Priprema za budućnost jedan je od imperativa suvremenih edukacijskih programa.
Misaoni pokusi kao metoda filozofskoga istraživanja nude dobru strategiju suočavanja s izazovima budućnosti. Suvremena ...ideologija razvoja pronalazi u tehničkome napretku svoj najviši cilj i određenu samosvrhu: »novo je dobro jer je novo« (G. Vattimo). Mnogi aktualni biotehnološki trendovi izazivaju znanstvene prijepore jer teže programiranju stvarnosti, pa i konstitucije čovjeka. Budući da nema konsenzusa o etičkoj prihvatljivosti takvih zahvata, misaoni pokusi (»katalizatori promišljanja« prema H. Englesu) predstavljaju oruđe za istraživanja ovih fenomena. Misaoni pokus kao metoda filozofiranja s djecom stoga je korak bliže k održivom razvoju, omogućujući kritičku distancu spram trendova.
Radikalne mogućnosti stvaranja u filozofiji i književnosti konstantna su preokupacija filozofske misli Gillesa Deleuzea. Oblikujući mnogobrojne heterogene konstrukte mišljenja i pisanja, ukazuje na ...nestabilnost inertnih sustava, kritizira logiku reprezentacije i odnose moći, te raspravlja o afirmaciji razlika. Ovim radom nastoji se elaborirati odnos filozofije i književnosti upravo kroz analizu jezika i otpora. Naime, Deleuze inzistira na razlikama između filozofije i književnosti, ali, istovremeno, istražuje načine kako interferiraju i međusobno se transformiraju. Iz tog razloga, zanimat će nas kako autor, s pozicije filozofije, upotrebljava teorijski aparat i pristupa prostoru književnosti, gdje taj »strani jezik« izaziva inventivne izgrede (podriva, dekonstruira) i intervenira u diskurzivne odnose moći. Razumijevano kao proces neprekidnih postajanja, pisanje stvara razlike i otvara drugačije mogućnosti mišljenja, bivanja, života. Međutim, radikalni potencijal ovako shvaćene tekstualne performativnosti, čak možemo reći političnost pisanja, nije a priori zajamčena, jednako kao što subverzivnost nije neosporivi i održivi učinak istoga. Naprotiv, Deleuze, na tragu filozofa poststrukturalističke provenijencije, pisanje i otpor razumijeva kao nezaustavljivi, intenzivni proces, i to u kontekstu specifične estetičko-političke odgovornosti.
Nakana je ovoga teksta izložiti neke više i manje poznate religijsko-filozofijske perspektive i pravce unutar suvremene anglosaksonske (analitičke) filozofije poput reformirane epistemologije, ...vitgenštajnijanizma, ne-realističke, feminističke i pluralističke filozofije religije. Svaka pojedina »škola mišljenja« nastoji na autentičan način filozofijski interpretirati fenomen religije pritom uglavnom ne koketirajući s konfesionalnim interpretacijama. Pokazuje se kako je filozofija religije dinamična i, prije svega, autentično filozofijska disciplina koja se ne može svesti na lošu religijsku apologetiku, već ima svoje legitimno mjesto među disciplinama filozofije.
Opus Miroslava Krleže (1893–1981) sadrži spoznaje i prosudbe o Frani Petriću (1529–1597) i obilježjima njegovih djela te upućuje na izvore Krležinih spoznaja o Petriću. Svoju upućenost u Petrićevo ...djelo Krleža je razotkrio u četirima tekstovima nastalih u razdoblju od 1940. do 1953. godine.
Prvi je od njih esej »O poeziji«, koji je Krleža napisao 1940. godine, ali objavio tek 1967. godine. Oslonivši se na tvrdnje iz Croceove Estetike, u njemu je prikazao osobitosti Petrićeva razumijevanja pjesništva, pri čemu je posebice ukazao na Petrićevu kritiku Aristotelova nauka o predmetima kojima se bavi pjesništvo i na razloge zbog kojih je Petrić kritizirao Aristotelov stav o oponašanju kao izvoru pjesništva.
