U radu se analizira filozofija prava Thomasa Hobbesa i nastoji se ispitati trebamo li je svrstati u prirodnopravnu tradiciju mišljenja o pravu ili u pravni pozitivizam. S jedne strane, Hobbes se ...tradicionalno svrstavao u predstavnike racionalne doktrine prirodnog prava, a s druge strane je njegova pravna misao udarila temelje
pozitivističke teorije prava. Zato se u radu prvo daje kraći pregled prirodnopravne misli (antička, srednjovjekovna i moderna teorija prirodnog prava), da bi se u tom kontekstu prikazalo Hobbesovo učenje o prirodnom pravu i prirodnom zakonu, koje nije sasvim konzistentno. Potom se analizira Hobbesovo učenje o građanskim zakonima, odnosno shvaćanje prava kao zapovijedi suverena i njegov utjecaj na pravni pozitivizam, te naročito Hobbesov utjecaj na Austinovu imperativnu teoriju prava. Na kraju, analizira se veza između Hobbesova učenja o prirodnim zakonima kao zapovijedima razuma i građanskim zakonima kao zapovijedima suverena.
Jedan je od temeljenih problema u filozofiji psihologije odrediti koji je odnos između osobnih i podosobnih objašnjenja ljudskog ponašanja. Problem određivanja odnosa između osobne i podosobne razine ...objašnjenja naziva se »problemom sučeljavanja«. Ovaj rad ima dva cilja. Prvi je uvesti čitatelja u problem sučeljavanja iz perspektive filozofije psihologije. Drugi je cilj pokazati da nedovoljno fokusiranje na problem sučeljavanja i njegova potencijalna rješenja, može dovesti do nekritičkog i pogrešnog zaključivanja koje može imati značajne posljedice na debate u drugim područjima filozofije. Konkretnije, u ovom ćemo radu istražiti implikacije problema sučeljavanja za određene rasprave unutar filozofije medicine i filozofije prava.
One of the fundamental problems in the philosophy of psychology is to determine the relation between personal and subpersonal explanations of human behavior. The problem of determining the relation between the personal and subpersonal levels is called the “interface problem”. This paper has two goals. The first is to introduce the domestic reader to the interface problem from the perspective of the philosophy of psychology. The second goal is to show that insufficient focus on the interface problem and its potential solutions can lead to uncritical and fallacious reasoning that can have significant consequences for particular debates in philosophy of medicine and philosophy of law.
U ovom radu se na temelju više tekstova Berislava Žarnića iz filozofije prava i općenito studija normativnih sustava rekonstruira njegova pozicija u odnosu na dominantne poglede na modeliranje ...normativnih sustava te očuvanje njihove stabilnosti (konzistentnosti). Polazište je rada ono o jedinstvenosti Žarnićeva pristupa u domaćoj (formalno-pragmatički pristup) filozofiji prava (ali i inozemnoj), i to bez pretenzija na tvrdnju o cjelovitosti njegove pravnofilozofske koncepcije.
In this paper views held by Berislav Žarnić in philosophy of law are reconstructed on the basis of several of his works in philosophy of law and his general study of normative systems. These views are contrasted to dominant views on modelling normative systems and preservation of their stability (consistency). Starting point of this paper is one on uniqueness of Žarnić’s approach within domestic philosophy of law (formal pragmatic approach), but also within international setting, however without any pretension to claim completeness of Žarnić’ s account of philosophy of law.
U članku autor govori o važnosti uloge vladavine prava kao ideal političkog morala te opisuje vrline i granice vladavine prava. Središnja je teza da je vladavina prava vrlo važna za moralni ...legitimitet političkog sustava, kao i za otvoreno društvo, u popperijnskom smislu. Međutim, njegove granice općenito su nalik na granice pozitivnog prava. Konačno, vrline vladavine prava ovise o moralnim vrlinama ljudi i o moralnim kvalitetama pozitivnog prava. U tom smislu, korisnost vladavine prava u konačnici ovisi o prirodnom moralnom pravu i o njegovu ostvarenju u ljudskim zbivanjima.
