Autor je iz svoje zbirke paremiologizama otoka Visa, koje je skupljao u sklopu svog istraživanja usmene predaje otoka Visa, izabrao poslovice kao najsažetiji jezični oblik kojim se u organskoj ...ljudskoj zajednici insularnog prostora otoka Visa čuva i usmeno prenosi među generacijama pučka filozofija spoznaje o životu, o odnosima među ljudima, o prirodnim pojavama, o ritmu meteorološkog vremena, o rodnim odnosima, o iskustvu rada ribarskog i težačkog posla, o smislu čovjekove egzistencije, o odnosu čovjeka prema transcendentnom iskustvu. Takvi proverbijalni iskazi vrlo su ekspresivni zbog sažetosti izraza i potrebe njihovih kreatora da iskaz bude pamtljiv, da uđe u kolektivnu memoriju i ondje trajno ostane kao opomena, kao memento proživljena iskustva ovjerena u životnoj praksi i kao spoznaja univerzalno primjenjiva. Ta misao znade koji put dosegnuti
filozofsku lucidnost spoznaje životnih fenomena sagledanih u procesu, u promjenjivosti okoline i relacija u čovjeku samome i njegovoj
okolini, društvenoj i prirodnoj. Ujedno ti pučki proverbiji otkrivaju u najsažetijoj jezičnoj formi životnu mudrost neškolovana puka, njegovu vezanost za iskustvo prethodnih generacija, njegovo povjerenje u kontinuitet i smisao međugeneracijske povezanosti te smisao čuvanja naslijeđena znanja kao vrijednosti bitne za opstanak.
Poslovice otkrivaju i istančan osjećaj za jezičnu kreativnost u mikrostilističkim formacijama proverbijalnog izraza, što je autoru izazov i za stilističku interpretaciju.
Suvremeni trendovi analitičke književne estetike sve se češće suočavaju s pitanjem o tome koliko su filozofija i književnost slične, a koliko različite. Ovakvo problematiziranje proizlazi iz ...činjenice da postoji određeni prostor preklapanja između njih dvije, zbog kojeg se postavlja pitanje o tome što je to po čemu se one razlikuju. Jedan od načina da se na to odgovori jest da pobliže pogledamo i filozofiju i književnost, te da na taj način pokušamo pronaći neko svojstvo po kojem se razlikuju. Boran Berčić nedavno je sažeo ključna filozofska stajališta o tome što je filozofija. Analizirajuća ta stajališta, u radu nastojim vidjeti koliko se onoga što se inače smatra distinktivnim svojstvom filozofije može primijeniti i na književnost.
HEGELOVA PODJELA UMJETNOSTI Beljan, Mirna
Bilten studentskih radova iz filozofije,
12/2015, Letnik:
1, Številka:
1
Paper
Odprti dostop
Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770.-1831.) svoju hijerarhijsku podjelu umjetnosti iznosi u trećoj knjizi Estetike. Prikazuje nastanak i razvoj umjetnosti kroz povijesna razdoblja, a dijeli ju na pet ...vrsta: arhitekturu, skulpturu, slikarstvo, glazbu i poeziju. Poeziju dijeli na epsku, lirsku i dramsku. Počevši od arhitekture i završivši s dramskom poezijom, svakoj vrsti umjetnosti koja se nalazi na višoj poziciji u sustavu od prethodne, pridaje uzvišenije osobine i veću važnost. Vrste umjetnosti razlikuje prema njihovim karakteristikama, stilovima, formama, svrhama, sadržaju. Najznačajnije svojstvo svake od pet vrsta umjetnosti jest to uzima li ono subjektivno ili objektivno za svoj sadržaj. Dramska poezija je ona koja je u mogućnosti u svom sadržaju i formi obuhvatiti oboje. Zbog toga ju Hegel smatra najsavršenijim oblikom umjetnosti i vrhuncem svoje podjele i općenito dostignuća umjetnosti.