Drugi je od tekstova u kojima se Krleža očituje o Petriću i obilježjima njegova opusa esej »O našem dramskom répertoireu« iz 1948. godine. Krleža u njemu preuzima ili parafrazira zapise o Petriću koje je doznao iz dvaju izvora: iz natuknice Emilija Laszowskoga za djelo Znameniti i zaslužni Hrvati (1925) i iz članka »Filozofija u Hrvatskoj« (1943), koji je napisao Kruno Krstić. No, u članku »O našem dramskom répertoireu« Krleža je donio i nekoliko vlastitih tvrdnji o Petriću. Naglasio je da je Petrić bio »najuniversalnije ime našeg književnog Cinquecenta«, da je bio »polyhistor i sveznadar«, da je bio nezadovoljan »crkvenim pokrštenjem grčke misli, što ga je crkva izvršila, kada je sa Svetim Tomom baptizirala Aristotela«, ali je promašio stavom da je Petrić bio »apologet sredovječne desnice«.
U trećem tekstu, rukopisu »Filipović Vladimir o Marku Maruliću« iz 1950. godine, Krleža je istaknuo da se Petrić svojim spisima uzdigao do najglasnijeg cinkvecentističkog našeg Imena«, dok je 1953. godine u eseju »O nekim problemima Enciklopedije« smatrao da je Petrić bio jedno od velikih imena.
Krležini tekstovi u kojima se spominje Petrić povećavaju bibliografiju o Petriću.
U dosadašnjim bibliografijama o Petriću nema nijedne bibliografske jedinice koja otkriva da je Krleža ikada pisao o tom hrvatskom renesansnom filozofu. Iz ovoga rada proizlazi da je trebao biti uvršten s barem četiri bibliografske jedinice.
Teološki časopis Bogoslovska smotra izlazio je od 1910. do 1919. kao posebni prilog tjedniku Katolički list, a od 1923. do 1944. kao organ Hrvatske bogoslovske akademije, stručnoga teološkoga ...društva. Za svako od tih razdoblja u ovom su radu popisani filozofski tekstovi i predstavljeni njihovi autori.
Od 1910. do 1919, tj. u prvom desetljeću časopisa znanstvene su radove u časopisu objavila samo dva filozofa: Urban Talija i Stjepan Zimmermann, a recenzirano je sedam knjiga hrvatskih filozofa.
Od 1923. do 1944. na stranicama Bogoslovske smotre objavljena su 44 znanstvena članka u području filozofije, a uz najplodnijeg autora Zimmermanna, javljaju se i druga značajna imena hrvatske filozofije: Vilim Keilbach, Franjo Šanc, Josip Lach, Karlo Balić, Đuro Gračanin, Jordan Kuničić, Stjepan Bakšić, Aleksandar Gahs i Hijacint Bošković. U tom je razdoblju objavljeno 88 recenzija, od kojih je Zimmermann potpisao 50, a Keilbach 15.
U Bogoslovskoj smotri u razdoblju 1910–1944. pisalo je 27 filozofa, a objavljena su 54 znanstvena članka, 44 crtice iz filozofskog života, 105 recenzija, sedam nekrologa i jedan prijevod. U objavljivanju filozofskih članaka osobito su prednjačila dva autora: Stjepan Zimmermann s 25 članaka i Vilim Keilbach s 12 članaka.