Pojam ‘ljudska prava’ imao je ključnu ulogu u etici i političkoj filozofiji, pravu i politici, osobito u drugoj polovici 20. stoljeća, a svaka ozbiljnija rasprava o suvremenosti sadržavala je bar ...spomen na ljudska prava. Prije 72 godine donijeta je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, najprevođeniji i najutjecajniji pravni akt našega doba, kojim su uspostavljena tzv. moderna ljudska prava i kojim svaki čovjek postaje subjektom međunarodnog prava. Time je raskinuta veza s pozitivističko-pravnim konceptom ‘prava čovjeka’, koji je bio isključivo u domeni svake pojedine države.
U radu se istražuje i ocjenjuje pristup hrvatskih emigrantskih mislilaca o ljudskim pravima od vremena pripreme i donošenja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Prilikom njezina usvajanja 1948. u Ujedinjenim narodima bivša Jugoslavija bila je jedna od rijetkih država koja nije glasovala za Deklaraciju. U samostalnoj Hrvatskoj službeni prijevod Univerzalne deklaracije objavljen je tek 2008.
U radu se ukratko prikazuju obilježja, položaj i okružje hrvatske emigracije te službeni jugoslavenski pristup ljudskim pravima. Analiza hrvatske emigrantske misli provedena je za četiri razdoblja: 1. 1945–1960, 2. 1961–1970, 3. 1971–1980, 4. 1981–1990.
Ljudska su prava kreirana Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima na idejama personalizma, prirodno-pravne koncepcije, univerzalizma i solidarizma, a preuzeta su i svoj razvoj ili degeneraciju, ovisno o pristupu, doživljavaju u svojoj suprotnosti: individualizmu, pravnom pozitivizmu, kozmopolitizmu i egoizmu. Stoga u prvi plan izbija problem u poimanju utemeljenja, sadržaja, opsega i svrhe ljudskih prava kako u komunističkom, tako i u liberalnom poimanju svijeta i čovjeka. Na te okolnosti ukazuju hrvatski emigranti, a već krajem 1940-ih i tijekom 1950-ih Hijacint Eterović, Bonifacije Perović i Mirko Meheš sustavno analiziraju Univerzalnu deklaraciju smatrajući je ne samo velikim dostignućem u shvaćanju čovjeka kao ‘osobe’, već i značajnim korakom u napretku međunarodnog prava. Iako bezrezervno prihvaćaju Univerzalnu deklaraciju i njezine personalističke temelje, ipak se kritički osvrću na neka rješenja i nedostatke u njoj. Razmatraju i kontekst prihvaćanja, bliskosti i udaljenosti Univerzalne deklaracije u odnosu na tadašnje politike, ideologije, filozofije i svjetonazore. Eterovićevi i Perovićevi tekstovi najraniji su promišljeni pristupi problematici ljudskih prava od strane hrvatskih autora, a odlikuje ih izraziti personalistički pristup.
U 1960-ima izrazito vrijedan doprinos proučavanju ljudskih prava u socijalističkim ustavima ostvaruje Branko Martin Pešelj, a Gvido Saganić i Jure Petričević tijekom 1970-ih i 1980-ih sustavno prate sva događanja na međunarodnoj razini pokušavajući ukazati na kršenja ljudskih prava u Jugoslaviji. U 1980-ima novu dimenziju shvaćanja ljudskih prava, s političke desnice, iznosi Tomislav Sunić. Kroz više desetljeća svojim radovima obranu ljudskih prava za pojedince i narode zastupaju Kvirin Vasilj, Franjo Nevistić i Bogdan Radica.
Proučavanje i bavljenje ljudskim pravima u hrvatskim okvirima započelo je i duže trajalo u emigraciji nego u domovini. Iako, uglavnom s neosnovanom stigmom ‘državnih neprijatelja’ i pristalica ‘režima NDH’, hrvatski su emigranti u svojim radovima zastupali raznovrsne teorije, ideje i pristupe ljudskim pravima te isticali vrijednosti demokracije i pluralizma. To ne samo da nije bilo svojstveno jugoslavenskom pristupu, već je bilo izričito i zabranjivano. Stoga misao hrvatskih emigranata zaslužuje dolično mjesto u hrvatskoj tradiciji promišljanja ljudskih prava.
