U Hobbesovoj teoriji autorizacije I. pokazano je na koji način Hobbes teorijom
autorizacije uspijeva razriješiti poteškoće koje su u prethodnim formulacijama
njegove znanosti o politici opterećivale ...problem stvaranja države
pojmljene kao dvostruko impersonalan aparat vlasti koji počiva na predstavničkom
odnosu suverena i podanika. U ovom tekstu** autor preispituje i pristup
i zaključke svog istraživanja kritičkim razmatranjem tumačenja Hobbesova
shvaćanja predstavništva Quentina Skinnera i Hanne Pitkin. U svojim
recentnim radovima Skinner je pokušao pokazati da se ono mora interpretirati,
prije svega, kao sredstvo u ideološkom sukobu republikanaca i monarhista
u Engleskoj Hobbesova vremena. Hanna Pitkin je pak dovela u pitanje predstavnički
karakter suverene vlasti. U razlici spram njih autor obrazlaže tezu
da se teorija autorizacije ne može razumjeti bez njezina razmatranja u širem
okviru Hobbesove znanosti o politici, dovodeći je u vezu s ostalim važnim
problemskim sklopovima te znanosti poput prava kažnjavanja, odnosa prava
suverena i slobode podanika te dužnosti suverena. Tumačenjem teorije autorizacije
prvenstveno kao dijela sustava uvjetovanog logikom cjeline izlaganja
koju i sam oblikuje nastoji se pokazati da je autorizacijom zasnovan odnos
suverena i podanika, unatoč tome što je jednostranim ovlaštenjem podanika
uspostavljen suveren koji nema pravnih obveza prema njima, doista određen
predstavničkom logikom.
U tekstu autor istražuje modernizacijsku bilancu hrvatskog društva u razdoblju od dvadeset godina nakon rušenja Berlinskog zida. Ponuđeno je pet glavnih tvrdnja. Prvo, hrvatska državna samostalnost ...nije izravna posljedica rušenja Zida, nego je nastala posebno, kao rezultat autonomne hrvatske obrane od agresije. Drugo, normativno i simbolično hrvatsku je samostalnost odredilo novo dvoziđe: odnos između Zida boli i Schengenskog zida. Taj odnos oblikovao je dvostruku, ali jedinstvenu, modernizacijsku osnovu i zalihu, koja dopušta valjanu optimizaciju hrvatskih razvojnih mogućnosti. Treće, realna transformacija hrvatskog društva, međutim, išla je smjerom čije je glavno obilježje uzmak od suverenosti. On je vidljiv na više temeljnih sektora javnih poslova i u svijetu života (politički sektor, financijski sektor, kulturna industrija, uprava itd.). Četvrto, glavni je korijen uzmaka od suverenosti težnja predatorskih skupina u poduzetništvu i javnom djelovanju prema shemi: kapitalizam da - Hrvatska ne. Njihov je socijalni i politički korijen u totalitarnom razdoblju, a djelovanje se svodi na pokušaj kontinuiteta totalitarne konstrukcijske tradicije u institucionalnom sklopu (zlo)upotrebom sredstava podrijetlom iz demokratske tradicije. Peto, takav se razvojni i modernizacijski model dugoročno ne može održati jer ne može osigurati dotok potrebne količine neplaćenog rada u javnu sferu potreban za primjereno funkcioniranje institucionalnog sklopa i modernu integraciju društva.
Za razliku od ranijih formulacija Hobbesove znanosti o politici teorija suverenosti u Levijatanu izvedena je na potpuno novoj pravnoj osnovi.** Riječ je o teoriji autorizacije kojom je temeljni ...politički odnos suverena i podanika pojmljen kao predstavnički odnos. U radu se pokazuje da je suverenost prije Levijatana bila određena, u pojmovnom okviru teorije države, kao moć i autoritet, ali ne i kao vlast. Ono što je nedostajalo bila je pravna supstanca bez koje su i moć i autoritet nedovoljni za trajno napuštanje prirodnog stanja. Teorija autorizacije rješava upravo taj problem konstitucije države kao jedinstvene pravne osobe koja povezuje suverena i podanike. U njezinu središtu nalazi se pojam osobe kojim se označavaju različiti modaliteti odnosa predstavnika i predstavljenoga. Upravo preko pojma umjetne osobe Hobbes pokazuje na koji se način nepovezano mnoštvo individua može preobraziti u djelatno političko jedinstvo. Ono je rezultat ovlaštenja što ga je suveren dobio od budućih podanika, a kojim se oni obvezuju da će njegovu volju prihvatiti kao vlastitu u onim stvarima koje se tiču održanja mira. Time se oni mogu pravno tretirati kao jedinstvena pravna osoba kojoj se kao njezina vlastita volja pripisuje volja suverena. Prihvaćajući volju suverena, umjetne osobe njihova zastupnika, kao svoju, podanici i sami postaju umjetna osoba – država.