Filozofija politike danas je u krajnje ozbiljnoj krizi. Kriza političkoga posvuda
se pokazuje. Političko tumačenje u uvjetima suvremenoga doba ozbiljno
je pokolebano. Time je u pitanje doveden ...segment društva koji tvori bitan
dio kulturnoga identiteta Zapada. Možda nitko u 20. stoljeću nije tako temeljito
ispitivao položaj politike kao Hannah Arendt. Njezin doprinos naročito
je velik u promišljanju odnosa između filozofije i primjene njezinih principa
u politici, s osnovnom ocjenom da je primjena principa filozofskog mišljenja
na politiku imala razorne posljedice. Premda je filozofija kao metafizika od
Platona do Hegela dala izuzetno velik doprinos razmatranju političkoga, Hannah
Arendt ipak smatra da se u takvoj filozofiji izgubio izvorni smisao političkoga
i da je primjenom principa filozofskog mišljenja na politiku došlo
do zaborava političkoga. U tekstu se ukratko precizira Platonovo shvaćanje
odnosa filozofije i politike prema kojemu se postulira filozofski ideal da se
zbiljska politička zajednica (polis) mora mjeriti na filozofskom mišljenju, i to
iz principa konstitucije samoga mišljenja. Nasuprot tome, Aristotel se poziva
na ethos postojećeg polisa, ali političko analizira uvijek pod primatom filozofskih
principa. Arendt stoga misli da je i za Aristotela mjerodavno znanje političkoga
filozofske naravi. Arendt naglašava da je politička filozofija uvijek
diskriminirala mnijenje i raznolikost, a time i političko kao takvo. Iz te osude
djelomice izuzima Aristotela i Kanta. Budući da političke kategorije nastale u
filozofiji politike određuju i danas naše razumijevanje politike, Arendt ih podvrgava
kritici. Njezino drukčije razumijevanje političkoga očituje se u njezinim
analizama temeljnih političkih kategorija (vladavina, moć, sila, autoritet,
sloboda), koje se mogu primjereno pojmiti samo iz međusobnog odnosa ljudi,
a ne iz nekog supstancijalnog i neupitnog područja.
U članku autor govori o važnosti uloge vladavine prava kao ideal političkog morala te opisuje vrline i granice vladavine prava. Središnja je teza da je vladavina prava vrlo važna za moralni ...legitimitet političkog sustava, kao i za otvoreno društvo, u popperijnskom smislu. Međutim, njegove granice općenito su nalik na granice pozitivnog prava. Konačno, vrline vladavine prava ovise o moralnim vrlinama ljudi i o moralnim kvalitetama pozitivnog prava. U tom smislu, korisnost vladavine prava u konačnici ovisi o prirodnom moralnom pravu i o njegovu ostvarenju u ljudskim zbivanjima.
U članku je prikazano interdisciplinarno međusobno prožimanje društvenih (humanističkih) znanosti, ponajprije jedne od temeljnih filozofskih disciplina – epistemologije (ali i filozofske misli ...općenito) s pedagogijom, uz nezaobilazni utjecaj prirodnih i egzaktnih znanosti; sve s naglaskom na razvoj suvremene pedagogije. Naglašava se važnost povezivanja znanstvenih disciplina, koje je toliko karakteristično za našu civilizaciju, od najstarijih antičkih temelja (filozofskog jedinstva znanosti) do naše suvremenosti, da to možemo smatrati važnom sastavnicom razvoja naše civilizacije.
Što je to metapolitika? Krivak, Marijan
Filozofska istraživanja,
09/2005, Letnik:
25, Številka:
3
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
What is metapolitics? This is the question which calls to account another one, more fundamental: what is ‘politics’? Politics is that what is missing. General politisation on phenomenal-media level ...overcasts the fact that there is no real politics at ali! This article has emerged as a consequence of the author’s reading of a book Proces zapadu (A Trial to the West) by Croatian philosopher Mario Kopić, with indicative subtitle Metapolitical Essays, and tries to follow that very direction. His book belongs to rare, therefore more precious efforts in our close environment - of »re-thinking« politics. According to him, metapolitical way of approaching matters is emphasized today by reflecting the development of Western society at the break of a new millennium. Slavoj Žižek is detecting the place of metapolitics. He finds it in a framework of so called marxist (i.e. utopian-socialist) paradigm. Therefore, political conflict is completely uncovered. But, unfortunately, just as a theater of shadows, where the events are played which real place is on the Other scene (the one of economical processes). According to Dean Komel, metapolitics is that which follows from metaphysics as culture of philosophy, in transgressing into philosophy of culture. Finally, A Trial to the West must end with a call for its roots: culture and philosophy. That is possible with a help of metapolitics. This metapolitics is a code-name for metaphysics. The world we live in, according the author of the article, is not a physical phenomenon, cause then it would be unbearable. It is metaphysical, if it has a sense at all, and if the human is transgressive being, who longs for justice, truth and freedom.
