Članak ponajprije donosi osvrt na istraživanja o naobrazbi hrvatskih studenata u četirima zavodima na uglednim europskim sveučilištima: Rimu, Bologni, Beču i Pešti. Slijedi pregled povijesti ...Kraljevskoga sveučilišta Ugarske začeta u Trnavi 1635. godine, preseljena u Budim 1777. i smještena na posljetku u Peštu 1784. Studij filozofije i teologije na Kraljevskom sveučilištu, Regia scientiarum Vniversitas Pestiensis, pohađali su probrani kandidati iz ugarskih i hrvatskih zemalja Monarhije. Svaka biskupija, kao i ugledne obitelji, šalju svoje najdarovitije studente u Središnji seminar. Zato se to visoko učilište nazivalo »školom za biskupe« ili kraljevskom političkom akademijom. Tko je tamo dospio bio je predodređen za visoke službe u crkvenoj ili državnoj hijerarhiji. Za razumijevanje načina studiranja u radu je izložen ustroj naobrazbe u Habsburškoj Monarhiji od 16. do 19. stoljeća, s posebnim naglaskom na Ugarsku i Hrvatsku.
Središnji dio razmatranja posvećen je prikazu podataka o polaznicima studija teologije na Kraljevskom sveučilištu od 1824. do 1848. Slijedi osvrt na pet istaknutijih pitomaca iz toga razdoblja. Članak prikazuje akademske portrete i postignuća Andrije Šumanovca, Antona Mudrovčića, Stjepana Ilijaševića, Adolfa Vebera i Petra Vrdoljaka. Potom dolazi podrobnija usporedba upisanih kolegija i položenih ispita te obrada dosad neobjavljenih podataka o akademskim postignućima tri slavna polaznika filozofskih i teoloških studija – Josipa Jurja Strossmayera, Eugena Kvaternika i Ante Starčevića. Podrobno se navode svi kolegiji koje su pohađali i mjesta koja su zauzeli na svojim godištima.
Na toj osnovi članak ocrtava na poseban način sustav ocjenjivanja i postavke obrazovnoga ustroja toga doba. Kraljevsko je sveučilište privremeno prekinulo rad 1848. zbog prevratničkih zbivanja. No pitomci su se uključili u slobodarska i demokratska politička zbivanja u domovini nadahnuti idejama koje su u Pešti prihvaćali i oplemenjivali. Zaključno razmatranje donosi prosudbe o značenju koje je Alma mater Pestiensis imala za naobrazbu duhovne i političke elite u Hrvatskoj.
Tekst reaktualizira Adornovo pitanje »čemu još filozofija« u današnjem vremenu. Polazište za preispitivanje perspektiva filozofije tiče se, dakle, reflektiranja njena značaja kako za sadašnjost tako ...i za budućnost. Aktualni kontekst koji evocira ovo pitanje ukazuje ponajprije na moguća istraživanja odnosa filozofije i tržišne ekonomije, pri čemu se temelj tumačenja, u ovome slučaju, traži i pronalazi u izvanjskim faktorima koji filozofiji osporavaju njen značaj i aktualnost, a s obzirom na konkurenciju proisteklu iz sfere onih znanja koja su karakteristična za područja znanosti i tehnologije. Ovakvo vrednovanje filozofije istovremeno je povezano i s vladajućom tzv. medijskom kulturom. Uvjerenje da će filozofija ipak prevladati logiku tržišta i da će uspješno »odoljeti korporativizmu« vodi, nadalje, do drugog krucijalnog pitanja – kakva bi filozofija trebala biti? Jedna od njenih novih razvojnih mogućnosti, posebno u području kritike i kritičkog mišljenja, jest filozofija medija, prepoznata kao relativno nova perspektiva koja se otvara filozofskom mišljenju kraja 20. i početka 21. stoljeća. Ova dimenzija istraživanja, koja u predmetnome smislu filozofiju dovodi u relaciju s medijima ali i s medijem filozofiranja, u podjednakoj je mjeri značajna bilo kao kritika postojeće (simulirane) stvarnosti bilo kao imanentna kritika samoga medija (tj. jezika) filozofije, iz čega se može iščitati njena potencijalna i realna razvojna perspektiva.
Razdoblje srednjega vijeka — kako ga nazvaše humanisti — obuhvaća epohu od gotovo tisuću godina. Ono je iznjedrilo sjajne mislioce koji su svojim sumama, objedinivši najbolje tekovine antičke ...spekulacije u logičko jedinstvo, utemeljili i razložili kršćanske istine. Taj je tzv. skolastički sustav zapao u zaborav, a iznova ga je, poglavito na postavkama Tome Akvinskoga, nastojao obnoviti papa Leon XIII. krajem 19. stoljeća. Na taj će se način u 20. stoljeću širom Europe iznova probuditi interes za srednjovjekovnu filozofiju. Srednjovjekovna filozofija u Hrvatskoj nikada neće zauzimati ono mjesto koje zauzima u Europi i svijetu, gdje za nju čak postoje sveučilišne katedre i instituti. Ona se ipak u Hrvatskoj njegovala i
njeguje na katoličkim učilištima i njihovoj periodici. U ovom se članku želi istražiti prisutnost srednjovjekovne misli i njezinih autora u hrvatskim časopisima osnovanim u 20. stoljeću, a to su Bogoslovska smotra, Život — Obnovljeni život, Nova revija, Jukić, Crkva u svijetu i Disputatio philosophica.
