published in 2021 by Pergamena publishing house, and it represents the ...author’s attempt to answer some fundamental questions regarding the philosophy of sport, which were previously left unanswered in literature. Questions such as: When was it that the foundations of the philosophy of sport were set? What are the crucial points in the development of this discipline? What are all the themes that the philosophy of sports deals with, and its most important concepts? What are the possible directions for further development of this discipline? The author provides the answers to these and many other questions in his work, which is presented on more than 300 B5 pages.
Jedan je od temeljenih problema u filozofiji psihologije odrediti koji je odnos između osobnih i podosobnih objašnjenja ljudskog ponašanja. Problem određivanja odnosa između osobne i podosobne razine ...objašnjenja naziva se »problemom sučeljavanja«. Ovaj rad ima dva cilja. Prvi je uvesti čitatelja u problem sučeljavanja iz perspektive filozofije psihologije. Drugi je cilj pokazati da nedovoljno fokusiranje na problem sučeljavanja i njegova potencijalna rješenja, može dovesti do nekritičkog i pogrešnog zaključivanja koje može imati značajne posljedice na debate u drugim područjima filozofije. Konkretnije, u ovom ćemo radu istražiti implikacije problema sučeljavanja za određene rasprave unutar filozofije medicine i filozofije prava.
U ovom radu bavim se pitanjem angažirane filozofije s naglaskom na estetiku i filozofiju umjetnosti. Pozivajući se na neke konkretne probleme o kojima se raspravlja unutar ovih domena – napose ...problem klimatskih promjena, ekološke krize i nemoralne umjetnosti – pokazujem da filozofija može biti angažirana na dva načina: (i) u svojoj težnji za propitkivanjem društvene zbilje, kulture, ljudskog iskustva i strategija koje čovjek koristi da bi u tom iskustvu uvidio smisao i vrijednosti; (ii) u težnji da kroz svoj doprinos razumijevanju takve zbilje i tog iskustva doprinese boljitku pojedinca i društva. Rad započinjem ukazujući na povezanost filozofskih pitanja i osnovnih intelektualnih težnji čovjeka kao društvenog i kulturnog bića, ali i autonomnog spoznavatelja i vrednovatelja. U drugom dijelu odgovaram na dva prigovora koja se mogu uputiti angažiranoj filozofiji: (i) prigovoru koji ukazuje na nedostatak konsenzusa među filozofskim odgovorima (problem neslaganja) i (ii) prigovoru koji ističe irelevantnost filozofskih debata za naše društvene prakse.
In this paper, I address the question of engaged philosophy with an emphasis on aesthetics and the philosophy of art. Referring to some specific problems discussed in these areas – in particular climate change, ecological crisis and immoral art – I demonstrate that philosophy can be engaged in two ways: (i) in its aspiration to question social reality, culture, human experience and the strategies for making sense of and finding value in that experience; (ii) in the aspiration to contribute to the well-being of individuals and society through its contribution to understanding that reality and experience. First, I point to the connection between the philosophical questions and the fundamental intellectual aspirations of human beings as social and cultural beings, but also as autonomous knowers and valuers. Second, I respond to two objections that can be directed against engaged philosophy: (i) one that points to a lack of consensus among philosophical responses (the problem of disagreement), and (ii) one that highlights the irrelevance of philosophical debates to our social practice.
Stav Andréa Bazina o filmskom realizmu ili je ocrnjen kao “naivan” ili je deformiran kako bi odgovarao linijama mišljenja u filmskim studijama koje su u suprotnosti s prirodom njegove misli. Međutim, ...kao što ovaj članak pokazuje, postoje snažni utjecaji onoga što bismo mogli nazvati “arhaičnom mišlju” u Bazinovoj koncepciji realizma. Međutim, postoji još jedan utjecaj na njegovu misao: supstrat hegelijanizma, koji se često ignorirao u recepciji njegova djela, pridonoseći njegovom pogrešnom predstavljanju. Na kraju zaključujemo ako se odreknemo ovog zaostalog hegelijanizma, ne samo da možemo bolje razumjeti što je zapravo realizam, nego možemo imati i sinkronijski odnos između kinematografije i drugih umjetničkih oblika.
