Uspon i dometi pitanja o svijetu u suvremenoj filozofiji dovode se u ovom članku u svezu sa zalaskom metafizičkoga pitanja o bitku i s nihilističkom krizom uma. Ta kriza logosa manifestirala se, ...prije svega, u prevladavanju znanstvenoga pozitivizma i prevlasti svjetonazorskih ideologija. U žarištu razmatranja nalaze se filozofske struje druge polovice 20. stoljeća u Hrvatskoj. Prikaz prati u prvom redu političku privlačnost i misaoni utjecaj izazovne teme na oblikovanje pluralističkoga svijeta ideja i demokratski preokret koji je uslijedio. Razmatranje započinje pitanjem kako su filozofska promišljanja o pojmu svijeta odgovarala i poticala otvaranje procesa liberalne demokratizacije u društvu. Istraživanje svijeta pokazalo se dijaloškim i pluriperspektivističkim okvirom u različitim filozofskim strujama. On je dao poticaj i otvorio pristup promišljanju i raspravi o zajedničkim težnjama posve različitim, pa čak i suprotstavljenim teoretskim nazorima i filozofskim strujama.
Sažeti filozofijsko-povijesni prikaz istaknutijih modela zasnivanja svijeta iznosi na vidjelo misaone prinose i odgovarajuće publikacije u tri glavna vala koji su prepoznatljivi od 1953. do 1962., od 1964. do 1984., te naposljetku od 1986. do 1995. Pojmovna postignuća razdijeljena su na pet filozofijskih pravaca: fenomenološko-aksiološko oblikovanje svijeta, fenomenološko-hermeneutičko tumačenje svijeta, praksističko- marksističko zasnivanje svijeta, znanstvenoanalitička konstrukcija svijeta i univerzalističko-integrativna filozofija svijeta. Od predstavnika razmatraju se argumentacije Pavla Vuk-Pavlovića, Vladimira Filipovića, Marije Bride, Franje Zenka, Vanje Sutlića, Danila Pejovića, Ante Pažanina, Branke Brujić, Sulejmana Boste, Željka Pavića, Milana Kangrge, Branka Bošnjaka, Gaje Petrovića, Line Veljaka, Ante Čovića, Zdravka Radmana, Mislava Kukoča, Mislava Ježića i autora ovoga članka. Pobliže razmatranje temeljnih postavaka potvrđuje zaključak da se pojam svijeta može označiti »kao temeljni pojam nove epohe« (Marija Selak, 2013, 188). Pitanje o svijetu tako je stožerna filozofijska tema na kojoj se duhovi susreću i razilaze, okupljaju i raspršuju, vode dijaloge i prepiru; u okviru svijeta misaoni horizont uzmaže se integrirati u svojoj različitosti. To je pitanje potaknulo višestruka promišljanja i mnoge rasprave, koje su bile plodonosne u potrazi za pluralizmom i jasnijom pluriperspektivnošću u razmatranju života i prirode, jednako kao i u političkoj zbiljnosti, tj. u zauzimanju za više slobode, reda i logosa u duhovnom svemiru. Naposljetku, čini se da je pitanje o svijetu zadržalo i danas živahno zanimanje koje može poticati daljnje filozofijske istraživačke misije i pokretati nove misaone avanture u budućnosti.
U ovome se radu tematizira filozofska pozicija Trogiranina Franje
Trankvila Andreisa (1490. – 1571.) na osnovi njegova filozofskog
dijaloga Philosophandumne sit, tiskana 1545. godine. Nakon što
je ...ukratko opisan povijesni i misaoni kontekst u kojem Andreis
piše ovo djelo, prelazi se na sam sadržaj i interpretaciju dijaloga
Philosophandumne sit, pri čemu se Andreisovu filozofsku poziciju
postavlja u kontekst aktualnih humanističko-renesansnih filozofskih
strujanja. Dijalog Philosophandumne sit zapravo je rasprava
o najboljem načinu življenja, odnosno rasprava o cilju i svrsi
čovjekovoj te o ljudskoj sreći.
Iz cijeloga dijaloga razvidno je da Andreis zagovara način življenja
u kojemu čovjek poštuje prirodu i njezine zakone, no (vodeći
se natprirodnim načelima pravednosti, pobožnosti i svetosti) nadilazi
ih. U tom nadilaženju prirode, razum, kao najuzvišeniji dio
ljudske duše, da bi zavladao ostalim nižim dijelovima duše, more
biti obrazovan, oplemenjen filozofijom. Filozofijom razum stječe
spoznaju pravednoga, što mu onda omogućuje život proživljen u
vrlini. Nagradu pak života proživljena u vrlini Trankvil Andreis
vidi u transcendentnome, dakle, u životu nakon prirodne smrti.