Prikaz evolucije filozofske misli Karla Jaspersa ima obvezu krenuti od njegovih djela isključivo medicinske tematike u potrazi za elementima egzistencijalnih promišljanja o neiscrpnosti ljudskog ...bića. Nastojanja ovog osvrta orijentirana su k individualizaciji takve vrste elemenata koji su postupno doveli do formulacije jednog od institucionalnih filozofskih stajališta suvremene zapadnoeuropske misli. Ovaj znanstveni članak odgovara, stoga, na pitanja o Jaspersovu prelasku s prirodno-znanstvenog pristupa medicinske struke na filozofsko obrazlaganje ljudskog bivstvovanja i to preko analize njegovih djela publiciranih do prvog izdanja “Opće psihopatologije” davne 1913. godine. Korištenje sukcesivnih izdanja istog djela, kao i lektura određenih naslova isključivo filozofske tematike omogućuju nešto detaljniji pristup esencijalnim konceptima filozofije egzistencije ovog njemačkog autora.
Problem slobode razmatrat će se kako u kontekstu suvremenih filozofijskih rasprava koje uključuju i nove spoznaje neuroznanosti, tako i u kontekstu tradicije. U središtu aktualne rasprave stoji ...pitanje ima li čovjek slobodu volje shvaćenu u smislu »moći djelovati drukčije« ili nema slobodnu volju. Dok neki renomirani neuroznanstvenici (W. Singer) upozoravaju na neopravdano apsolutiziranje neuroznanstvenih rezultata i »uzimaju ozbiljno stvarnost onih fenomena« koji se otvaraju samo u subjektivnoj perspektivi, drugi (G. Roth) nove spoznaje neuroznanosti tumače kao dokaz da je sloboda volje samo iluzija.
Nakana rada nije konfrontirati filozofijske uvide s rezultatima neuroznanosti. Ovo je promišljanje prije jedan pledoaje za komplementarni pristup. Uz uvažavanje autonomije i metoda vlastitih filozofiji i neuroznanostima, želi se na primjeru rasprave o slobodi volje pokazati da pravi filozofski uvidi ne proturječe empirijskim faktima i obrnuto. S pravom ističe J. Seifert da empirijski rezultati mogu korigirati filozofske konstrukcije, kao što i filozofijski uvidi mogu korigirati pogrešne interpretacije, tj. konstrukcije prirodne znanosti.
Rad utvrđuje krizu afričkog stanja koje predstavlja izdaju tradicije skrivenog znanja u esanskom sustavu mišljenja, ostavljajući za sobom prijelome u epistemologiji esanaca. U pozadini situacije ...nalazi se pozitivistički zahtjev za verifikacijom i potvrđivanjem u potrazi za pouzdanom epistemologijom. Navigirajući trenutnim stanjem u esanskom sustavu mišljenja, rad otkriva da je tradicija skrivenog znanja izigrana i odbačena zahtjevima moderne. S obzirom na to da epistemologija ljudi utječe na to kako se nose sa zbiljom, suočavaju s problemima i nailaze na prepreke, i s obzirom na to da afričko stanje počiva na prelomljenim epistemologijama (dočarano esanskim epistemičkim pozicijama), rad predstavlja sliku tradicije koja je pukla, a koja treba zalječenje i povratak svoje duše. Ta je tradicija sadržana u skrivenom znanju i implicitnim idealima. Samo se provedbom povratka može u prednji plan iznijeti pouzdan epistemološki program koji će ispravno tretirati stanje Esana, a time i Afriku, otkrivajući bit zajedničkog dobra. Rad iznosi neke primjere izdane tradicije kako se izražava i pojavljuje aspektualno u životima ljudi, poput zdravstvene skrbi i društvenih odnosa. Time eksplicitna postaje veza između epistemologije, ontologije, društvenog poretka i moralnosti.
