Ova okrugla obljetnica od početka reformacije, za koju se uzima godina 1517. kada je Luther objavio svojih poznatih „95 teza“, stavila je pred katoličku i protestantsku stranu pitanje treba li uopće ...obilježavati ovakav događaj, koji je s katoličke strane značio raspad jedinstva zapadnog kršćanstva, dok je za Crkve i zajednice proizašle iz reformacije, on svakako značio početak nečeg novog i u svakom slučaju pozitivnog.
Kardinal Juraj II. Drašković u katoličkoj obnovi Hrvatske i Ugarske među prvima je odigrao ključnu ulogu, započetu od primasa Antuna Vrančića i nadbiskupa, kraljevskog namjesnika Miklósa Telegdija. ...Koliko je samo mudrosti, takta trebalo da hrvatski sin, pečuški, zagrebački i đurski biskup te kalački nadbiskup i kardinal Drašković ojača Katoličku crkvu u Ugarskoj Kraljevini i hrvatskim zemljama, kada je u pravom trenutku trebalo spriječiti prodiranje protestantizma. Za provedbu crkvenih reformi u duhu Tridenstkog koncila Drašković je bio među prvima koji je u tom pogledu poduzeo mjere, kao pečuški biskup, ali i u svojstvu zagrebačkog biskupa te hrvatskoga bana, odnosno kasnije u funkciji đurskog biskupa, zaustavivši daljnje prodiranje reformacije, istovremeno utemeljivši školske institucije te pokretanje i jačanje edukacije svećenika u Gornjoj Ugarskoj, u današnjoj Slovačkoj.
Kontrastivno se proučavaju jezične osobitosti teološkoga prenja tiskana 1555. i potpisana pseudonimom Anton Senjanin, s nepouzdano navedenim naslovom i mjestom tiskanja. Zamjetni slovenizmi prisutni ...u djelu proučavatelje su navodili na oprečne zaključke o osnovnome jezičnom sustavu djela. Proučavanjem jezičnih osobitosti i kontrastiranjem jezika Razgovaranja s jezikom hrvatskoga katekizma Otročje Biblije te s pojedinim jezičnim osobitostima Trubarovih djela s jedne strane te s uraškim izdanjima i izdanjima iz glagoljaške (Spovid općena) i čakavske tradicije (Lekcionar Bernardina Splićanina) s druge, s povijesnojezičnoga i dijalektološkoga aspekta prinos je osvjetljivanju hrvatsko-slovenskih književnih utjecaja i organskih pretapanja u 16. st. Utvrđivanjem autorova jezičnoga sustava nastoji se približiti i njegovoj posrednoj identifikaciji.
Iznosi se izbor ključnih aspekata načina na koje su se otuđenje čovjeka i ljudska sloboda zamišljali i doživljavali u kontekstu reformacije i Oktobarske revolucije. Nastoji se odgovoriti na sljedeće ...pitanje: Je li točno da se negativna antropologija reformatora paradoksalno povezivala sa širenjem pojedinačne i društvene slobode, dok se pozitivna antropologija sovjetskih revolucionara povezivala sa smanjivanjem tih sloboda? S jedne strane, danas se prihvaća da je reformacija pomogla poticanju i učvršćivanju poimanja političke i osobne slobode u Europi, no ne bez proturječja i nauštrb stvaranja uske veze između nastajućih političkih i ekonomskih sila koje su se počele uspostavljati u novome svjetskom poretku naziva »kapitalizam«. S druge strane, Oktobarska revolucija, koja je sebe razumijevala kao onu koja u praksu dovodi Marxove ideje i otvara vrata povijesti novome dobu slobode i napretka, pomogla je formirati režim kojim upravlja profesionalna birokracija koncentrirajući u svojim rukama svu ekonomsku i političku moć te pokrećući slijepi mehanizam ugnjetavanja pojedinca i zajednice. Ipak, Oktobarska je revolucija imala i jedan neočekivani ishod: širenje kršćanskoga vjerovanja o pobožanstvenjenju na Zapadu.
U prvom dijelu referata svraća se pozornost na izvorni naziv jezika (lingvonim) kojim su tiskane hrvatske knjige u Ungnadovoj tiskari, u doba reformacije, u Urachu (1561. — 1564.). Iz naslova ...tiskanih knjiga jasno se razabire, jer je naziv jezika izričito naveden, da je to hrvatski jazik/jezik. Autor time pokazuje da nisu u pravu oni autori koji u člancima i knjigama čitatelju podastiru svoj izmišljeni naziv jezika kojim su navodno knjige tiskane. Naime za njih (autore) to je ,,srpskohrvatski“/,,serbokroatisch“. Taj i takav jezik u hrvatskim knjigama tiskanim u Urachu u 16. stoljeću nije uopće postojao pa nije opravdano njima ga pripisivati u 20., a još manje u 21. stoljeću.