Autor analizira klasične postulate Hobbesove političke teorije polazeći
od negacije čovjekove društvenosti čime Hobbes raskida s Aristotelovom tradicijom. Također, na primjeru Hobbesove teorije ...pokazuje se da je kategorija straha ugrađena u same temelje moderne političke znanosti. No, u kasnijem razvoju političke misli kategorija straha je ostala izvan vidokruga glavnog tijeka političke teorije, odgurnuta na margine teorijskog interesa, izbačena u nepolitičko polje.
Autor također ističe moć i žudnju za njom kao Hobbesovu političku
konstantu, smatrajući tezu o moći jednom od najznačajnijih Hobbesovih politsocioloških, pa i antropoloških teza. Moglo bi se reći da u Hobbesovu modelu strah proizvodi moć, odnosno da je moć, rečeno današnjim jezikom psihoanalize, kompenzacija za strah i nesigurnost.
Autor, također, pokazuje da je Hobbes izgradio svoju cjelokupnu političku teoriju na zaključcima koje je izveo iz analize ekstremne situacije, situacije građanskoga rata, odnosno rata svih protiv sviju. Njegova je doktrina o prirodnom stanju zasnovana na iskustvu građanskoga rata. Ljudi žele iste stvari, kojih nema dovoljno za sve, pa zbog toga postaju međusobni neprijatelji. Izvodi se zaključak kako je put do svemoćne suverenosti Levijatana popločen na sljedeći kategorijalan način: nagon za samoodržanjem – strah od nasilne smrti – nepovjerenje – sukob svih protiv sviju – društveni ugovor – suverena moć države Levijatana.
Božja vladavina u Ps 97 KOVAČIĆ, Mislav; LUJIĆ, Božo
Bogoslovska smotra,
12/2010, Letnik:
80, Številka:
4
Paper
Odprti dostop
Promišljajući stvarnost kraljevstva Božjega, na način na koji je prikazana u Starome zavjetu, ovaj rad bavi se njezinom konkretnom izraženošću u Ps 97. Psalam je to koji spada u skupinu »kraljevskih ...psalama«, naime molitveno-bogoslužnih obrazaca koji naviještaju i slave sveopće Božje gospodstvo. Čineći to, stilom i rječnikom podsjeća na velike monarhije drevnoga Istoka, ali s jednom temeljnom razlikom: riječ je o kraljevstvu koje će trajati dovijeka (usp. 2 Sam 7,16) i kojemu na čelu nije ograničen zemaljski vladar, nego sam Bog.
Ps 97 donosi sve bitne momente Božje vladavine. Budući da je pisan nakon babilonskoga sužanjstva, i da stoji pod izravnim utjecajem Deuteroizaije, psalam se odlikuje univerzalističkim aspektom. Tekst, ipak, i sadržajno i izričajno slijedi liniju objave. To se osobito vidi u opisu teofanije, koja je kronološki starija, ali uklopljena u poruku psalma o cijeloj zemlji koja se raduje Božjemu zakraljivanju. Bog, koji u ognju dolazi na zemlju, istodobno je i Bog koji potiče na radost, vjeran i djelatan Bog koji skrbi o svom narodu te ga osposobljuje da i sam bude slobodnim dionikom te vladavine u pravdi i pravu, koja vodi kozmičkom slavljenju.
Prikazavši širi kontekst psalma, temu kojom se bavi, kao i njegov prijevod i njegovu strukturalnu rasporedbu, rad se zaustavlja na tekstualnoj raščlambi, i to na mjestima koja su neposrednije povezana s njegovim predmetom. Zaključno se, u sažetom obliku, donose uobličene značajke Božje vladavine.
