Biskup Josip Juraj Strossmayer vodeća je osoba Narodne stranke i najistaknutija osoba u političkom životu Hrvatske u drugoj polovici 19. stoljeća. Strossmayer i Narodna stranka pripadnici su ...tradicionalne društvene elite, sljednici hrvatskog preporodnog pokreta prve polovice 19. stoljeća i pokreta 1848. godine. Prikazan je sustav Strossmayerove nacionalne integracijske ideologije: hrvatska, slavenska i južnoslavenska ideja te političko djelovanje s ciljem ostvarenja samostalnosti Hrvatske u sklopu Monarhije i ostvarenja uloge Hrvatske u rješenju istočnog pitanja, napose položaja Bosne.
Proces iseljavanja s istraživanog prostora krajem 16. i početkom 17. stoljeća (uz kasnija doseljavanja) stvorilo je etničke, jezične, socioekonomske i kulturne odnose, koji su bili osnovicom kasnije ...pa nemalim dijelom i današnje prostorne organizacije te strukture njegove naseljenosti. Porazi osmanskih postrojbi na granici Osmanskoga i Habsburškog imperijalnog sustava u savsko-dravskom međurjećju su sve više djelovali na kršćane u osmanskim pograničnim sandžacima te su osobito Vlasi Pakračko-cerničkog sandžaka počeli organizirano prelaziti na habsburšku stranu u većem broju krajem 16. stoljeća. To treba posebno promatrati u kontekstu tzv. „dugog rata“ (oko 1591. – 1606.). U članku se daje tek nekoliko osnovnih informacija koje ilustriraju iseljavanje vlaškoga srpskopravoslavnog stanovništva iz zapadnog Papuka, Ravne gore i Psunja te susjednih područja krajem 16. i početkom 17. stoljeća na prostore hrvatsko-slavonske Vojne krajine
Tijekom prve polovice 19. stoljeća, Dubrovnik se suočio s brojnim političkim, društvenim i gospodarskim promjenama, čiji se trag jasno odrazio u kulturnome životu. Zahvaljujući vanjskim faktorima ...koji su utjecali na dubrovačku intelektualnu elitu toga doba, prema sredini 19. stoljeća dubrovačka se kultura postupno aktivirala i nastavila svoj razvoj na temeljima starih gradskih tradicija – pod snažnim utjecajem pojedinih europskih kultura. Ovaj se rad stoga bavi tumačenjem isprepletenih odnosa koji su usmjerili kulturnu djelatnost prema novim ciljevima i stvorili nove okvire, unutar kojih se ona nadalje razvijala.
Autor je ukazao na višeslojan odnos između Josipa Franka, prvaka jedne od
pravaških stranaka na političkoj sceni Kraljevine Hrvatske i Slavonije, i vrhbosanskoga nadbiskupa Josipa Stadlera. Taj je ...odnos bio obilježen proturječnostima i različitim
fazama. Na početku 20. stoljeća Frank je kao predvodnik pravaša okupljenih oko Čiste stranke prava kritički razmatrao Stadlerovu političku djelatnost na području Bosne i
Hercegovine. Prije svega, razlog takvu stajalištu proizlazio je iz oslanjanja na tradiciju
starčevićanske ideologije i pojedine liberalne postavke. Drugi je ležao u koncepciji modernoga pravaštva, koje je, uz prilagodbu suvremenim kretanjima u društvu, značilo nastavak zagovaranja politike zasnovane na načelima hrvatskoga državnog prava u skladu
s prihvaćanjem utjecaja modernizacije društva. U toj se kombinaciji temeljio kao bitan
element neprihvaćanja djelovanja vrhbosanskoga nadbiskupa i kompleksan odnos prema
muslimanima iz Bosne i Hercegovine, koji su trebali biti ključan saveznik u širenju pravaštva na tom području, zbog čega je Frank javno izražavao filomuslimansko raspoloženje i pritom osuđivao navodno prozelitsko djelovanje Stadlera. Do zaokreta u međusobnim odnosima između Franka i Stadlera dolazi nakon pokretanja politike Novoga kursa,
a još naglašenija suradnja započinje u kontekstu austro-ugarske provedbe aneksije Bosne
i Hercegovine. Iz poteza hrvatskih zagovornika Novoga kursa i Hrvatsko-srpske koalicije
proizlazilo je da se Bosna i Hercegovina prepuštaju srpskoj politici kao zona njena djelovanja. Na taj je način došlo i do podjele unutar političkih predstavnika bosanskohercegovačkih Hrvata tako da je jedan dio prihvatio koncepciju Novoga kursa, dok je drugi,
među koje je pripadao i Stadler, odbacivao takav zaokret držeći se načela o vrijednostima
hrvatskoga državnog prava u političkom životu. S druge strane, tad na značenju dobiva
sve snažniji utjecaj kruga oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, koji je na dnevni red stavio mogućnost trijalističke reforme Austro-Ugarske. U tim je okolnostima došlo
do čvršćega povezivanja između Franka i Stadlera. Prvomu je nakon aneksije i uvođenja
ustavnoga stanja u Bosni i Hercegovini bilo važno pridobiti pouzdanoga saveznika, a i
Stadler je tražio potporu „preko Save“ jer se bez povezivanja nije moglo promišljati o
provedbi postavljenih političkih ciljeva koji su se očitovali u prihvaćanju pravaškoga
programa iz 1894. po kojem se hrvatsko pitanje trebalo riješiti unutar okvira Habsburške
Monarhije. Na taj je način došlo do uspostave čvrstoga savezništva, koje je trajalo sve do
smrti Josipa Franka (1911.), a nastavilo se i kroz suradnju njegovih nasljednika s vrhbosanskim nadbiskupom.