U drugom dijelu referata autor se, ukratko, osvrće i na naziv Ungnadove tiskare u kojoj su od 1561. do 1564. tiskane hrvatske knjige u Urachu. Ungnad je to svoje tiskarsko poduzeće nazvao Windische, Chrobatische and Cirulishe Trukherey slovcnska, hrvatska/glagoljična i ćirilična tiskara. U sekundarnoj literaturi od 18. do 21. stoljeća upotrcbljava sc nekoliko naziva: Hrvatska tiskara u Urachu, Ungnadova tiskara; Biblijski zavod; Južnoslavenski biblijski zavod itd. Budući da jc Ungnad bio vlasnik i blagajnik tiskare, onda je primjereno nazvati ju Ungnadova tiskara. Autor, uz ostalo, primjećuje da naziv Biblijski zavod u Uracbu upotrebljavaju, uglavnom, oni autori u svojim člancima ili knjigama koji su članovi neke od reformacijskih denominacija, a drugi koji to nisu rabe naziv Hrvatska protestantska tiskara ili Ungnadova tiskara u Urachu. Prvi preferiraju takav naziv, vjerojatno, zbog toga što je Ungnadova tiskara ipak tiskala biblijske tekstove, a u planu je bila i čitava Biblija — Stari i Novi Testament, no tiskan je samo Novi Testament i evanđelja u Postilama. Nema dosad nigdje pisanoga traga da je osnovan Biblijski zavod (Bibclanstalt) u Urachu s tim nazivom.
Franjo Fancev proveo je jezičnu analizu djela koje su u 16. stoljeću objavili hrvatski protestantski pisci. Premda je u analizu uključio sva hrvatska protestantska izdanja, ona se ipak uglavnom ...temelji na Novom Testamentu, pri čemu su ostala djela, pa tako i Artikuli, pomalo marginalizirani. Ovaj rad u središte istraživanja postavlja morfološku analizu Artikula. U tekstu se analiziraju jednostavni i složeni glagolski oblici. Nastoji se dokazati prevladavaju
li hrvatski nastavci za izražavanje pojedinih oblika te postoje li razlike u odnosu na ćirilično izdanje Artikula. Uočeno je da se u prezentu pojavljuju nenaglašeni oblici glagola biti, premda još uvijek pretežu naglašeni oblici. Usporedba s Novim Testamentom pokazuje da postoje razlike u upotrebi nekih glagolskih oblika kad je riječ o nastavcima, npr. češća upotreba u Novom Testamentu nastavka -t u 3. licu
jednine prezenta. Takav nastavak u Artikulima ne nalazimo. U ostalim prošlim vremenima kao i u vremenima za izražavanje budućnosti nije uočena razlika između ova dva spomenika. Ako usporedimo Artikule s ostalim hrvatskim tekstovima iz 16. stoljeća, na temelju stanja kakvo je
prikazano u analizama koje su u svojim istraživanjima proveli Boris KUZMIĆ (2015), Iva LUKEŽIĆ (2012, 2015) te Amir KAPETANOVIĆ (2011), možemo reći da su Artikuli, barem kada je o glagolskim oblicima riječ, usklađeni s tekstovima toga vremena
A linguistic analysis of the works published by the 16th century Croatian Protestant authors was already conducted by Franjo Fancev. Although it involved all Croatian Protestant pieces of literature, the analysis was mainly based on the New Testament, while marginalising other works, including Artikuli. This paper is, therefore, focused on the morphological analysis of Artikuli. The paper analyses the simple and complex verb forms in the attempt to prove the dominance of Croatian
endings in certain forms. It further examines the possible differences regarding the Cyrillic edition of Artikuli. The research has shown the presence of the unstressed forms of the verb to be in the present tense,
even though the stressed forms are still predominant. The comparison to the New Testament shows certain differences in the use of some verb forms when it comes
to endings, e.g. the more frequent use of the particle neka in the imperative form and the ending -t in the third person singular present. Such ending cannot be found in Artikuli. Unlike the New Testament where the imperfect is formed from both finite and non-finite verbs, in Artikuli we only find the imperfect formed from non-finite verbs. In the
other past or future tenses, there is no difference between these two documents. The results obtained from the research done by Boris Kuzmić (2015), Iva Lukežić (2012, 2015) and Amir Kapetanović (2011) on other 16th century Croatian texts show that, when it comes to verb forms, Artikuli match those texts.