Knjiga, ki ji je posvečena pričujoča recenzija, prinaša prevod dveh krajših Bonaventurovih del, O trojni poti (De triplici via) in Kako se različne umetnosti zvajajo na teologijo (De reductione ...artium ad theologiam). Prevedla ju je filozofinja in klasična filologinja Nena Bobovnik, ki na KU Leuven pripravlja doktorat iz srednjeveške filozofije. Poleg spremne besede z naslovom »Zaris srednjeveške in skicaBonaventurove filozofije« sta še dva uvoda v piščevo misel. Najprej tri kateheze, ki jih je papež Benedikt XVI. – ki se je na Bonaventurovo teologijo zgodovine osredotočil v habilitacijski nalogi – spomladi leta 2010 posvetil svojemu »prijatelju«, kot se sam izrazi; nato pa še esej »Teološko-filozofska hermenevtika pri sv. Bonaventuru in njen pomen za današnji čas«, ki ga je pripravil Branko Klun s Teološke fakultete UL.
O pojmu hrvatske filozofije Ježić, Ljudevit Fran
Filozofska istraživanja,
04/2016, Letnik:
36, Številka:
1
Paper, Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
U članku se snova pokušava rasvijetliti u kojem bi smislu pojam hrvatske filozofije mogao biti sporan, a u kojem je smislu ipak nesporan. On se ne može čisto filozofijski utemeljiti jer je filozofiji ...nebitno koje je narodnosti ili jezika onaj koji filozofira, a bitno jedino da i kako filozofira. Stoga su pojmovi kao francuska ili njemačka filozofija u jednakoj mjeri sporni kao i hrvatska filozofija. Razinskim razlikovanjem znanstvenoga bavljenja filozofijskom baštinom – usporedivoga s radom antičkih biografa, doksografa, izlagatelja filozofskih nazora (αἱρέσεις) i pisaca povijesti »sljedova, loza« filozofa učitelja i učenika (διαδοχαί) – s jedne strane, i filozofiranja samoga s druge, našim pojmovima »nacionalnih filozofija« mo- žemo pridati smisleno znanstveno mjesto unutar kulturnopovijesnih studija, kakvi su povijest nacionalnih književnosti ili umjetnosti. A tada, iz vidokruga složene višejezične hrvatske kulture postaje jasnim zašto filozofijska djela naših latinista, kao i novijih filozofskih pisaca na hrvatskome, pripadaju pojmu hrvatske filozofije ili »philosophiae Illyricae«.
Rousseauova prirodna pedagogija Sunajko, Goran
JAHR (Rijeka ),
12/2020, Letnik:
11, Številka:
2
Journal Article, Web Resource
Recenzirano
Odprti dostop
Rad razmatra Rousseauovo romantičarsko okretanje prirodi u epohi razuma. Kada su gotovo svi relevantni francuski prosvjetitelji (Voltaire, Diderot, d'Alembert, Montesquieu i dr.) smisao izgradnje ...modernoga čovjeka vidjeli u odgoju putem racionalizma, Rousseau je upozoravao da je priroda prvi učitelj od kojeg dijete, a onda i građanin, treba učiti. Znanosti i umjetnosti zbog svoje kompetitivne naravi iskvarile su prirodnoga dovjeka, kojemu je priroda dala ljubav prema sebi i milosrđe prema drugome, vrijednosti koje ekonomski kompetitivni racionalizam stavlja u drugi plan. Cilj je izlaganja afirmirati Rousseauov koncept »Druge prirode« koji afirmira harmoniju društva temeljenu na prirodnom poretku. Rousseauva »prirodna pedagogija« zastupljena je kroz čitavu njegovu filozofiju, od filozofije umjetnosti (Discours sur les sciences et les arts; Julie ou la Nouvelle Héloïse; Lettre sur les spectacles) i filozofije odgoja (Émile ou de l’éducation; Les Rêveries du promeneur solitaire) preko filozofije politike (Du contrat social) i filozofije ekonomije (Discours sur l’origine et les fondements de l’inégalité parmi les hommes; Économie politique) do metafizike (Profession de foi du vicaire savoyard). U svim navedenim djelima zrcali se Rousseauov pokušaj da preko prirodnih načela odgoji modernoga čovjeka i njegovo društvo. U biti njegove filozofije jasno se može uočiti pogrešan stav mnogih interpreta kako je Rousseau stvorio pretpostavke Francuskoj revoluciji. Naprotiv, Rousseau je filozof prirode, kako stoji i na njegovu nadgrobnom epitafu u Panthéonu. On je odgajao pojedinca koji neće biti »čovjek revolucije« jer u sebi sadrži dovoljno ljubavi prema sebi i drugome da bi zadavao udarce pojedincu i društvu. Iz Rousseauove se filozofije, stoga, ne može izvesti pledoaje za revoluciju.