Europska zajednica je već 1955. godine uvidjela potrebu stvaranja zajedničke visokoobrazovne politike kako bi se bolje iskoristio europski intelektualni i znanstveni potencijal te kako bi se taj ...potencijal približio potrebama gospodarstva. Prva faza razvoja zajedničke visokoobrazovne politike u šezdesetim godinama
20. stoljeća obilježena je pokušajem pronalaženja adekvatnog institucionalnog okvira za promicanje visokog obrazovanja na razini Europske zajednice. U drugoj fazi u sedamdesetim godinama suradnja na području visokog obrazovanja priznata je kao zajednička politika za koju institucije EZ-e mogu formirati određene aktivnosti te je definiran potreban administrativan aparat unutar Europske komisije.
Uspostavljeni su oblici suradnje koji su istovremeno predmet odlučivanja svake članice te aktivnost na razini EZ-e koja može dodatno unaprijediti kvalitetu i služiti kao nadopuna nacionalnim aktivnostima. U zadnjoj trećoj fazi od 1985.–1993. godine osigurana je široka podrška za pravovaljano donošenje odluka o visokom
obrazovanju na razini EZ-e. Europsko vijeće je 1987. godine odobrilo ERASMUS program čime je završen ciklus nastajanja visokoobrazovne politike na razini EZe. Ovaj model nastajanja i kreiranja visokoobrazovne politike unutar EZ-e značajan je jer pokazuje na koji je način moguće ideju pretočiti u zajedničku politiku
EZ-e, uz istovremeno očuvanje i poštivanje sveučilišne autonomije i nacionalnog suvereniteta. Suradnja na razini EZ-e pokazala se puno dinamičnijom i efikasnijom od međuvladine suradnje. To je otvorilo put nastanku i razvoju Bolonjskog procesa krajem 20. stoljeća. Europska unija je dobila pomoćnu i nadopunjavajuću ulogu u visokom obrazovanju jer su glavne kompetencije i dalje ostale na državama
članicama.
Rad se bavi fenomenom politizacije islama u arapskom svijetu. U nastojanju da se ponudi odgovor na pitanje o razlozima zbog kojih se islamski pokret u zadnja tri desetljeća uspio nametnuti kao glavna ...opozicijska snaga autoritarnim arapskim režimima, u radu je ponuđena analiza njegovih sociostrukturalnih i ideoloških uzorka na što se nadovezao prikaz temeljnih ideja i koncepata ideologije političkog islama. Jedna od teza rada jest da politički islam ne predstavlja povratak tradicionalnim formama islamskog aktivizma već bitno moderni religiopolitički pokret kojeg je generirala duboka strukturalna kriza koja je zahvatila arapska društva neposredno nakon trećeg arapsko-izraelskog rata. Analiza je također pokazala da islamski pokret ne predstavlja uniformni, monolitni pokret. On uključuje mnoge trendove i usmjerenja i obuhvaća široki opseg diskursa i aktivizma koji se kreću od umjerenog pluralizma i prodemokratske pozicije do ekstremnog radikalizma i netolerantnog unitarizma. Ipak, multiplu matricu islamističkih organizacija, grupa i stranaka treba promatrati kao, u konačnici, jedinstvenu jer su usprkos mnogim razlikama u ideologiji, strategiji i taktici sve one predane zajedničkom cilju – islamizaciji društva i uspostavi islamske države u kojoj je suverenost Boga praktički priznata kroz proglašenje Šerijata kao jedinog izvora zakona. Otuda i nepovjerenje spram kapaciteta umjerenog krila islamističkog pokreta da prihvati temeljna načela demokracije. Zaključak je rada da u njihovom mišljenju i praksi postoji niz nejasnoća i dvosmislenosti glede nekih važnih pitanja koja se tiču demokratske politike i da će tek njihovo razrješenje odrediti da li će umjerena struja unutar islamskog pokreta imati pozitivnu ili negativnu ulogu u budućem političkom životu arapskog svijeta.