Utemeljenje transilvanijskih vojnokrajiških pukovnija nije bila samo vojna već i politička, ekonomska te do određene mjere i vjerska odluka koju je Bečki dvor donio potkraj dugog i skupog ...Sedmogodišnjeg rata (1756. – 1763.) i to pod specifičnim uvjetima i događajima koji su se događali u Transilvaniji. Ovo utemljenje vojnog sustava i pukovnija je vrlo vjerojatno glavni razlog zašto je carica Marija Terezija upamćena od strane nekoliko generacija stanovnika Transilvanije, a također ova caričina odluka pripada prema rumunjskoj historiografiji među najpoznatije i najhvaljenije poteze njezine vladavine. Sintetski pregled navedene teme u radu se temelji na relevantnim radovima rumunjske historiografije koju autor obilato upotpunjuje, obzirom na ograničenost šireg korištenja iste od strane povjesničara poradi jezika i slabe diseminacije, najrelevantnijim radovima međunarodne (uglavnom njemačke i austrijske) historiografije. U radu se nakon kratkog uvoda i osvrta na spomenute relevantne historiografske radove, prikazuje kronološkim slijedom razvoj preduvjeta i razloga za stvaranje transilvanijskih krajiških pukovnija s osvrtom na glavne korake tog procesa. Drugi dio rada donosi kratku analizu obostranih koristi i beneficija koje su, kako za Habsburšku Monarhiju i Bečki dvor tako i za lokalno stanovništvo Transilvanije, proizašle iz uspostave vojnokrajiških pukovnija. Dodatno, donosi se i prikaz poteškoća te otpora s kojima su se vlasti susretale prilikom utemeljenja navedenih pukovnija zajedno s osvrtom na kratkoročne i srednjoročne implikacije uspostave ove vojne organizacije na društvo.
U radu se prikazuje razvoj visokoškolske nastave u Habsburškoj Monarhiji u dugom XIX. stoljeću. Analiziraju se idejni utjecaji iz drugih europskih zemalja i njihova recepcija u kontekstu ...modernizacije visokoškolske nastave u Habsburškoj Monarhiji, tijek i društveno‑politički kontekst tzv. Thunove reforme sveučilišta, koja je oblikovala modernu visokoškolsku nastavu i sveučilišta u Monarhiji stavila pod nadzor države. Iznose se i glavna obilježja razvitka visokoškolske nastave u Hrvatskoj u kontekstu modernizacije sustava visokog školstva Habsburške Monarhije te analizira proces pripreme i osnivanja modernog Sveučilišta u Zagrebu uz osvrt na ulogu katoličkog svećenstva u navedenim procesima.
Autor proučava etničku identifikaciju i etničke strukture stanovništva u 19. stoljeću u Habsburškoj monarhiji uopće i u hrvatskim pokrajinama napose. To istraživanje utemeljio je, prije svega, na ...izvorima koji sadrže statističke podatke o masovnoj etničkoj identifikaciji stanovništva, a ne samo na građi, kako se inače radi, koja govori o (samo)identifikaciji elite/preporoditelja. Da bismo u tome mogli učiniti i metodološki i istraživački pomak, nužno je: prvo, proučiti popise stanovništva i pratiti njihovu modernizaciju; drugo, uz to, proučiti brojne statističke edicije koje, već od 1828. a napose od sredine stoljeća, svake godine, izdaju statistički uredi, ali i druge statističke edicije koje izdaju različite institucije (privredne, školske, vojne itd.) jer one, uz ostalo, sadrže najvažnije podatke o etničkoj identifikaciji stanovništva; treće, upoznati brojne statističke edicije od kraja 18. stoljeća, napose teorije o etnografiji koje su, u određenju etničke identifikacije, bile presudne u nekom razdoblju; četvrto, primijeniti modele iz komparativne historiografije, proučiti sličnosti i razlike etničkih identifikacija i etničkih struktura kod svih naroda u Monarhiji. Autor je to pokušao učiniti u radu. Pritom je došao do nekih novih spoznaja koje ruše stereotipe i mitove o etničkoj identifikaciji, o »nacionalnoj svijesti« i »narodnosti« te o preporoditeljima/eliti koje nalazimo u historiografiji, ali ruše i stereotip o demonizaciji Habsburške monarhije. Ova rasprava, koja se bavi počecima etnografske statistike i ujedno počecima masovne etničke identifikacije, samo je dio opsežnih istraživanja o tome.