The paper deals with Rousseau’s romantic orientation to nature in the epoch of reason. When almost all relevant French enlightenment philosophers (Voltaire, Diderot, d’Alembert, Montesquieu, etc.) have seen the importance of building a modern man through rationalism, Rousseau warns that nature is the first teacher from whom a child, and therefore a citizen, should be taught. Because of their competitive nature, science and art have invaded a natural man whose nature gave him oneself-love and mercy toward the other; the values that economically competitive rationalism puts in a second plan. The aim of the presentation is to affirm Rousseau’s “Other Nature” concept which affirms the harmony of the natural-based society. Rousseau’s “natural pedagogy” is represented through his entire philosophy, from the philosophy of art (Discours sur les sciences et les arts, Julie ou Nouvelle Héloïse, Lettre sur les spectacles) and the philosophy of education (Émile ou de l’éducation, Les Rêveries du promeneur solitaire) through the political philosophy (Du contrat social) and the philosophy of economics (Discours sur l’origine et les fondements de l’inégalité parmi les hommes; Économie politique) to metaphysics (Profession de foi du vicaire savoyard). In all these works, Rousseau’s attempts to overcome the modern man and his society through natural principles are mirrored. From the essence of his philosophy, it is clearly possible to perceive the wrong attitude of many interpreters that Rousseau created the assumptions for the French Revolution. On the contrary, he is a philosopher of nature, as it is written on his tombstone epitaph in the Panthéon. He has raised an individual who will not be a “man of revolution” because he has enough love for himself and others to strike other individuals and society. From Rousseau’s philosophy, therefore, the call for revolution cannot be postulated.
U svojem prilogu autor razmatra filozofijsko-teologijsko shvaćanje istine hercegovačkog franjevca Vladimira Krune Pandžića (1912. – 1965.), koje on iznosi u svom članku naslovljenom »U duhu ...potpunosti« (Mostar, 1935.), s posebnim osvrtom na Heideggerov rani spis »Što je metafizika« (1931.). U prilogu se pokazuje kako Pandžić filozofiju shvaća ponajprije kao »filozofiju bića« u njegovoj »neskrivenosti«, čime u bitnom ostaje upravo u okviru onoga što Heidegger smatra »sudbinskom« odredbom cjelokupne zapadne metafizike: u okviru »pitanja o biću kao biću«. Iz Heideggerova spomenutog spisa autor pokazuje da Pandžiću nije stalo do pitanja o bitku i njegovu smislu, nego isključivo do »duha potpunosti«, u kojem se promatra »biće kao takvo« – onoga »duha potpunosti« kojeg je po njemu »uvelo« kršćanstvo.