Ovaj članak kritički ispituje mogu li i na koji način mogu mistički uvidi biti izraženi putem jezika. Prije svega se ukratko predstavlja problem mističke neizrecivosti: kako je moguće, ako je uopće ...moguće izraziti navodno transracionalna i transkonceptualna (nedualistička) mistična iskustva u racionalnim i konceptualnim (dualističkim) jezičnim terminima? Drugo, na temelju vitgenštajnovske razlike između »pokazivanja« i »govorenja«, pokazuje se da jezik ne samo govori (opisuje) nego i djeluje (izvodi). U tom je smislu pogrešno interpretirati mističke iskaze kao diskurzivne iskaze jer oni ne označuju ono mistično, nego ga iznose. No za razliku od običnih (negativnih ili pozitivnih) performativa, koji ostaju ugrađeni u konceptualni okvir, mistički iskazi djeluju kao apsolutni negativni performativi, tj. kao instance radikalne de-konceptualizacije. Konačno je skicirano nekoliko načina za izricanje neizrecivog: dva nejezična (tišina i tjelesni čin) te četiri jezična (evokativna besmislica, paradoks, negacija i skripturalna metafora). Pojedine ekspresivne forme klasificirane su na temelju dvaju međusobno isključivih kriterija: kriterij konzistencije otkriva je li i u kojem je opsegu dana forma kompatibilna s originalnim mističnim iskustvom, dok kriterij sugestivnosti pokazuje koliko je dana forma uspješna u obraćanju njenomu recipijentu. Tvrdi se da ova dva kriterija oblikuju osnovnu matricu za bolje razumijevanje toga kako mistično iskustvo, usprkos temeljnoj transracionalnosti, može biti koherentno izraženo u jeziku.
Svrha rada je u skladu sa promjenama karaktera poslovnih procesa ukazati na neophodnost razvijanja nove paradigme revizijskih pravaca. Cilj rada je istraživanje i pronalaženje odgovora na četiri ...pitanja: pojmovno određenje revizije u smanjenju zloupotreba u poslovnom procesu (definiranje u zakonodavstvu kao i ekonomskoj i pravnoj literaturi); vršenje nadzora nad zloupotrebama u poslovnom procesu; vrste zloupotreba u poslovnom porcesu koje su otkrivene revizijskim aktivnostima; umanjenje i eliminiranje zloupotreba u poslovnom procesu. Da bi revizor što efikasnije, efektivnije, ekonomičnije i etičnije obavio svoje zadatke vezano za otkrivanje i ukazivanje na zloupotrebe u poslovnom procesu mora biti vješt, neovisan, educiran i profesionalan u svom poslu. Na kraju rada u zaključku će se prezentirati na kojem je nivou revizija koja treba da služi kao alat odgovornim licima u organizaciji djelovanja radi odgovornog usmjeravanja upotrebe javnih sredstava i spriječavanja zloupotreba u poslovnom procesu. U Zaključku rada će se prezentiranti, a na osnovu analize metodoloških pristupa u dosadašnjim teorijskim i praktičnim iskustvima tko, kada i zašto u javnim institucijama vrši zloupotrebe i na koji način revizija utječe na samnjenje istih. Također će se u zaključku predložiti mjere za unapređenje revizije identifikaciji kvantifikacije zloupotreba u poslovnom procesu i nadzor procesuiranja istih.
Mjesto i uloga Regis Debraya u stvaranju realne slike o medijima i medijskim posredovanjima – nisu dovoljno poznati u našim filozofsko-medijskim krugovima, odnosno krugovima posebnih teorija medija. ...Posebno mjesto u njegovom učenju ima njegovo razumijevanje i objašnjavanje tehnoloških pretpostavki za pojavu takvih fenomena kao što je primjerice – Bog. Interesantnost njegovih medijskih analiza posebno je važno u vremenima u kojima se u ima Boga ubijaju ljubi i masakrira humanost. Ideja ovog rada je propitati utemeljenost takvog pristupa, prikazati njegovu metodu i pokušati joj odrediti granice.
Regis Debray došao je kao snažno novo uporište u razgovoru filozofije s teologijom, kritičke misli s ideološkim tumačenjima.
Tema ljubavi jedna je od središnjih tema renesansne književnosti i filozofije. Renesansni tekstovi posvećeni ljubavi imaju svoje tematske preteče u srednjem vijeku, no već i iz površnog uvida u ...renesansne tekstove o ljubavi jasno je da se oni u pristupu i u koncepciji bitno razlikuju od tih svojih srednjovjekovnih preteča.
Ono što primarno čini razliku jest uvođenje Platonove teorije ljubavi u zapadni kulturni krug. Ponovno oživljavanje interesa za tu teoriju čini okosnicu renesansnog tematiziranja ljubavi. Za ponovno otkrivanje toga Platonova nauka o ljubavi zaslužan je prije svega Ficinov prijevod i komentar Platonovog dijaloga Gozba.