Pojam ‘ljudska prava’ imao je ključnu ulogu u etici i političkoj filozofiji, pravu i politici, osobito u drugoj polovici 20. stoljeća, a svaka ozbiljnija rasprava o suvremenosti sadržavala je bar ...spomen na ljudska prava. Prije 72 godine donijeta je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, najprevođeniji i najutjecajniji pravni akt našega doba, kojim su uspostavljena tzv. moderna ljudska prava i kojim svaki čovjek postaje subjektom međunarodnog prava. Time je raskinuta veza s pozitivističko-pravnim konceptom ‘prava čovjeka’, koji je bio isključivo u domeni svake pojedine države.
U radu se istražuje i ocjenjuje pristup hrvatskih emigrantskih mislilaca o ljudskim pravima od vremena pripreme i donošenja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Prilikom njezina usvajanja 1948. u Ujedinjenim narodima bivša Jugoslavija bila je jedna od rijetkih država koja nije glasovala za Deklaraciju. U samostalnoj Hrvatskoj službeni prijevod Univerzalne deklaracije objavljen je tek 2008.
U radu se ukratko prikazuju obilježja, položaj i okružje hrvatske emigracije te službeni jugoslavenski pristup ljudskim pravima. Analiza hrvatske emigrantske misli provedena je za četiri razdoblja: 1. 1945–1960, 2. 1961–1970, 3. 1971–1980, 4. 1981–1990.
Ljudska su prava kreirana Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima na idejama personalizma, prirodno-pravne koncepcije, univerzalizma i solidarizma, a preuzeta su i svoj razvoj ili degeneraciju, ovisno o pristupu, doživljavaju u svojoj suprotnosti: individualizmu, pravnom pozitivizmu, kozmopolitizmu i egoizmu. Stoga u prvi plan izbija problem u poimanju utemeljenja, sadržaja, opsega i svrhe ljudskih prava kako u komunističkom, tako i u liberalnom poimanju svijeta i čovjeka. Na te okolnosti ukazuju hrvatski emigranti, a već krajem 1940-ih i tijekom 1950-ih Hijacint Eterović, Bonifacije Perović i Mirko Meheš sustavno analiziraju Univerzalnu deklaraciju smatrajući je ne samo velikim dostignućem u shvaćanju čovjeka kao ‘osobe’, već i značajnim korakom u napretku međunarodnog prava. Iako bezrezervno prihvaćaju Univerzalnu deklaraciju i njezine personalističke temelje, ipak se kritički osvrću na neka rješenja i nedostatke u njoj. Razmatraju i kontekst prihvaćanja, bliskosti i udaljenosti Univerzalne deklaracije u odnosu na tadašnje politike, ideologije, filozofije i svjetonazore. Eterovićevi i Perovićevi tekstovi najraniji su promišljeni pristupi problematici ljudskih prava od strane hrvatskih autora, a odlikuje ih izraziti personalistički pristup.
U 1960-ima izrazito vrijedan doprinos proučavanju ljudskih prava u socijalističkim ustavima ostvaruje Branko Martin Pešelj, a Gvido Saganić i Jure Petričević tijekom 1970-ih i 1980-ih sustavno prate sva događanja na međunarodnoj razini pokušavajući ukazati na kršenja ljudskih prava u Jugoslaviji. U 1980-ima novu dimenziju shvaćanja ljudskih prava, s političke desnice, iznosi Tomislav Sunić. Kroz više desetljeća svojim radovima obranu ljudskih prava za pojedince i narode zastupaju Kvirin Vasilj, Franjo Nevistić i Bogdan Radica.
Proučavanje i bavljenje ljudskim pravima u hrvatskim okvirima započelo je i duže trajalo u emigraciji nego u domovini. Iako, uglavnom s neosnovanom stigmom ‘državnih neprijatelja’ i pristalica ‘režima NDH’, hrvatski su emigranti u svojim radovima zastupali raznovrsne teorije, ideje i pristupe ljudskim pravima te isticali vrijednosti demokracije i pluralizma. To ne samo da nije bilo svojstveno jugoslavenskom pristupu, već je bilo izričito i zabranjivano. Stoga misao hrvatskih emigranata zaslužuje dolično mjesto u hrvatskoj tradiciji promišljanja ljudskih prava.
PDF