Velikani hrvatske političke misli Ivan Mažuranić i Ante Starčević suvremenici su čiji životi i djela pokazuju znatne sličnosti, ali i stanovite razlike u nazorima. Obojica su imala filozofsku i ...pravnu naobrazbu, znanja i iskustvo. Mažuranić je filozofske i pravne temelje nadograđivao djelovanjem kao državni odvjetnik, saborski zastupnik, dvorski kancelar i hrvatski ban. Starčević je nakon studija filozofije radio u odvjetničkoj pisarnici, djelovao kao zastupnik u Hrvatskom saboru, utemeljio i vodio Stranku prava.
Obojica su smatrana naprednjacima i liberalcima, zagovornicima vladavine puka.
U radu se ponajprije ocrtavaju osobni profili dvaju državnika i zatočnika prava kroz osvrt na njihove značaje i političke odnose. Razmatraju se i uspoređuju životni putovi novih ljudi (homines novi) u političkom svijetu, klasična naobrazba, poznavanje jezika i književni dar, demokratski nazori i oporbeni stavovi, naprednjaštvo i liberalizam, bistrina pogleda i postojanost karaktera. Među razlikama ukazuje se na opreku političkoga pragmatizma i steklištva, različit odnos prema državnim službama, suprotnost realizma i idealizma te na različitost pogleda u odnosu na rješenje hrvatskoga pitanja u okviru Monarhije ili izvan nje. Rad nastoji rasvijetliti suradnju na zajedničkim poslovima te uzroke političkih sučeljavanja i prijepora. Završna usporedba filozofijsko-pravnih motrišta, vezanih za pitanje o primatu naravnoga ili povijesnoga prava, iznosi na vidjelo blizinu pogledā, sličnost stila i srodnost argumentacije koji su zaveli i najizvrsnije poznavatelje opusa i jednoga i drugoga pisca u nedoumice u pogledu autorstva djela Političke iskrice.
Zaključak je da su Mažuranić i Starčević bliski u dijalektičkoj oprečnosti. Gradili su vlastita djela na načelima osebujne filozofije prava i čvrstih ćudorednih nazora.
Svaki je na svoj način, i u skladu s vlastitim uvjerenjima, ispunio dužnost u službi dobru zajednice te su tako postali najdjelotvorniji hrvatski državnici u 19. stoljeću.
Članak razmatra autorstvo niza od 24 aforizma, objavljena pod naslovom Političke iskrice. Tekst je tiskan u prvom hrvatskom oporbenom demokratskom glasilu Slavenskom Jugu od 10. prosinca 1848. do 20. ...siječnja 1849. i potpisan je inicijalima prvoga i posljednjeg slova latinske abecede – A. Z. Prije pola stoljeća Josip Horvat pripisao je autorstvo navedenoga niza pjesniku i odvjetniku Ivanu Mažuraniću (1814–1890), a potom je ta atribucija postala prevladavajuća u istraživačkoj literaturi. Međutim pomnija raščlamba teksta i iskaza dovela je do zanimljiva otkrića.
Stavovi i izričaji u ovom spisu bliže su diskursu mladoga doktora filozofije Ante Starčevića (1823–1896) nego glasovitoga pisca iz Novoga Vinodolskog. Ponajprije se navodi nekoliko razloga u potkrjepu hipoteze o Mažuranićevu mogućem autorstvu, a potom su izneseni argumenti koji dokazuju da je njegovo autorstvo sporno ili manje vjerojatno. Istraživanje dalje pokazuje kako aforistični niz Političke iskrice obiluje sintagmama i misaonim konstrukcijama koje se mogu prepoznati u djelima i jednoga i drugog autora, ali prema brojnim usporedbama i uvidima više se ponavljaju u Starčevićevim predstavkama, govorima, poslanicama i člancima. Sadržajna raščlamba teksta pokazuje isto tako da su ideje bliže djelima i autorima koje je čitao i proučavao buntovnik iz Like. Usporedba stajališta dvaju autora doista pokazuje ne samo stanovitu blizinu i sličnost stila nego i srodnost njihove argumentacije što je moglo dovesti u zabludu dobre poznavatelje opusa i jednoga i drugoga pisca. Zaključna prosudba dokazuje kako stil, jezik, forma, sadržaj, nazori i poruke uspoređeni s njihovim cjelokupnim stvaralaštvom znatno više govore u prilog autorstvu samotnika iz Žitnika. Tako glasi odgovor na pitanje u naslovu članka – autor nije pjesnik i odvjetnik Ivan Mažuranić, nego vjerojatno mladi doktor filozofije i zatočnik hrvatskih pravica Ante Starčević.