Ficino je svojim stavovima o ljubavi utjecao i na dvojicu hrvatskih renesansnih filozofa, na Franu Petrića te na Nikolu Vitova Gučetića, koji jedan svoj dijalog (Dialogo d’amore detto Antos) posvećuje izričito temi ljubavi.
No predmet ovog teksta nije iscrpna komparativna analiza koncepcija ljubavi dvojice hrvatskih renesansnih filozofa. U ovom se tekstu prorađuje Ficinov utjecaj na Gučetićevu koncepciju ljubavi. Pretpostavka uvida u značajke tog utjecaja jest uvid u temeljne odrednice Ficinovih stavova o ljubavi izloženih u njegovu komentaru Platonove Gozbe što će biti obrađeno u prvom dijelu teksta. U drugom dijelu izložene su onda značajke Ficinova utjecaja na Gučetićevu koncepciju ljubavi.
Na temelju analize tekstova o ljubavi dvojice filozofa može se zaključiti da za razliku od Ficina, koji iznosi jednu ontoteologijski utemeljenu koncepciju ljubavi u kojoj prorada najrazličitijih aspekata zemaljske manifestacije ljubavi logički slijedi iz temeljnog određenja ljubavi kao božanskog počela koje je sveprisutno, u Gučetića izostaje takvo utemeljenje ljubavi. Premda on preuzima većinu Ficinovih stavova o ljubavi, u obradi teme ljubavi dvojice filozofa moguće je uočiti i razliku. Prije svega očita je razlika u pristupu, ali onda i u načinu na koji ljubav biva elaborirana. Naglasak je u Gučetića prije svega na ljubavi kao čuvstvu, čije će manifestacije pro fokusira na prikaz konkretnih oblika ljepote kao predmeta ljubavi oličene u konkretnoj osobi, točnije ženskoj osobi. Za Gučetićev pristup su odredbeni detaljistički opisi tjelesne ljepote utjelovljene u Cvijeti Zuzorić. No ta je ljepota ipak još uvijek, u skladu s platoničkom tradicijom, viđena tek kao izraz duhovne ljepote. S tim je opisima onda najuže povezano fiziološko tumačenje tjelesnih manifestacija ljubavi, kao i astrološko tumačenje ljudskih svojstava i djelovanja, u čemu se odražava renesansno viđenje čovjeka – mikrokozmosa kao slike makrokozmosa.
Na temelju uvida u bitne odrednice koncepcije ljubavi Ficina i Gučetića zaključuje se napokon kako se obojica filozofa, kao novoplatoničari, susreću s istim načelnim problemima – prije svega s problemom usklađivanja novoplatoničke i kršćanske koncepcije ljubavi, ali onda i s još od Platona naslijeđenim otvorenim pitanjima, ponajprije pitanjem horizma Platonove filozofije i s mogućnošću njegova prevladavanja povezanim napose s pitanjem odnosa ljubavi kao sveopćeg počela i ljubavi kao čuvstva iskazanim u dilemi ljubav – demon ili ljubav – bog.
Napokon, jedno od pitanja postavljenih na početku teksta odnosi se na ljubav kao jednu od središnjih tema renesansne filozofije. U tekstu je iznijeto mišljenje kako takvu poziciju teme ljubavi u okviru renesansne filozofije treba razumijevati ponajprije iz činjenice da je upravo renesansni novoplatonizam ključni segment renesansne filozofije, a ono što bitno karakterizira taj novoplatonizam jest sinkretizam. Taj se pak sinkretizam očituje primarno kao težnja za onim što povezuje.
U skladu s tom tendencijom u novoplatonički koncipiranom ontologijskom sustavu ključnu poziciju ima ono »srednje«, ono »između«. Stoga je ključno sistemsko mjesto posredujućeg elementa, onoga dakle što je u sredini, što povezuje krajnosti i što zbog te povezujuće funkcije nužno mora biti dvojakog značaja. Takvu posredničku ulogu ima upravo ljubav.
PDF