Godine 1599. objavio je Johannes Jessenius raspravu o uzrocima simpatije i antipatije, koju je branio njegov student i učenik Daniel Sennert. Ta rasprava priskrbljuje zanimljivu građu iz perspektive ...razvoja prirodnofilozofskih gledišta kako Jesseniusa tako i Sennerta. Premda Jessenius izriče da se pitanjem simpatije i antipatije bavi općenito na Aristotelov način, on istodobno upućuje na nadahnuće i glavni izvor svoga istraživanja: predavanja paracelsusovca Tycha de Brahea. S pomoću razlikovanja između skrivenih i očiglednih kakvoća, Jessenius je u svom istraživanju povezao principe Aristotelova naturalizma s Paracelsusovim poimanjem korespondencije između višeg i nižeg svijeta. Sennert pak u svojim kasnijim djelima ustanovljuje da je teorija simpatije, koje se temelji na analogijama ili na nauku o tajnim kakvoćama, nespojiva s Aristotelovom znanstvenom metodologijom i pritom implicitno dokazuje da je Jesseniusovo istraživanje nekonzistentno.
Tijekom 2018. godine u Kninu smo započeli s dva programa. Jedan je bio program filozofije namijenjen djeci, a u sklopu projekta “Čitamo za djecu”, dok je drugi bio program “Filozofskog cafea”. Oba su ...projekta bila financirana iz državnog proračuna Ministarstva kulture i Grada Knina. U programu filozofije za djecu, u skladu s natječajem, imali smo namjeru poticati praksu čitanja među djecom najmlađih dobnih skupina. Rad smo stoga usmjerili u pravcu promoviranja čitanja uz primjenu metoda razvoja kritičkog i kreativnog mišljenja. Sve radionice su obuhvaćale i razgovor s djecom o filozofskim temama kao što su vrijeme, sloboda, prijateljstvo, ljubav, znanje, postojanje, svemir, život, itd. Filozofski café smo organizirali uz podršku cafea A3 Narodne knjižnice i udruge Atribut, a financijski nas podržava i NP Krka. Održava se jednom mjesečno i to je mjesto gdje građani mogu slobodno izraziti svoje stavove o zadanoj temi.
Povijest čovječanstva je, prvenstveno, povijest racionalnosti. Zahvaljujući njoj, čovjek je iz kamenog doba dospio u doba suvremene medicine, genetike, informatike, robotike, nanotehnologije, i da ne ...nabrajam. Životni vijek Krapinskog čovjeka bio je oko dvadeset godina, a danas, u visoko razvijenim društvima čovjek živi, u prosjeku, osamdeset šest godina. Napredak znanosti i tehnologije nije uvijek pozitivan. Dovoljno je spomenuti ekološke probleme koji ozbiljno prijete čovječanstvu ili, na primjer, probleme u prehrani vezanoj za genetske manipulacije. Pokazuje se da se znanstveno-tehnološki razvitak mora ozbiljno, filozofski promišljati. Etika postaje sve više sastavni dio života. U ovom smo se radu fokusirali na probleme vezane za novi Coronavirus koji je prouzrokovao bolest planetarnih razmjera nazvanoj Covid 19. Ne može se osporiti činjenica da su se sve zemlje angažirale da suzbiju nastalu pandemiju. Međutim, upotrijebljene mjere izazivaju izvjesna podozrenja. Da li treba zatvarati ljude u karantenu, da li im treba ograničavati kretanje, da li ih treba prisiljavati na cijepljenje, i slično. Tvrdeći da djeluju profilaktički, znanstvenici su dodavanjem nekih DNK, RNK segmenata (gain of fonction, GOF) neškodljivom virusu za čovjeka, stvorili opasan umjetni virus gripe. Isto tako je, laboratorijski, stvoren umjetan, infektivan Coronavirus. Oba postupka stvaranja ovih opasnih, hibridnih virusa su opisani u eminentnim znanstvenim časopisima! Znanstvenici su nam rekli da su to uradili kako bi pronašli lijekove i vakcine protiv ovih ne-prirodnih virusa ukoliko se oni ikada pojave među ljudima; opreznim rukovanjem, medicinska znanost se može unaprijediti. Ali šansa da se ta vrsta virusa pojavi među ljudima je skoro nepostojeća. Što, međutim, ako ti virusi „pobjegnu“ iz laboratorije, kao što se to u nedavnoj prošlosti dešavalo? Što ako ih upotrijebi neka teroristička organizacija ili, po detaljno objavljenim uputama, sama počne proizvoditi te i druge viruse? Konačno, što se tiče dviju velikih svjetskih sila, SAD i Kine, koje su zajednički stvorile umjetan Coronavirus, nazvan SHC014-MA15, tko ih može spriječiti da i dalje nastave s tom praksom? Zar nije moguće da su također stvorile i sadašnji SARS-CoV-2 koji je do sada uzrokovao smrt dva i pol milijuna ljudi? U vezi ovih pitanja, posljednji problem kojim se ova studija bavi, tiče se tolerancije. Veliki broj svjetski renomiranih znanstvenika smatra da je sadašnji uzročnik pandemije, SARS-CoV-2, umjetan, laboratorijski stvoren virus, iznoseći za to niz činjenica. Nije sporno da su njihove tvrdnje sporne. To, međutim, ne znači da ih njihovi protivnici, farmaceutske kompanije i neke svjetske velesile, koji imaju daleko veću političku i ekonomsku moć, moraju posvuda, krajnje nekorektno, blamirati, zabranjivati njihove tekstove na tu temu i moralno ih diskreditirati. U znanosti se borba mora voditi argumentima, a ne totalitarnim orvelovskim metodama.
