O završnoj fazi terapijskog procesa u grupama pacijenata sa psihozom te o načinima izlaska individualnog pacijenta
iz grupe relativno malo je pisano u literaturi. Zbog prirode psihotičnog procesa ...koji remeti funkcioniranje ličnosti
u svim aspektima (emocionalnom, kognitivnom, voljno-nagonskom) te osobito na planu interpersonalnog i
socijalnog funkcioniranja, ciljevi dugotrajne analitičke grupne psihoterapije mogu se podijeliti na ciljeve rane i
kasne faze liječenja. U ranoj fazi liječenja cilj je stabilizacija bolesti, nestanak simptoma, kritičnost prema bolesti i
potrebi liječenja, prihvaćanje psihofarmakoterapije, prorada traumatskih iskustava hospitalizacije te stigmatizacije
u trajanju od godinu do dvije. U kasnijoj fazi liječenja težimo konsolidaciji selfa, postizanju konstantnosti i viših
razina objektnog odnosa, rekonstrukciji mehanizama obrane te uvidu u unutarnje konflikte. Završetak grupne
psihoterapije sa psihotičnim pacijentima je visokoindividualan proces u kojem sudjeluju sam pacijent, ostali članovi
grupe i terapeut/i. Za većinu psihotičnih pacijenata postignuće ciljeva prve faze liječenja znači i kraj terapije, a
za pacijente s većim kapacitetima za psihoterapijski rad i interesom za psihološko moguće je postići i više razine
objektnih odnosa i funkcioniranja.
U ovom radu prikazujemo iskustva iz dugotrajne grupne analitičke terapije pacijenata sa psihotičnim poremećajima
iz ambulantnog programa Klinike za psihijatriju Sveti Ivan. Opisuju se različiti načini izlaska pacijenata-članova
grupe iz grupne psihoterapije, a zajedničko obilježje je odsutnost procesa prorade separacije bez obzira na dužinu
participacije u grupi, postignute pomake te terapijski dogovor.
Tjelesno vježbanje u osoba s mentalnim poremećajima predstavlja važan aspekt njihove skrbi i liječenja. Mentalni poremećaji, a posebno psihotični poremećaji poput shizofrenije, imaju ozbiljne ...posljedice na funkcioniranje pojedinca, uzrokujući radno onesposobljenje i negativne tjelesne učinke. Pravodobno otkrivanje i liječenje ovih poremećaja izazov su suvremene psihijatrije, s obzirom na njihovu prevalenciju i kronični tijek.
Vježbanje i/ili kineziološka rekreacija ima izuzetno važnu ulogu u poboljšanju zdravlja i kvalitete života osoba s mentalnim poremećajima. Tjelesna aktivnost pomaže podizanju razine serotonina i endorfina, što dovodi do osjećaja blagostanja i smanjenja emocionalnog disbalansa. Osim toga, vježbanje razvija tjelesnu kondiciju, funkcionalnost, motoričke vještine i kognitivne sposobnosti. Ono također smanjuje anksioznost, depresiju te pomaže u upravljanju stresom.
Domaći radovi, a posebno strana istraživanja naglašavaju važnost tjelesne aktivnosti kao komplementarnog pristupa medikamentoznoj terapiji koja je osnova liječenja takvih poremećaja, pružajući osnovu za daljnje istraživanje i primjenu vježbanja u skrbi za osobe s mentalnim poremećajima.
Od starog vijeka ljudi su pokušavali razumjeti uzroke i pronaći načine liječenja psihičkih bolesti. Spektar uzroka kretao se od demona i zlih duhova do stanja tjelesnih sokova i animalnog magnetizma. ...Tek u dvadesetom stoljeću razvija se psihodinamsko razumijevanje lakših i težih psihičkih poremećaja i počinje osmišljavanje različitih terapijskih pristupa. U 21. stoljeću nastavljaju se razvijati stari i stvarati novi terapijski pristupi pacijentima s težim psihičkim smetnjama. U ovom radu ponuđen je teorijski pregled psihodinamskog razumijevanja psihoze i terapijskog pristupa pacijentima s iskustvom psihoze.
Organski uvjetovani duševni poremećaji su poremećaji mišljenja, opažanja, afekta i ponašanja koji nastaju kao posljedica oštećenja mozga. Prepoznavanje i liječenje tih stanja je nužno ne samo za ...psihijatre, nego za sve liječnike. Poremećaj mentalne funkcije je jedno od najčešćih pratećih stanja kod bolesnika u jedinicama intenzivnog liječenja. Ipak, poremećaji mentalnih funkcija često ostanu neprepoznati. Kod bolesnika smještenih u JIL može se razviti više različitih tipova poremećaja mentalnih funkcija. Oni variraju od poremećaja sna, teške depresije, anksioznosti, posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) pa do kognitivnih poremećaja koji uključuju i delirij. Delirij je sindrom koji karakterizira poremećaj svijesti te smanjena sposobnost fokusiranja, održavanja i premiještanja pažnje. Smatra se najčešćim mentalnim oblikom distresa u JIL-u. Dijagnoza mentalne disfunkcije postavlja se isključivanjem predisponirajućeg stanja koje može oponašati simptome psihoze. Uzroci su često multifaktorski i za olakšanje simptoma potrebne su brojne mjere. Liječnici i ostalo medicinsko osoblje moraju osvijestiti važnost i posljedice bihevioralnih I emocionalnih poremećaja u kritičnih bolesnika. Kako bi se otkrilo način za prevenciju, smanjivanje učestalosti i težine posljedica te liječenje kognitivnih i emocionalnih poremećaja potrebna su dodatna istraživanja.
Rusija ima jednu od najviših stopa incidencije alkoholizma i alkoholnih psihoza u Europi, što se može objasniti visokim općim pijenjem stanovništva i učestalošću neredovitog pijenja votke. Ciljevi: ...Procijeniti ukupni učinak konzumacije alkohola na stopu učestalosti alkoholizma/psiholoških psihoza u Ruskoj Federaciji. Metoda: Trendovi incidencije alkoholizma / alkoholnih psihoza i potrošnje alkohola po glavi stanovnika u razdoblju od 1970. do 2015. analizirani su korištenjem ARIMA (autoregresivni integrirani pomični prosjek). Rezultati: Potrošnja alkohola po glavi stanovnika je statistički značajan faktor povezan s stopom učestalosti alkoholnih psihoza, što upućuje na to da je porast potrošnje od 1 l alkohola po glavi stanovnika povezan s povećanjem stope učestalosti alkoholnih psihoza za 17,1%. Zaključak: Ova analiza vremenskih nizova naglašava tijesnu vremensku povezanost između stope alkoholnih psihoza i pijenja stanovništva u Rusiji.
U radu se opisuju obilježja grupnog procesa i kontratransferne reakcije terapeuta u psihodinamskoj grupnoj psihoterapiji
mladih psihotičnih pacijenata uključenih u Program rane intervencije kod prvih ...epizoda psihotičnih poremećaja
u Psihijatrijskoj bolnici „Sveti Ivan“ u Zagrebu. Uočena je različitost kontratransfernih osjećaja terapeuta vezanih
uz razinu grupnog funkcioniranja kao npr. u obliku potrebe za intenzivnijim angažmanom i većom suportivnosti kod
grupa s regresivnijim funkcioniranjem, do manjeg angažmana terapeuta i njegove neutralnije uloge kod grupa zrelijeg
funkcioniranja.