U drugome dijelu rada, koristeći se računalnim programom „musaios“,
uspoređuju se uočene fraze u spomenutome Andreisovu dijalogu
s frazama u Ciceronovu proznom opusu. Nakon analize,
zaključuje se da je Andreis u stilskome smislu bio pod velikim Ciceronovim
utjecajem.
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- U radu se bavim analizom vrijednosti prenatalnog i postmortalnog nepostojanja. Temeljna pretpostavka rasprave jest da kada biće ...umre, ono prestaje postojati. Ukoliko je to uistinu točno; a čak i ako nije; pitanje je zašto je smrt loša za osobu koja je umrla, ako smrt rezultira nepostojanjem? Nakon temeljnih terminoloških odrednica i pretpostavki, u radu iznosim četiri modela koji objašnjavaju vrijednost smrti. Prvi od njih je Epikurov model, prema kojemu je smrt neutralna za osobu koja je umrla. Drugi model jest Nagelov model; tzv. deprivacijsko objašnjenje; koji eksplicira Aristotelovu ideju da je smrt krajnje zlo. Prema Nagelovom modelu, zlo smrti je neiskustveno zlo koje se sastoji od lišavanja dobara života. Treći jest Feldmanov model; sofisticiraniji model deprivacijskog objašnjenja; koji za posljedicu ima tvrdnju da je smrt u većini slučajeva loša za osobu
koja je umrla, ali ponekad može biti dobra ili neutralna za osobu koja je umrla. Četvrti model, jest model koji zlo smrti objašnjava teorijom neostvarenja kategoričkih želja. Analizom navedenih modela, zaključujem, da ako smrt jest zlo za osobu koja je umrla, onda je najbolje objašnjena uz određene preinake Feldmanovog modela. Meutim, svi navedeni modeli; osim onog Epikurovog; moraju odgovoriti na pitanje je li prenatalno lišavanje jednako tako loše kao i postmortalno lišavanje, ili nije ni postmortalno lišavanje loše budući da nije ni prenatalno, kako je to mislio Lukrecije. Smatram da deprivacijska
teorija može riješiti Lukrecijev problem, ali se u konačnici susreće s problemom vrijednosti, tj. s nemogucnošću dokazivanja neiskustvenog zla „nepokolebljivim“ epikurejcima. Budući da se „nepokolebljivim“ epikurejcima ne može dokazati da je smrt
loša za osobu koja je umrla, moj zaključak o vrijednosti smrti za osobu koja je umrla završava u blagoj „epikureizaciji“ deprivacijske teorije. Drugim riječima, zaključujem da je smrt vrsta zla koja nas ne bi trebala u značajnoj mjeri zabrinjavati.- In my dissertation I am dealing with the value analysis of the prenatal and the postmortal nonexistence. The basic hypothesis of the discussion is that when the person dies she ceases to exist. As far as this is true; and even if it is not; the question is why is death bad for the person who died if death results with nonexistence? After basic determination of
terminology and assumptions, in my work I present four models which explain the value of death. The first one is the Epicurus’ model, according to whom the death is value Nagel's model, the so called deprivation explanation, which explicates Aristotle’s idea of death as the ultimate evil. According to Nagel´s model, the evil of death is unexperienced evil which consist of the deprivation of goods of life. The third model is Feldman's model; more sophisticated
model of the deprivation explanation; which as a result has the statement that death is in most cases bad for the person who died but sometimes it can be good or neutral for the person who died. The fourth model is the model which explains the evil of death with a theory of unrealized categorical desires. By analyzing mentioned models, I conclude, that
if death is a bad for the person who died, than it is best explained with slight modification of Feldman’s model. However, all mentioned models; except the one of Epicurus; have to answer the question is the prenatal deprivation as bad as the postmortal deprivation, or postmortal deprivation is not bad since it is not prenatal, as Lucretius thought. I believe
that deprivation explanation can resolve Lucretius' problem, but in the end it meets the problem of value, that is, it meets the impossibility of proving unexperienced evil to “unshakeable” Epicureans. Since it is impossible to prove to “unshakeable” Epicureans that death is bad for the person who died, my conclusion about the value of death for the
person who died, ends with the mild „epicurusaisation“ of the deprivation theory. In other words, I conclude that death is a kind of evil which should not worry us too much.- All metadata published by Europeana are available free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana
Autor je iz svoje zbirke paremiologizama otoka Visa, koje je skupljao u sklopu svog istraživanja usmene predaje otoka Visa, izabrao poslovice kao najsažetiji jezični oblik kojim se u organskoj ...ljudskoj zajednici insularnog prostora otoka Visa čuva i usmeno prenosi među generacijama pučka filozofija spoznaje o životu, o odnosima među ljudima, o prirodnim pojavama, o ritmu meteorološkog vremena, o rodnim odnosima, o iskustvu rada ribarskog i težačkog posla, o smislu čovjekove egzistencije, o odnosu čovjeka prema transcendentnom iskustvu. Takvi proverbijalni iskazi vrlo su ekspresivni zbog sažetosti izraza i potrebe njihovih kreatora da iskaz bude pamtljiv, da uđe u kolektivnu memoriju i ondje trajno ostane kao opomena, kao memento proživljena iskustva ovjerena u životnoj praksi i kao spoznaja univerzalno primjenjiva. Ta misao znade koji put dosegnuti
filozofsku lucidnost spoznaje životnih fenomena sagledanih u procesu, u promjenjivosti okoline i relacija u čovjeku samome i njegovoj
okolini, društvenoj i prirodnoj. Ujedno ti pučki proverbiji otkrivaju u najsažetijoj jezičnoj formi životnu mudrost neškolovana puka, njegovu vezanost za iskustvo prethodnih generacija, njegovo povjerenje u kontinuitet i smisao međugeneracijske povezanosti te smisao čuvanja naslijeđena znanja kao vrijednosti bitne za opstanak.
Poslovice otkrivaju i istančan osjećaj za jezičnu kreativnost u mikrostilističkim formacijama proverbijalnog izraza, što je autoru izazov i za stilističku interpretaciju.
Suvremeni trendovi analitičke književne estetike sve se češće suočavaju s pitanjem o tome koliko su filozofija i književnost slične, a koliko različite. Ovakvo problematiziranje proizlazi iz ...činjenice da postoji određeni prostor preklapanja između njih dvije, zbog kojeg se postavlja pitanje o tome što je to po čemu se one razlikuju. Jedan od načina da se na to odgovori jest da pobliže pogledamo i filozofiju i književnost, te da na taj način pokušamo pronaći neko svojstvo po kojem se razlikuju. Boran Berčić nedavno je sažeo ključna filozofska stajališta o tome što je filozofija. Analizirajuća ta stajališta, u radu nastojim vidjeti koliko se onoga što se inače smatra distinktivnim svojstvom filozofije može primijeniti i na književnost.
HEGELOVA PODJELA UMJETNOSTI Beljan, Mirna
Bilten studentskih radova iz filozofije,
12/2015, Letnik:
1, Številka:
1
Paper
Odprti dostop
Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770.-1831.) svoju hijerarhijsku podjelu umjetnosti iznosi u trećoj knjizi Estetike. Prikazuje nastanak i razvoj umjetnosti kroz povijesna razdoblja, a dijeli ju na pet ...vrsta: arhitekturu, skulpturu, slikarstvo, glazbu i poeziju. Poeziju dijeli na epsku, lirsku i dramsku. Počevši od arhitekture i završivši s dramskom poezijom, svakoj vrsti umjetnosti koja se nalazi na višoj poziciji u sustavu od prethodne, pridaje uzvišenije osobine i veću važnost. Vrste umjetnosti razlikuje prema njihovim karakteristikama, stilovima, formama, svrhama, sadržaju. Najznačajnije svojstvo svake od pet vrsta umjetnosti jest to uzima li ono subjektivno ili objektivno za svoj sadržaj. Dramska poezija je ona koja je u mogućnosti u svom sadržaju i formi obuhvatiti oboje. Zbog toga ju Hegel smatra najsavršenijim oblikom umjetnosti i vrhuncem svoje podjele i općenito dostignuća umjetnosti.
Prikaz evolucije filozofske misli Karla Jaspersa ima obvezu krenuti od njegovih djela isključivo medicinske tematike u potrazi za elementima egzistencijalnih promišljanja o neiscrpnosti ljudskog ...bića. Nastojanja ovog osvrta orijentirana su k individualizaciji takve vrste elemenata koji su postupno doveli do formulacije jednog od institucionalnih filozofskih stajališta suvremene zapadnoeuropske misli. Ovaj znanstveni članak odgovara, stoga, na pitanja o Jaspersovu prelasku s prirodno-znanstvenog pristupa medicinske struke na filozofsko obrazlaganje ljudskog bivstvovanja i to preko analize njegovih djela publiciranih do prvog izdanja “Opće psihopatologije” davne 1913. godine. Korištenje sukcesivnih izdanja istog djela, kao i lektura određenih naslova isključivo filozofske tematike omogućuju nešto detaljniji pristup esencijalnim konceptima filozofije egzistencije ovog njemačkog autora.
