Raspad komunističkog sustava u Europi 1989. godine u svojevrsnom proljeću naroda vrlo se brzo odrazio i na događaje u socijalističkoj Jugoslaviji, u kojoj je Savez komunista Jugoslavije (SKJ) do tada ...držao neprikosnovenu vlast. Pod pritiskom rušenja komunističkog sustava u Istočnoj Europi tek je 1990. godine došlo do pravog preokreta, kada je uvođenjem višepartijskog sustava Savez komunista nestao s političke scene u Hrvatskoj. Na temelju lokalnih novinskih napisa, stranačkog tiska te druge literature autor ukazuje na polagan put prema demokraciji i na osnivanje ostalih političkih stranaka na prostorima ondašnje Općine Bjelovar. U radu se detaljno prikazuju rezultati izbora na bjelovarskom području.
Nakon presude Ustavnog suda BiH o neustavnosti pojedinih odredbi izbornog zakona, prijepori u pogledu zakonskog rješenja doživljavaju vrhunac u izbornoj godini. Prijedlozi za izmjenu izbornog zakona ...polariziraju se između „građanskog“ i „nacionalnog“ koncepta, iza čega se kriju stranački interesi. Drugi dio rada polazi od nekih postavki političke znanosti te argumentira da je u fragmentiranim društvima,
kao što je bosanskohercegovačko, dužnost odgovornih političara graditi konsenzus oko bitnih pitanja kako se političko društvo ne bi dalje raslojavalo. Isto tako, parlamentarna demokracija u BiH treba poštovati kako građansko načelo (donji dom), tako i nacionalno (gornji dom). Treći dio argumentira da je uloga vjerskih zajednica utjecati na promjenu javnog govora polazeći od interesa osobe koja je središte sveukupnog društvenog života. Crkva se u tome poslanju služi svojim društvenim naukom.
Autor tematizira koncept prezidencijalizacije parlamentarnih demokracija,
koji su u komparativnoj politici najsustavnije razvili Thomas Poguntke i Paul
Webb. Koncept prezidencijalizacije označava ...proces kojim parlamentarni sustavi
postaju sve više predsjednički po svojoj funkcionalnoj logici i političkoj
praksi, bez stvarne promjene formalnoga institucionalnog aranžmana, odnosno
tipa režima. Prvi prezidencijalistički procesi zamijećeni su u britanskoj
politici 1960-ih godina, a analizirani su kroz deskriptivnu raspravu o tome
je li britanska vlada premijerska ili kabinetska. Glavni teorijski takmac koncepta
prezidencijalizacije jest model core executive, koji su početkom 1990-
-ih eksplicirali Dunleavy i Rhodes, a prema kojemu su odnosi među glavnim
akterima unutar izvršne vlasti određeni ovisnošću, a ne dominacijom. Prema
konceptu prezidencijalizacije, parlamentarne sustave karakterizira pomak
od kolektivne prema individualnoj političkoj moći i odgovornosti. Glavni je
akter predsjednik vlade koji dominira nad ostalim akterima zahvaljujući institucionalnim
i osobnim resursima koji su mu na raspolaganju. Prezidencijalizacija
se može istraživati na razinama izvršne vlasti, političkih stranaka i
izbornog procesa.
Autor problematizira odnos političkih stranaka i javnoga dobra. Polazi od pitanja je li pravno moguće obvezati stranke na djelovanje u korist javnoga dobra. Po svemu sudeći, to nije moguće zato što u ...demokraciji ne postoje nikakvi kriteriji koji bi se apriorno mogli uspostaviti kao obvezujuće norme. Javno dobro, naime, ovisi o elementarnim ustavnim rješenjima i općoj političkoj kulturi. U ovom smislu, autor prikazuje model monarhijske države. Prema toj se koncepciji javni interes može izvesti “odozgo”, tj. javni je interes rezultat emanacija “najviše” državne vlasti. U modernoj demokraciji, međutim, ne može se formirati opća volja bez stranaka. Brigu o zajednici vode ove organizacije koje su odgovorne više sebi samima nego cjelini. Na neki način, stranke predstavljaju opasnost za demokraciju, kao i za cijelu političku zajednicu. Autor postavlja pitanje: kako, i možemo li uopće, riješiti ovu dvojbu? Pozivajući se na Scheunera, Hessea, Emkea, Habermasa i Häberlea, odgovor vidi u postulatu da javni interes ne može biti samo stvar države nego svih članova političke zajednice. Stranke u suvremenoj pluralističkoj kulturi trebaju osvijestiti da im je primarna zadaća javno dobro koje ne smije biti u funkciji stranačkog života.