Do prvih dodira lokalnog stanovništva s njemačkim jezikom, društvom i kulturom
dolazi u Varaždinu već u srednjem vijeku zbog naseljavanja kraljevskih gostiju tzv. hospitesa,
uglavnom iz njemačkog ...govornog područja. Daljnje naseljavanje Nijemaca, a time
i preuzimanje njihova jezika i društveno-kulturoloških civilizacijskih stečevina, nastupa
za vrijeme formiranja Vojne krajine. Vojnički i politički položaj za vrijeme Vojne krajine
značio je za Varaždin prolaz njemačke i austrijske vojske, kao i doseljavanje njihovih
oficira i administrativnih činovnika koji vode glavnu riječ u gradu i često zagorčavaju
život lokalnom stanovništvu. U XIX. st. u Varaždinu se svi ugledniji građani, činovnici
i aristokrati uglavnom služe njemačkim jezikom. U sklopu Habsburške Monarhije veze
između Varaždinaca i Nijemaca se intenziviraju, dok u vremenu germanizacije i Bachova
apsolutizma, Varaždin postaje pravi njemački grad u kojem se svi građani služe
njemačkim kao službenim jezikom. Tek početkom I. svjetskog rata građani Varaždina
više ne nalaze uzor u svemu što dolazi iz njemačkog govornog područja te se bilježi
negativni trend opadanja broja stanovnika koji znaju i uče njemački jezik.
U radu se pokušava putem obuhvaćanja šireg vremenskog raspona, kao i promatranjem više aspekata vezanih uz upravu, političke prilike, jezik, sastav stanovništva, te preporodne tendencije, odgonetnuti ...razloge zaokretanja dalmatinskih društvenih slojeva u smjeru prihvaćanja hrvatske nacionalne ideje, ali i pitanju službenosti i uporabe hrvatskog jezika u javnom životu. Koristeći dostupnu literaturu rad se posebice osvrće na razdoblje 1860-ih godina kada se uvriježila južnoslavenska (ilirska) ideja pomoću koje su se preporoditelji politički organizirali, te provodili svojevrsnu agendu među svim društvenim slojevima s ciljem transformiranja nacionalnog osjećaja. Ključnim mjestima širenja prvotno ilirske, a zatim hrvatske nacionalne ideje postale su čitaonice, uz proaktivan napor dalmatinskih preporoditelja u uvođenju hrvatskoga jezika unutar višeg školstva. Naposljetku, prevladalo je neiscrpno dugogodišnje zalaganje dalmatinskih preporoditelja, nasuprot podupirateljima slavo-dalmatske ideologije u transformiranju nacionalne svijesti i uvođenju hrvatskog jezika u službenu uporabu na području Kraljevine Dalmacije.
Promatrajući habsburšku obrazovnu politiku prema mađarskom i hrvatskom plemstvu 1760-ih kroz perspektivu bečkog suda, autorica analizira pokušaje bečkog dvora da nadvlada suprotstavljene interese ...tradicionalnih struktura vlasti i protomoderne države. Kako je Habsburška Monarhija preuzimala kontrolu nad obrazovanjem u drugoj polovici 18. stoljeća, obrazovanje se usmjeravalo na sadržaje koji favoriziraju interese vladarskog suverena te pokušaji “političkog discipliniranja” postaju sastavni dio nastavnog materijala. Te su tendencije postale osobito istaknute u reformi pravnog obrazovanja kroz koje se tada definiraju odnosi između vladara i staleža, između države i njezinih stanovnika, kao i prava i obveze političkih subjekata, s naglaskom na značenje javnog dobra, blagostanja i potreba vremena. Obrazovna politika bečkog dvora u 1760-ima predstavljala je preokret u povijesti pravnog obrazovanja u Mađarskoj i Hrvatskoj, kao i razdoblje utvrđivanja novih obrazovnih standarda za javne službenike.
PDF
