Autor predstavlja talijanski Jug kao područje koje je još od antike doživjelo etničko preslojavanje i fuziju različitih etničkih skupina. Rad daje pregled prisutnosti važnijih netalijanskih skupina ...na ovom području tijekom srednjeg vijeka: Langobarda, Saracena i Normana. Zatim se daje osvrt na doseljavanje skupina franko-provansalskoga, okitanskog i katalonskog jezika. Posebna pažnja posvećena je trima etničkim manjinama koje su se do danas održale na talijanskom Jugu – Grcima, Albancima i Slavenima (Hrvatima). U usporedbi s ostalim skupinama, južnotalijanski Grci imaju stanovit indigen značaj, i zato se rasprava o njima i njihovu porijeklu ne može ograničiti samo na srednji vijek. Ipak, suvremeno stanje grčke, albanske i hrvatske manjine vrlo je slično. U zaključcima, autor tvrdi da je južna Italija značajno područje za istraživanje etniciteta koji se javlja bilo kao odraz supstrata, bilo kao posljedica imigracije. Kao imigracijsko područje južna Italija imala je dvije posebnosti – s jedne strane, bila je oduvijek izložena utjecajima okolnih mediteranskih naroda. S druge strane, zaokruženost morem uvjetovala je stanovitu izolacijsku tendenciju. Zato su brojne doseljeničke skupine gubile veze sa zemljom porijekla i postupno se stopile u južnotalijanski demos. Postoje razlike u stupnjevima asimiliranosti preostalih etničkih zajednica – primjerice između Albanaca i Moliških Hrvata – što predstavlja važan predmet analize za historijsku sociologiju.
U najstarijim vremenima posvećeno mjesto, pod zaštitom bogova, na kojem je prestajala ljudska vlast nazivalo se azil, odnosno utočište. Ta se ustanova azila prenijela iz starog u srednji vijek te ...se vezala uz crkvu i svećenstvo. Naročito široku primjenu azila nalazimo u srednjem vijeku jer su crkve, biskupski dvorovi, plemićke kuće, groblja i druga mjesta, bila priznata kao utočišta gdje su se sklanjali domaći ljudi da bi izbjegli zahvatu domaćih, odnosno lokalnih vlasti. Pored tog religiozno-crkvenog razvijao se i svjetovni azil koji se odnosio na strance koji su se sklonili u neku tuđu zemlju i zatražili tamo utočište. U konkretnom slučaju mi ćemo ovdje obraditi tu vrstu azila na području Dubrovačke Republike.
Extended description:
„Margučio“ radijo stoties Čikagoje žurnalisto Petro Petručio pokalbis su Amerikos lietuvių bendruomenės socialinių reikalų tarybos pirmininke Birute Jasaitiene apie „žaliųjų ...kortelių“ keitimą, kuris vyko pagyvenusių žmonių laisvalaikio centre „Seklyčia“. Buvo susirinkę labai daug žmonių ir gaila, bet nebuvo visi aptarnauti. Viso buvo pakeista 160-šimt kortelių, nors pradžioje planuota pakeisti tik 75-kias. Kadangi dar daug kortelių nepakeista, tai yra tariamasi su migracijos įstaiga, kad būtų galima ateityje jas pakeisti. Sekantis kortelių keitimas vyks kitą savaitę ir jau pradėta žmonių registracija. Prašo visus norinčius iš anksto užpildyti mokėjimo čekius.
Information:
Title attributed by LCVA
Original language summary:
„Margučio“ radijo stoties Čikagoje vedėjo ir redaktoriaus Petro Petručio pokalbis su Lietuvių bendruomenės Krašto valdybos socialinių reikalų tarnybos pirmininke Birute Jasaitiene apie „žaliųjų kortelių“ keitimą.
Editor of "Margutis" radio station Petras Petrutis interview with the President of the Lithuanian community National Social Service Board Birutė Jasaitienė about "Green cards" replacement.