Problem slobode razmatrat će se kako u kontekstu suvremenih filozofijskih rasprava koje uključuju i nove spoznaje neuroznanosti, tako i u kontekstu tradicije. U središtu aktualne rasprave stoji ...pitanje ima li čovjek slobodu volje shvaćenu u smislu »moći djelovati drukčije« ili nema slobodnu volju. Dok neki renomirani neuroznanstvenici (W. Singer) upozoravaju na neopravdano apsolutiziranje neuroznanstvenih rezultata i »uzimaju ozbiljno stvarnost onih fenomena« koji se otvaraju samo u subjektivnoj perspektivi, drugi (G. Roth) nove spoznaje neuroznanosti tumače kao dokaz da je sloboda volje samo iluzija.
Nakana rada nije konfrontirati filozofijske uvide s rezultatima neuroznanosti. Ovo je promišljanje prije jedan pledoaje za komplementarni pristup. Uz uvažavanje autonomije i metoda vlastitih filozofiji i neuroznanostima, želi se na primjeru rasprave o slobodi volje pokazati da pravi filozofski uvidi ne proturječe empirijskim faktima i obrnuto. S pravom ističe J. Seifert da empirijski rezultati mogu korigirati filozofske konstrukcije, kao što i filozofijski uvidi mogu korigirati pogrešne interpretacije, tj. konstrukcije prirodne znanosti.
Rad utvrđuje krizu afričkog stanja koje predstavlja izdaju tradicije skrivenog znanja u esanskom sustavu mišljenja, ostavljajući za sobom prijelome u epistemologiji esanaca. U pozadini situacije ...nalazi se pozitivistički zahtjev za verifikacijom i potvrđivanjem u potrazi za pouzdanom epistemologijom. Navigirajući trenutnim stanjem u esanskom sustavu mišljenja, rad otkriva da je tradicija skrivenog znanja izigrana i odbačena zahtjevima moderne. S obzirom na to da epistemologija ljudi utječe na to kako se nose sa zbiljom, suočavaju s problemima i nailaze na prepreke, i s obzirom na to da afričko stanje počiva na prelomljenim epistemologijama (dočarano esanskim epistemičkim pozicijama), rad predstavlja sliku tradicije koja je pukla, a koja treba zalječenje i povratak svoje duše. Ta je tradicija sadržana u skrivenom znanju i implicitnim idealima. Samo se provedbom povratka može u prednji plan iznijeti pouzdan epistemološki program koji će ispravno tretirati stanje Esana, a time i Afriku, otkrivajući bit zajedničkog dobra. Rad iznosi neke primjere izdane tradicije kako se izražava i pojavljuje aspektualno u životima ljudi, poput zdravstvene skrbi i društvenih odnosa. Time eksplicitna postaje veza između epistemologije, ontologije, društvenog poretka i moralnosti.
Ovaj članak kritički ispituje mogu li i na koji način mogu mistički uvidi biti izraženi putem jezika. Prije svega se ukratko predstavlja problem mističke neizrecivosti: kako je moguće, ako je uopće ...moguće izraziti navodno transracionalna i transkonceptualna (nedualistička) mistična iskustva u racionalnim i konceptualnim (dualističkim) jezičnim terminima? Drugo, na temelju vitgenštajnovske razlike između »pokazivanja« i »govorenja«, pokazuje se da jezik ne samo govori (opisuje) nego i djeluje (izvodi). U tom je smislu pogrešno interpretirati mističke iskaze kao diskurzivne iskaze jer oni ne označuju ono mistično, nego ga iznose. No za razliku od običnih (negativnih ili pozitivnih) performativa, koji ostaju ugrađeni u konceptualni okvir, mistički iskazi djeluju kao apsolutni negativni performativi, tj. kao instance radikalne de-konceptualizacije. Konačno je skicirano nekoliko načina za izricanje neizrecivog: dva nejezična (tišina i tjelesni čin) te četiri jezična (evokativna besmislica, paradoks, negacija i skripturalna metafora). Pojedine ekspresivne forme klasificirane su na temelju dvaju međusobno isključivih kriterija: kriterij konzistencije otkriva je li i u kojem je opsegu dana forma kompatibilna s originalnim mističnim iskustvom, dok kriterij sugestivnosti pokazuje koliko je dana forma uspješna u obraćanju njenomu recipijentu. Tvrdi se da ova dva kriterija oblikuju osnovnu matricu za bolje razumijevanje toga kako mistično iskustvo, usprkos temeljnoj transracionalnosti, može biti koherentno izraženo u jeziku.
PDF