U članku se ispituju manjkavosti različitih pravno-teorijskih pristupa u definiranju pojma prava, te se tvrdi da kategoriziranjem pojma prava kao bitno spornog možemo objasniti stalne konceptualne ...sporove u pravnoj teoriji. Autor smatra da pojmu prava odgovara pet deskriptivnih kriterija za bitnu spornost koje je predložio britanski politički i društveni teoretičar Walter Bryce Gallie. Nadalje se tvrdi da zauzimanje ovog stajališta dovodi do devalvacije vrijednost definicija shvaćenih kao nužna i općevažeća objašnjenja pojma, te se naglašava važnost različitih poimanja ključnih pojmova pravne teorije.
Autor najveću pažnju pridaje pojmovima pravednosti i pravičnosti kao pojmovima pravne filozofije, tvrdeći da je ontološka analiza ovih pojmova ključna za filozofiju prava, jer pronalazak biti ova dva ...pojma znači ujedno i shvaćanje odnosa pravednosti i prava.
Obrađujući stavove različitih filozofa i pravnika (Aristotel, Platon, Sokrat, Toma Akvinski, Jacques Maritain, Hugo Grotius, John Stuart Mill, Gustav Radbruch, Chaim Perelman, Hans Kelsen, John Rawls, Robert Nozick, Lon Fuller, Ronald Dworkin, Herbert Hart, John Finnis) rad identificira sličnosti i razlike u percepciji ta dva pojma, inzistirajući
na sličnostima u defi nicijama pravednosti. Autor razlučuje distributivnu od komutativne pravednosti, pritom argumentirajući da su obje vrste pravednosti zapravo sinonimi pojmu jednakost (kriterijska i beskriterijska jednakost) te sintagmi «opće dobro». Odvojivši pojmove morala i pravednosti, autor ističe pojam pravednosti, kao posebnu vrstu moralnosti, najvažnijom od svih vrsta. Odnos morala i prava jednak je odnosu pravednosti i
prava, dakle nerazdvojni su.
U svojem zaključku i kroz cijeli rad autor teži ka defi niranju ova dva pojma. Uz samu definiciju pojmova autor nudi i razlikovanje pojmova pravednost i pravičnost, tvrdeći kako su oni po sadržaju jednaki, ali po funkciji i primjeni različiti.
U ovom članku predstavlja se vrlo raširena škola filozofije prava: pravni pozitivizam. Najpopularnije tumačenje pravnog pozitivizma temelji se na razdvajanju prava i morala. U vrijeme velike skrbi za ...ljudska prava, ovo razdvajanje razumljiv je uzrok averzije spram pravnog pozitivizma. Pravo, koje je u svojoj posljednjoj instanci uvijek poduprto prisilom, toliko je osjetljiv instrument za posezanje u međuljudske odnose, da ne može biti u potpunosti odvojen od diskursa legitimacije i limitacije državne vlasti.
S druge strane, pravni je pozitivizam učenje koje unatoč brojnim usponima u povijesti mu antagonističkog jusnaturalizma, uvijek iznova osigurava svoju vrijednost i valjanost, tako da neki govore čak i o »vječnom vraćanju pozitivizma«. Činjenica je da su razlozi izdvajanja morala od pravnog diskursa vrlo složeni i da nadilaze predodžbu o a-moralnosti ili čak bezbrižnosti pravnika. Razlozi tog izdvajanja kriju se u ontološkoj utemeljenosti novovjekovnog mišljenja. Ovdje se ukazuje na međusobno prožimanje i svojevrsnu upregnutost pozitivizma u ontološke strukture.
PDF
