Članak prikazuje nastanak i glavne odrednice integrativne psihoterapije, kao jedne od brojnih psihoterapijskih pravaca, koja nastoji priznati i iskoristit prednosti drugih pravaca, integrirati ih te ...stvoriti vlastiti princip i metode koje se razvijaju po ključu većega dobra za klijenta/pacijenta. Iako se bazira na kliničkom radu u Americi i Engleskoj, članak se referira i na europske izvore, uključujući donekle i Hrvatsku. U prvom dijelu članka prikazana je kratka povijest razvoja psihoterapeutskih škola i pravaca te glavna obilježja integrativne psihoterapije. U drugom dijelu članka autor prikazuje mogućnosti i ograničenja općenitoga integriranja duhovnosti u psihoterapiji kao trenda prisutna osobito u zadnjih dvadesetak godina te posebice integriranja kršćanske duhovnosti u terapeutski proces gdje se integrativna psihoterapija, upravo zbog svojih mogućnosti eklekticizma i integriranja novoga, pokazuje kao najpogodnija.
O završnoj fazi terapijskog procesa u grupama pacijenata sa psihozom te o načinima izlaska individualnog pacijenta
iz grupe relativno malo je pisano u literaturi. Zbog prirode psihotičnog procesa ...koji remeti funkcioniranje ličnosti
u svim aspektima (emocionalnom, kognitivnom, voljno-nagonskom) te osobito na planu interpersonalnog i
socijalnog funkcioniranja, ciljevi dugotrajne analitičke grupne psihoterapije mogu se podijeliti na ciljeve rane i
kasne faze liječenja. U ranoj fazi liječenja cilj je stabilizacija bolesti, nestanak simptoma, kritičnost prema bolesti i
potrebi liječenja, prihvaćanje psihofarmakoterapije, prorada traumatskih iskustava hospitalizacije te stigmatizacije
u trajanju od godinu do dvije. U kasnijoj fazi liječenja težimo konsolidaciji selfa, postizanju konstantnosti i viših
razina objektnog odnosa, rekonstrukciji mehanizama obrane te uvidu u unutarnje konflikte. Završetak grupne
psihoterapije sa psihotičnim pacijentima je visokoindividualan proces u kojem sudjeluju sam pacijent, ostali članovi
grupe i terapeut/i. Za većinu psihotičnih pacijenata postignuće ciljeva prve faze liječenja znači i kraj terapije, a
za pacijente s većim kapacitetima za psihoterapijski rad i interesom za psihološko moguće je postići i više razine
objektnih odnosa i funkcioniranja.
U ovom radu prikazujemo iskustva iz dugotrajne grupne analitičke terapije pacijenata sa psihotičnim poremećajima
iz ambulantnog programa Klinike za psihijatriju Sveti Ivan. Opisuju se različiti načini izlaska pacijenata-članova
grupe iz grupne psihoterapije, a zajedničko obilježje je odsutnost procesa prorade separacije bez obzira na dužinu
participacije u grupi, postignute pomake te terapijski dogovor.
SETTING NEKAD I SAD Moro, Ljiljana
Psihoterapija,
01/2022, Letnik:
35, Številka:
1-2
Journal Article
Odprti dostop
Članak je podijeljen na tri dijela. U prvom dijelu podsjeća na osnovne postavke settinga
u psihoanalitičkoj psihoterapiji i grupnoj analizi i psihodinamičko razumijevanje postavki
settinga za razvoj ...psihoterapijskog procesa. U drugom dijelu ukazuje na bitne elemente
settinga i na odgovornost psihoterapeuta i pacijenta, problem settinga u instituciji te kako
granice settinga krši psihoterapeut i koji su najčešći slučajevi nepridržavanja settinga. U trećem
dijelu ukazuje se na novonastalu situaciju promjene settinga uzrokovane pandemijom
bolesti COVID-19. U zaključku se navodi da je u virtualnom okruženju online psihoterapeut
aktivniji, izloženiji. Potrebno je više energije za održavanje granica settinga. U individualnom
pristupu neki pacijenti uopće ne mogu prihvatiti virtualnu psihoterapiju, drugi imaju problem
osjećaja potpune privatnosti te osjećaju da ih ometaju članovi obitelji koji su u drugoj
prostoriji i treća skupina koja zbog patnje prihvaća virtualnu psihoterapiju ili ako je već bila
u procesu, ima povjerenje u svojeg psihoterapeuta i nastavlja rad na sebi. U grupnoj analizi
grupa u fazi intimizacije lakše prebrodi prilagodbu na virtualni rad. Nužno je održavati
virtualne stručne sastanke kako bi se pratile opservacije psihoterapeuta i sumirala njihova
iskustva te donijele preporuke za virtualni rad s obzirom na to da nitko nije bio pripremljen
na dugotrajni virtualni rad.