Članak razmatra pitanje komplementarnosti rimokatoličke i protestantske teologije i duhovnosti. U članku se reformaciju najprije smješta u kontekst kasnosrednjovjekovnih pokreta obnove, a zatim se ...nastoji opisati njezinu posebnost. Pažnja se pridaje reformacijskim nastojanjima te očekivanjima da se sporna te u ono vrijeme još dobrim dijelom i otvorena pitanja riješe u dijalogu, posebice reformatorskim apelima za sazivanje slobodnoga ekumenskog koncila pri čemu se reformatori nadovezuju na koncilijarističku tradiciju. U članku se nastoji pokazati da se, premda su se u vrijeme reformacije nastojanja za rješavanjem spornih pitanja u okviru dijaloga pokazala neuspješnima, obnova u zapadnom kršćanstvu ipak dogodila i to u vidu više zasebnih i odvojenih obnova. I to kako u onom dijelu kršćanstva koji je slijedio impulse reformacije tako i u onom dijelu koji je ostao privržen Crkvi pod vodstvom pape u Rimu. U članku se nadalje tematizira činjenica da povijest zapadnog kršćanstva nakon reformacije svjedoči o međusobnoj upućenosti te međusobnoj povezanosti rimokatoličkoga i protestantskoga konfesionalnog identiteta, premda se njihov razvoj događao s različitim impulsima, naglascima, smjerovima i dometima te je vrlo često praćen teološkim izričajima koji podvlače razgraničavanje od druge ’strane’. O tome najupečatljivije govori važan dio istih tema kojima se stoljećima bavilo na objema ’stranama’, a s kojima je otpočeo i suvremeni ekumenski dijalog. U članku se autorica osvrće i na pitanje nadopunjavanja, odnosno komplementarnosti rimokatoličanstva i protestantizma proizašlog iz reformacije, a koje je određeno kako dometima tako i granicama pred kojima se našao suvremeni ekumenski dijalog.
Hrvatski protestantski prijevod Novoga zavjeta izazivao je u hrvatskoj filologiji dosad najviše zanimanja zbog uočenih bitnih razlika u jezičnoj koncepciji njegova glagoljičkoga i ćiriličkoga ...izdanja, što ga razlikuje od drugih hrvatskih izdanja iz uraške tiskare. Najveći zahvati zabilježeni su pritom na razini grafije, glasova i leksika, čemu su hrvatski protestanti i sami pridavali najviše pozornosti, kako doznajemo iz brojnih predgovora njihovim objavljenim izdanjima. Premda nisu ni približno brojne kao razlike na drugim jezičnim razinama, zanimljive su i sintaktičke razlike između glagoljičkoga i ćiriličkoga Novoga testamenta (1562./1563.). Upravo se one u ovome radu raščlanjuju kao prilog boljemu poznavanju sintakse hrvatskih protestantskih izdanja.
The Croatian Protestant translation of the New Testament has raised great interest in Croatian philology because of large differences in the language concept of its Glagolitic and Cyrillic editions, being thereby distinguished from other Croatian editions published in Urach’s printing house. The largest interventions were recorded on the graphical and phonological levels, as well as vocabulary, to which the Croatian Protestants themselves paid the greatest attention, as we can observe from numerous prefaces to their published editions. Although they are not as numerous as differences on other linguistic levels, the syntactic differences between the Glagolitic and the Cyrillic New Testament (1562/1563) are also interesting. Therefore, it is exactly these differences that are analyzed in this article, as a contribution to the better understanding of the syntax of Croatian Protestant editions.
Dosadašnja sintaktička istraživanja hrvatskih protestantskih
izdanja zabilježila su nesklonjivi particip buduć(i) u prvoj polovici Artikula te u evanđeoskim tekstovima objavljenim u prvome dijelu ...Novoga testamenta i Postili. U Artikulima dolazi u funkciji kopule imenskoga ili glagolskoga predikata te ima uzročno ili vremensko značenje, a u evanđeoskim tekstovima često se javlja kao sastavni dio apsolutnoga nominativa. U ovome se radu donose rezultati istraživanja nesklonjivoga participa buduć(i) u nebiblijskim izdanjima hrvatskih protestanata: latiničkome izdanju Razgovaranje meju papistu i luteranom (1555.), cjelovitome glagoljičkom i ćiriličkom izdanju Artikula (1562.), glagoljičkome i latiničkome izdanju Spovidi i spoznanija prave krstijanske vire (1564.) te latiničkome izdanju Katekizma (1564.), s ciljem daljnjega rasvjetljavanja sintakse hrvatskih protestantskih izdanja. Budući da njegova uporaba nije pod utjecajem inojezičnih predložaka (slovenskih, latinskih ili hrvatskostaroslavenskih), nesklonjivi particip buduć(i) može se smatrati vernakularnom značajkom.
PDF