U ovom se radu propituje pozitivni utjecaj emocija, osobito emocije ljutnje, na filozofiju usmjerenu prema kritici i promjeni postojećeg. Rad je podijeljen u četiri dijela. U prvom, uvodnom, ...analizira se povijesni odnos filozofije spram emocija kao objekata filozofskog promišljanja. Dominantnim je stavom određen onaj koji polazi od emocija kao prepreka ispravnom mišljenju i djelovanju. U drugom dijelu razmatraju se alternativna razumijevanja uloge emocija u mišljenju i djelovanju te su predstavljena gledišta koja emocije određuju važnim izvorima motivacije. U trećem dijelu specifični se naglasak stavlja na emociju ljutnje uz koju se uz tradicionalno negativne osobine vezuju i one pozitivne, povezane s borbom protiv nepravde. Ljutnja se tako određuje ne preprekom već izvorom filozofije društvene promjene. U četvrtom se dijelu potonja teza oprimjeruje u filozofiji Gordane Bosanac, hrvatske filozofkinje i borkinje za ljudska prava, koja temama društvene (ne)pravde pristupa epistemološki i ontološki inovativno i relevantno, zahvaljujući, a ne unatoč vlastitim emocijama.
This paper comments on some of the aspects of the philosophical relevance of Bhagavad-Gîtâ in view of the fact that a new edition was published in Croatian translation by Goran Kardaš with a critical ...review and an intertextual study: on the one hand, intertextuality – as a more immanent principle of analysis – is disclosed as the legitimate extension of the logic of comparativism in the histories of ideas and, at the same time, as the necessary substitute for the comparative method; on the other hand, however, intertextuality – as a principle of analysis – is transposed from the philological and content-historical level of analysis into a model of a synchronic system of diverse discourses. Such substitutions of the philological level with a conceptual and discursive level enable one to recognise both “postmodern” forms of expression (citationism, eclecticism) and a number of fundamental content concepts (subject, freedom, duty, responsibility) in Bhagavad-Gîtâ, concepts which have traditionally been ascribed to “modernism” from Kant’s idea of “reflective morality” and its critique in Hegel’s idea of “morality” as custom. Finally, the author comments on the reasons behind the famous change in Hegel’s attitude towards “the exclusion of Eastern philosophy” from the history of philosophy as a result of the publication of Gîtâ in Wilhelm von Humboldt’s translation, whose linguistic-theoretical work represents the origin of the opposite, Nietzschean line of contemporary philosophy.
Rad nastoji razotkriti zaboravljenu perspektivu liječenja ljudske duše – jednu koja ne pripada povijesti medicine, nego povijesti filozofije, time naglašavajući vezu između filozofije i suvremene ...psihoterapije, pri čemu se ispituje i odnos suvremene psihoterapije i psihologije/psihijatrije. Slijedi da psihoterapije nije značajno određena znanjem bitno pripadajućem psihologiji ili psihijatriji unatoč tome što psihoterapija uključuje postupke zasnovane na znanstvenoj i teoretskoj bazi psihologije. U zaključku, dokazuje se da nije znanje, u suvremenom smislu, to koje djeluje kao determinanta za psihoterapiju, nego je to oblik suosjećanja karakterističan za filozofa.
Autor u članku izlaže kulturološko-filozofska ishodišta identiteta, odnosno, ideje Europe. To se pitanje, smatra autor, pokazuje kao nešto što po svom ustroju predstavlja složenost i isprepletenost ...raznorodnih povijesnih tradicija, koje uvijek iznova određuju i oblikuju europski identitet i samosvijest. Autor pokazuje da bit onog europskoga čini osebujna sinteza židovske religije, grčke filozofije i znanosti te kršćanstva. Za konstituciju duha Europe, zapadnjačke civilizacije i kulture, predominantno povijesno značenje ima ipak nastanak filozofije i znanosti u Grčkoj. U grčkoj smo filozofiji dobili, smatra autor, za povijest Zapada mjerodavne odgovore na pitanje o biti čovjeka i ljudske zajednice. U zadnjem dijelu članka autor razmatra promišljanja hrvatskih filozofa Franje Markovića i Alberta Bazale o ulozi filozofi je u konstituiranju nacionalnog identiteta i narodne samosvijesti.
PDF