In this article the author reflects on the philosophical-theological understanding of truth of Herzegovinian Friar Vladimir Kruno Pandžić (1912 – 1965), which he elaborates on in his article titled »U duhu potpunosti« (In the Spirit of Completeness) (Mostar, 1935) that deals with Heidegger's early work »What Is Metaphysics?« (1931). The current article shows that Pandžić understands philosophy primarily as »philosophy of being« in its »availability«, which puts him within the frame of what Heidegger considers to be the »destined« determination of the whole Western metaphysics: within the frame of the »issue of being as being«. On the basis of the aforementioned work of Heidegger, the author shows that Pandžić does not pay attention to the issue of being and its meaning, but exclusively to the issue of »spirit of completeness« in which he reflects on »being as such« – to that »spirit of completeness« that was, according to Pandžić, »introduced« by Christianity.
Odgovor na pitanje o tome postoji li napetost između uvida da nam koncept dispozitiva otkriva promjenljivost objektivne stvarnosti i teorije da projektiranje arhitektonskog objekta zavisi od ...različitih elemenata koji su obuhvaćeni konceptom dispozitiva. Glavna je teza ovoga članka da primjena dispozitiva u polju arhitekture pomaže boljem razumijevanju tog koncepta – od Michela Foucaulta, preko Gillesa Deleuzea do Giorgia Agambena. U članku iznosim argumente u prilog tvrdnji da se nestabilan filozofski koncept dispositifa može precizirati iskustvima arhitektonske prakse i teorije. Pokazat ću ne samo zašto je arhitektu potrebna filozofija nego i obratno, zašto arhitekt i njegova praksa mogu pomoći filozofima.
The answer to the question of whether there is a tension between the insight that the concept of dispositif reveals to us the variability of objective reality and the theory that the design of an architectural object depends on the various elements captured by the concept of dispositif The primary thesis of this paper is that the application of dispositifs in the field of architecture helps us to better understand this concept – from Michel Foucault to Gilles Deleuze to Giorgio Agamben. In other words, the paper presents arguments that the unstable philosophical concept of dispositif can be made more precise through the experiences of architectural practice and theory. On this occasion, I would like to show not only why architects need philosophy, but also, conversely, how an architect and his practice can help philosophers.
Ima li neangažirane filozofije? Veljak, Lino
Filozofska istraživanja,
12/2022, Letnik:
42, Številka:
4
Journal Article, Paper
Recenzirano
Odprti dostop
Postavlja se pitanje: postoji li uopće nekakva neangažirana filozofija? Naime, svaka filozofija koja se može ocijeniti tim imenom, a ne kao ideologija, sofistika ili obmanjivanje, valjala bi se ...označiti kao takvo mišljenje koje ostaje vjerno istini, dakle kao filozofija angažirana u službi istine. Suprotno, ona filozofija koja je stupila u službu svjetovne ili onostrane moći uopće se ne može vrednovati kao filozofija. Stoga, nameće se još jedno pitanje: je li ovdje umjesna paralela s tzv. angažiranom umjetnošću? Odgovor je omogućen posredstvom definicije filozofije kao djelatnosti bespoštednog služenja istini.
Hier wird die folgende Frage gestellt: gibt es überhaupt irgendeine unengagierte Philosophie? Nämlich, jede Philosophie, die überhaupt als echte Philosophie bewertbar ist, und nicht etwa als Ideologie, Dophistik oder Schwindel, sollte als Denken, das der Wahrheit treu bleibt, beschrieben werden, d. h. als eine im Dienst der Wahrheit engagierte Philosophie. Dagegen, diejenige Philosophie, die im Dienst einer weltlicher oder jenseitiger Macht antritt, darf man keineswegs als eine Philosophie bewerten. Doch, es wird noch eine Frage gestellt: Wäre es erlaubt, eine Parallele mit der sog. engagierte Kunst zu stellen? Die Antwort wird ermöglicht durch die Definition der Philosophie als die Tätigkeit des unnachsichtigen Dienstes zur Wahrheit.
PDF