U ovom radu autor želi pokazati da se Hobbesov nauk o državi ne
može svesti na logičku konstrukciju koja, potpuno apstrahirajući od
etičkog sadržaja, problemu prevladavanja nevolje prirodnoga stanja
...pristupa kao problemu mehanike sila. Za uspostavu trajnoga građanskog stanja ne može biti dovoljan samo moćan suveren koji jamči mir držeći podanike silom u pokornosti. Autor smatra da je u Levijatanu moguće razlikovati dvije linije argumentacije. Prva polazi od temeljne vrijednosti samoodržanja i iz nje izvedenoga prirodnog prava koje je istodobno i uzrok sukoba u prirodnom stanju i osnova za njegovo prevladavanje. Iz prirodnoga prava Hobbes, međutim, ne može izvesti uvjete održanja građanskog stanja čijom uspostavom ta linija završava. Potrebna mu je druga linija argumentacije koja se temelji na pojmu prirodnoga zakona. Sadržaj prirodnih zakona moralni je nauk čije je prihvaćanje uvjet mogućnosti uspostave i održanja zajedničkog života. Njegova važnost proizlazi iz temeljnoga Hobbesova uvida da samo moć ne može biti trajno jamstvo sigurnosti. Autor zaključuje da se Hobbesov Levijatan ne može održati ako podanike i suverena ne povezuje moralna svijest o važnosti prirodnih zakona.
Politika Althusius, Johannes
Politička misao,
07/2004, Letnik:
40, Številka:
4
Web Resource
Odprti dostop
Izlaganje sadržava dva problemska kruga. U prvome se raspravlja o temeljnim pojmovima političke znanosti: što je politika, koji je njezin predmet, koja je njezina svrha; o prirodi čovjeka kao ...društvenoga ili političkoga (simbiotičkoga) bića; o prirodi vlasti i zakona, o funkciji održavanja i razvijanja čovjekove prirodne društvenosti u političkoj zajednici. U drugome se precizira karakter političke zajednice ili države kao univerzalne simbiotičke zajednice, kao zajednice zajednica (partikularnih javnih asocijacija – gradova i pokrajina, koji su zajednice jednostavnih i privatnih asocijacija – obitelji i udruga). Supstancijalna je odredba univerzalne simbiotičke zajednice (koju autor naziva kraljevstvom ili katkad republikom) pravo suverenosti (ius majestatis) ili pravo vrhovne vlasti (ius regni), koje neotuđivo pripada narodu ili cijelom političkom tijelu.
Iako se ne može poreći da nacionalne države i njihovi suvereniteti još uvijek opstaju kao značajan oblik identiteta civilnog društva unutar svjetskog sustava, pod utjecajem novih globalizacijskih ...procesa – političkih, ekoloških, kulturnih – u posljednjim desetljećima 20. stoljeća, paralelno s ozbiljnošću potrebe rješavanja novih globalnih problema (ekoloških, genetičkih, komunikacijskih, tržišnih, multikulturalnih) nužno se otvaraju i pitanja novih identiteta. Svijet “složenih međuzavisnosti” ima dramatične implikacije na suverenitet, autonomiju i odgovornost država te njihovu sposobnost da autonomno riješe ključne političke probleme s kojima se suočavaju. Nova pitanja koja nameću globalizacijski procesi nikako se više ne mogu temeljiti samo na načelima bijele-zapadne-kršćanske-muške-industrijske civilizacije, koja se pokazala pogubnom u mnogim socijalnim, kulturološkim i političkim aspektima življenja, posebno glede okoliša, pa se inicijative za priznavanje novih multikulturalnih identiteta mogu ostvarivati tek unutar takvog globalnog reda gdje Zapadnjaci više ne mogu imati povlašteno mjesto. Radikalizirajući ova pitanja, ekologisti zaključuju da se ekološka politika globalnih razmjera ne može više temeljiti na starim političkim granicama državanacija, nego su potrebni novi oblici političkih granica utemeljeni na ekološkim načelima, koje bi se trebale podudarati s granicama ekoloških sustava, ako se želi održavati razvoj. Da bi se to ostvarilo, potrebno je globalno proširiti sustav demokracije tako da se stvore nove institucije koje će institucionalizirati i nove oblike političke kulture, utemeljene na načelima “zelene politike” koja uključuje poštovanje svakog oblika života bez hijerarhijske strukture na čijem je vrhu čovjek.