Summary
The influence of social changes in transitional country and transitional times, among other things, have made changes in the structure of the patients seeking psychotherapeutic treatment. ...However, there has not been any research studying characteristics of patients in psychotherapeutic treatment. The aim of our study was to establish socio-demographic, clinical and psychodynamic characteristics of patients psychotherapeutically treated in the outpatient clinical setting.
Our sample consisted of 61 non-psychotic patients, randomly selected by the method of consecutive admissions and treated with psychoanalytic psychotherapy in the outpatient clinical setting. The study was conducted from January 2009 to January 2012 at the Mental Health Clinic, Clinical Center Niš. Mini International Neuropsychiatric Interview, Global Assessment of Functioning Scale and a Semi-structured interview for the Operationalized Psychodynamic Diagnosis were used for collecting data.
Our results have shown that patients treated with psychotherapy in the outpatient clinical setting have specific socio-demographic, clinical and psychodynamic characteristics. They are young, post-adolescent individuals, mainly with the diagnosis personality disorder and co-morbidity, with a moderate level of structural integration and individuation vs. dependency as the main psychological conflict. We suggest a long-term psychodynamic psychotherapy as the treatment of choice for patients with presented clinical and psychodynamic characteristics and operationalized psychodynamic diagnostic system as a valuable tool for establishing treatment focus and treatment planning.
Radom dajemo pregled stajališta o instituciji obitelji iz perspektive glavnih teorijskih paradigmi unutar psihoterapije: psihoanalitičke, humanističke / egzistencijalističke i ...kognitivno-bihevioralne. Smatramo kako velik broj psihoterapijskih škola locira važan, ako ne i ključan izvor psihičkih tegoba u funkcioniranju nuklearne obitelji. Pritom psihoterapija uzroke traži u pojedinačnim disfunkcijama, dok se sama institucija obitelji ne preispituje. Psihoterapijske teorije tako implicitno zauzimaju funkcionalističku poziciju spram obitelji. Ovakvom se stajalištu suprotstavljaju perspektive radikalnog i marksističkog feminizma kao konfliktnih feminističkih teorija. Radikalni i marksistički feminizam predstavljaju heterogene pristupe, no važna im je zajednička točka lociranje jednog od centralnih mjesta patrijarhalne opresije i eksploatacije upravo u instituciji obitelji. U skladu s ovim dodirnim točkama, ali i velikim razlikama u perspektivama, na granici psihoterapije i feminizma razvila se feministička psihoterapija kao pristup koji u terapijski rad uključuje feminističke principe te se razmatraju granice ove discipline. Zaključujemo kako je psihoterapiji neophodno širenje obzora i analiza dotad zanemarivanih ili esencijaliziranih društvenih nejednakosti, pri čemu joj feminizam pruža neizostavne uvide u političku dimenziju intimnog. Ipak, individualizam inherentan psihoterapijskom pristupu, neravnopravnih raspodjela moći u terapijskom odnosu te orijentacija spram dominantnih tendencija u znanosti značajno ograničavaju emancipacijske domete feminističke psihoterapije. Doima se kako psihoterapija svojim ciljevima, tehnikama i uronjenošću u patrijarhalni sistem nužno pacificira feminizam kad se ova dva područja ujedine, čak i kad su u podlozi radikalne ideje.
Nakon uspješnog liječenja osnovne neurološke bolesti mogu se u nekih bolesnika kao zaostali simptomi pojaviti smetnje ravnoteže, čiji je mehanizam nastanka teško protumačiti i odrediti terapiju koja ...bi takvim bolesnicima omogućila normalno funkcioniranje. Uz smetnje
ravnoteže postoje i različite psihičke smetnje što često uz neurološku obradu zahtijeva i provedbu mnogih drugih specijalističkih pretraga i testova. Prikazana je bolesnica koja je prema preporuci otorinolaringologa došla u psihijatrijsku ambulantu SUVAG-a zbog stalnih smetnji ravnoteže koje su počele pri liječenju problema s vratnom kralježnicom. Pomnim ispitivanjem otkrilo se da njezine smetnje, kojima se neurološkom i ORL obradom nije mogao pronaći
uzrok, potječu iz najranijeg djetinjstva (strah od majke, nemogućnost suprotstavljanja) i kasnije iz mladosti (izrazita sklonost fantaziranju, što joj je bilo rješenje u svim neugodnim situacijama). U raspravi je naglašena važnost suportivne terapije, tj. odnosa s psihoterapeutom,
što se navodi i u literaturi. Zaključuje se da je prikazani slučaj tipičan primjer povezanosti smetnji ravnoteže i psihičkog stanja, tj. psihička reakcija podupire smetnje ravnoteže, s njima se prepliće te na neki način sprečava uspostavljanje središnjih kompenzacijskih
mehanizama (uočljiva je neusmjerenost u obrtajnom pokusu koja je prisutna i nakon šest mjeseci u inače fizički zdrave osobe, bez dijagnosticiranih smetnji vratne kralježnice).
PDF
