Autor prikazuje Bibliju kao mjesto susreta i dijaloga školskog vjeronauka i drugih predmeta. Prvo mjesto susreta i dijaloga je povijest, kako je razumije Biblija odnosno moderna znanost: u Bibliji ...susrećemo "svetu povijest" (protumačenu povijest), dok u udžbenicima povijesti i u drugim školskim knjigama iz povijesti nailazimo na znanstveno protumačenu svjetsku povijest. Učenicima treba pomoći da razumiju razliku između biblijskog i svjetskog načina opisa povijesti. Drugo mjesto susreta i dijaloga jesu kozmografija i kozmologija, kako ih razumije Biblija za razliku od moderne znanosti. Učenici trebaju naučiti da Biblija opisuje svijet koji se razlikuje od moderne slike svijeta. Sveti pisac (hagiograf) ne želi nam prenijeti znanstvene rezultate, nego želi prenijeti blago vjere svojim suvremenicima i poučiti ih u vjeri. Isto vrijedi i za biblijski opis stvaranja prvih ljudi iz zemlje i žene iz čovjekova rebra. U biblijskim pripovijestima valja uočiti i razumjeti ono što se tu slikovito prikazuje. Poruka koja je sadržana u tim pripovijestima – jednakost žene i muškarca – osobito je važna i mora biti sadržaj dijaloga. Biblija kao književno djelo i kao inspiracija brojnih pisaca i umjetnika isto je tako mjesto susreta i dijaloga vjeronauka i drugih školskih predmeta, posebice književnosti i likovne umjetnosti.
Ujedinjenje velikih teorija fizike − teorije relativnosti, kvantne mehanike i fizike svemira i čestica − ostaje snom fizike i filozofije znanosti i na početku 21. stoljeća. Sve se one u pogledu ...konačnih zakona svemira (teorija svega) slažu da je početak bio, te da su konačni zakoni oni koji su već vladali u početku evolucije svemira. Početak svemira podrazumijeva njegovo stvaranje i nužno upućuje na Stvoritelja−religijskog Boga, na uspostavljanje mosta između moderne kozmologije i religije. U tome se podudaraju klasične kozmologije (Newton, Kant) s modernim kozmološkim modelima astročestične teorijske fizike, odnosno mišljenja vodećih modernih kozmologa: Einsteina, Weinberga, Penrosea, Hawkinga i drugih. Naglašavamo da su i veliki svjetski kongresi iz povijesti znanosti u 21. stoljeću (México City, 2001, i Peking, 2005) naročito reafirmirali komplementarni odnos znanosti (prirodnih sila) i religije (nadprirodnih sila) kao pravog puta za univerzalnim horizontom svijeta u 21. stoljeću. Situaciju odnosa znanosti i religije, Einstein je izvrsno opisao slikom: »Znanost bez religije je kljasta, a religija bez znanosti slijepa« (1941., u Ideas and Opinions: Science and Religion). Stvaranje svijeta u Knjizi postanka (Geneza), napose u Prvome izvještaju o stvaranju jest Božje stvaranje: Bog stvara riječju ili djelovanjem − trenutačno i u stvarnome vremenu − u fazama stvaranja što se mjere u danima. Knjigu postanka rese svi moderni početni kozmološki uvjeti i parametri: postanak, početak i kraj svemira, vrijeme i prostor, struktura i evolucija svemira, uloga i značenje života u svemiru. Ovakva teološka kozmologija, sa svim živim bićima u njoj i njihovom hijerarhijom s čovjekom kao kraljem, koliko god u znanstvenome pogledu bila jednostavnom i kratkom pričom, može biti uzorom modernim kozmološkim modelima jer svemir što ga je stvorio Bog jest svemir tvari (materije) i života. Mogli bismo reći da kozmološke modele i simulacije, kao i velike pokuse u fizici visokih energija, izvodimo da bismo dokučili kako je Bog stvarao. S druge strane, u suvremenoj fizici, pogotovo u modernoj kozmologiji, pojam Boga se često »efektivno« iskorištava u definiranju pojedinih problema ili u interpretacijama računa, što ne valja promatrati kao osiromašenje teološke ili vjerske uzvišenosti toga pojma kakvu nalazimo u Newtona, Petrića, Boškovića, Kanta ili P. Daviesa.
U članku se pregledno osvrćemo na principe i tzv. »velike uspjehe« što su nastali na mostu povezivanja suvremene kozmologije i religije: »sudjelujući« svemir i princip antropičnosti, te izazovni teorijski proboji u kozmologiji naših dana u sektoru M–teorije (teorija struna) koji govore i o suparničkim scenarijima stanja svemira prije−velikog praska. Upitat ćemo se da li suvremena upućenost fizike i religije proizlazi možda iz karakteristične »eksperimentalne nemoći« moderne kozmologije koja trpi teški tehnički problem: iznalaženje golemih energija za eksperimentalna opažanja čestica kakve fizika Big Banga zahtijeva? To su, primjerice, energije oko 1019 GeV (oko 1032 K) koje odgovaraju trenu od 10−43 sekunde nakon Velikog praska. U članku se, na kraju, na Kantovu tragu, promišlja jesu li suvremeni teorijski proboji što se čine u kvantoj kozmologiji (gravitaciji) na Planckovoj skali relevantni i za Kantovu kozmološku skalu − onu do koje se dolazi jednostavnim proširenjem kategorija do neuvjetovanog, što sintezu odvodi do stupnja što nadilazi svako moguće iskustvo.