Kanada: multikulturalizam Heršak, Emil; Čičak-Chand, Ružica
Migracijske i etničke teme,
05/1991, Letnik:
7, Številka:
1
Paper
Odprti dostop
U ovom radu autori pokušavaju opisati razmjere i aspekte multikulturalizma u kanadskom kontekstu. Na početku rada ustvrđuje se da je multikulturalizam jedan od mogućih političkih rješenja za problem ...kulturnog pluralizma. Kulturni pluralizam, sam po sebi, jest antropološko stanje koje se jednim velikim dijelom razvija spontano. No, s druge strane, socijalne politike suvremenih država pokušavaju regulirati kulturni pluralizam na razne načine. Preuzimajući model Abu-Labana i Mottersheada, autori navode četiri politička rješenja kulturnog pluralizma: »korporativni« pluralizam (primjer SSSR i Švicarske), nominalni pluralizam (primjer Paragvaja i Islanda), »liberalni« pluralizam (primjer SAD) i tzv. »integrativni« pluralizam koji navodno obilježava Kanadu. U na¬stavku rada, autori opisuju opće prostorne i povijesne aspekte Kanade, i osobito problem ambivalentnosti ljudi u golemoj i geološko staroj zemlji s razmjerno »plitkom« razinom ljudske prisutnosti. Slijedi pregled naseljavanja Kanade sve do najnovijih imigracijskih valova. Zahvaljujući imigraciji etnička struktura Kanade se mijenjala: u stotinjak godina do 1981, udio ljudi britanskog porijekla je pao od 60% na 40%, udio Frankokanađana ostao je približno oko 30%, no udio Kanađana porijeklom iz drugih zemalja narastao je od 10% na oko 30%. Međutim, sama promjena etničke strukture nije presudno utjecala na prihvaćanje politike multikulturalizma. Prema autorima, najvažniji faktor za razvitak kulturnog pluralizma bila je prisutnost ljudi francuskog porijekla u inače britanskom imperijalnom kontekstu. Frankokanađani su uspijevali stalno povećavati svoje brojeve sve do sredine 20. stoljeća, kad ih je napokon zahvatila demografska tranzicija. Poslije toga jačaju i politički zahtjevi Frankokanađana za veću autonomnost u odnosu na dominantni anglokanadski kontekst. Medu inim, i u kontekstu tih pritisaka Kanada je 1960-ih godina ušla u krizu. Autori opisuju pokušaje kanadske vlade da u to vrijeme izradi novi program dvojezičnosti u zemlji. No na vrhuncu krize, Kanada se okrenula prema alternativnom konceptu »multikulturalizma u dvojezičnom okviru«. U nastavku rada, autori opisuju opće razmjere te nove »multikulturne« politike, navodeći zatim razne (kanadske) kritike na račun smisla i dometa multikulturalizma u Kanadi. Na kraju teksta, ponuđena su tri opća zaključka: prvo, multikulturalizam može zaista olakšati prilagodbu doseljenika u kanadsku sredinu; drugo, ukoliko etničke manjine ne pronađu neku praktičnu i osobitu upotrebu za svoje jezike, multikulturalizam neće moći spriječiti jezičnu asimilaciju; treće, stanje u matičnim zemljama »kanadskih« etničkih skupina vrlo je važno za njihovu afirmaciju u Kanadi (tj. u okviru koncepta multikulturalizma).
Uz neophodan uvod kojim se tretiraju bitne komponente kolonijalnog odnosa na relaciji Velika Britanija – zemlje Indijskog potkontinenta, autor u prezentiranom radu analizira suštinu i razvoj ...novonastalih društvenih (prvenstveno sociokulturnih) odnosa između Velike Britanije (odnosno britanske društvene sredine) kao zemlje imigracije i doseljenika iz Indije, Pakistana i Bangladeša od pedesetih godina do recentnog vremena.
U kontekstu navedenog adekvatno mjesto zauzima i odnos nekadašnje kolonijalne metropole prema doseljenim pripadnicima spomenutih naroda iz bivših britanskih kolonijalnih posjeda u Istočnoj Africi (Kenija, Tanganjika, Uganda).
Prateći razvoj spomenutih odnosa, središnje je pitanje posvećeno britanskom zakonodavstvu, odnosno socijalnim, ekonomskim, kulturnim i drugim posljedicama suštinski rasističke i diskriminatorske zakonodavne politike Velike Britanije prema imigrantskoj populaciji navedenih zemalja.
U ovom radu polazi se od jedne manje poznate zanimljivosti da se predratno jugoslavensko zakonodavstvo bavilo i pitanjima zapošljavanja stranaca, i to u okolnostima za koje se zna da su prije ...primjerene izvozu radne snage (što je i bio slučaj), a ne njenom uvozu. U nastavku teksta daje se pregled našega suvremenog zakonodavstva u tom području, s kvantitativnim podacima o obujmu i strukturi strane radne imigracije u dijelu koji se statistički prati i evidentira. Osnovna je ocjena da ovi »obrnuti« tokovi migracija, iako su po svom obujmu možda zanemarivi, ipak se ne smiju zapostaviti jer imaju određeno društveno značenje, a neopravdano se manje prate i izučavaju.
Rad obrađuje inozemnu imigraciju u Italiju. Osim uvodnog teksta u kojemu se ukazuje na preobražaj migracijske perspektive Italije, rasprava obuhvaća neke ključne aspekte novije ekonomske imigracije u ...ovoj zemlji. Središnji dio rada najprije opisuje ilustrativni primjer tuniške migracije na Siciliji, a zatim komentira problematiku ilegalnosti rada i boravka mnogih stranaca u talijanskom kontekstu, te iznaša statističke podatke i procjene o obujmu i strukturi imigrantske populacije u Italiji. Pažnja se na kraju usredotočuje na društvo prihvata, tj. na stavove i reakcije talijanske sredine i nekih njezinih ustanova na prisutnost i zapošljavanje imigranata.
Imigracija stranih radnika u Italiju može se različito tumačiti (kao posljedica poremećaja na tržištu radne snage, kao odraz paralelnoga i konkurentnog tržišta, kao labour turnover uslijed prekomjerne emigracije domaćeg stanovništva u prošlosti), ali u biti govori o širenju (»internacionalizaciji«) migracijskog procesa i o nastanku »mlađih« migracijskih tokova iz zemalja u razvoju, usmjerenih prema novim područjima prihvata.
Osvrt razmatra razvoj talijanske pravne regulative za imigraciju stranih radnika i državljana. Neadekvatnost te regulative s obzirom na jaču imigraciju u Italiji proizlazi iz »specijalizacije« ...Italije kao dugogodišnje »emigracijske zemlje«. Tek je potkraj 1985. donijet prijedlog zakonskog teksta koji implicitno priznaje da je Italija postala zemlja imigracije.
