Knežja brata Boris in Gleb predstavljata prva kanonizirana vzhodnoslovanska svetnika (strastotrpca). Njima posvečene narativne/literarne tekste, nastale do začetka 12. stoletja, med katerimi ...stilistično in konceptualno izstopa Branje o Borisu in Glebu, opredeljujeta dve temeljni značilnosti: posredovanje sakraliziranega političnega zgleda v obdobju vse večje politične nestabilnosti na vzhodnoslovanskem ozemlju; in izpostavljanje duhovne »zrelosti« Kijevske Rusije v kontekstu zgodovine odrešenja. Obstoja kategorije knežjih ali kraljevskih svetnikov (strastotrpcev) ni mogoče imeti za posebnost vzhodnoslovanske srednjeveške kulture, saj se je tovrstno svetništvo nasploh pojavljalo v deželah na severnem in vzhodnem obrobju takratne Evrope.
Od početka 10. do početka 12. stoljeća sjevernu i istočnu periferiju Europe činile su političke tvorevine koje su nedavno primile kršćanstvo u svojstvu službene religije. Na tim prostorima pojavio se ...poseban tip štovanja svetaca, odn. mučenika. Ovaj tip svetosti odnosi se na povijesne osobe za koje je karakteristična mučenička smrt kao posljedica političkih interesa samih kršćana – ne pripadnika drugih religija zbog mržnje prema kršćanskoj vjeri kao takvoj. Kult vladara mučenika nije bio poznat ni u tadanšjoj (latinskoj) južnoj Europi, ni u Bizantinskom carstvu. Ovaj članak posvećen je povijesnoj, teološkoj i literarnoj analizi triju svetaca: Borisa i Gljeba (poginuli 1015. godine) iz Kijevske Rusije, Jovana Vladimira (poginuo 1015/1018. godine) iz Duklje i Magnusa Erlendssona (poginuo 1115/1117. godine) sa Orkneyskih otoka, u ono doba dio Norveške. Sve upomenute svece povezuju iste temeljne karakteristike: uoči smrtne opasnosti, nisu se zatekli ka osveti ili bratoubojstvu kao sredstvu borbe za vlast, nego su dobrovoljno primili svoju smrt u korist mira u njihovim domovinama. Fenomen vladara mučenika usredotočava se na primjer njihove dobrovoljne žrtve, naglašavajući dvojnost između nevine žrtve i nepravednog postupka ubojice. Vladare mučenike njihovi suvremenici tumačili su kao promotore novog ideala kršćanskog monarha i simbol odbijanja nedavne paganske prošlosti. Ovaj fenomen povezan je također sa samosviješću crkvene i svijetovne elite novopokrštenih naroda – oni su svoje domovine, nezavisno od njihovog relativno kasnog primljenja kršćanstva, doživljavali kao religiozno »zrele« i, stoga, jednakopravne drugima, što je bilo u velikoj mjeri moguće upravo zbog pojavljivanja prvih domaćih svetaca.
