Budućnost suvremene države promišlja se genealogijski, rekonstrukcijskim osvrtom na Rousseauovu teoriju političkog prava, u kojoj je izložen izvorni projekt konstitucije demokratske države kao ...političke zajednice građana. Rousseau je modernu državu pojmio kao epohalni pravnopolitički program istodobnog subjektiviranja nacije (kao ethnosa) u narod (kao demos) i sebičnog čovjeka (“raisonneur violent”) u citoyena. Logika tog subjektiviranja izražena je u teoriji općenite volje. Samo kao subjekt općenite volje narod postoji kao politički subjekt, kao samozakonodavac, kao što i pojedinac postaje slobodnim građaninom u procesu demokratskog poopćivanja svoje političke volje. Logika procesa poopćivanja volje, kao politička emancipacija, zbiva se unutar jednog naroda kao demosa. Legitimna država moguća je samo ako ozbiljuje individualnost nekog naroda kao supstancijalni totalitet. Općenita volja uvijek je samo javna, politička volja određenog naroda, njegova volja za vlastitim identitetom. Nacionalna demokratska država nije povijesna danost nego je slobodna volja tvorba, projekt ozbiljenja vladavine općenite volje, koji ozbiljuje suvereni narod. Država je nezaobilazni prostor tendencijskog izjednačavanja općenite volje naroda i volje svih slobodnih individua, u kojem sami građani u zakonodavnom procesu ozbiljuju svoju kolektivnu, intersubjektivnu autonomiju. Sa stajališta uvjeta mogućnosti ozbiljenja tog projekta i suvremene su države još nedovršene, štoviše nedovršive države. Premda u suvremenome pluralnom društvu, nacionalna demokratska država više nije jedini mogući prostor političkoga i pravnog subjektiviranja građanina, nedvojbeno je još uvijek središnji. Rousseauova teorija općenite volje nudi epohalne kriterije za prepoznavanje političkog karaktera bilo kojeg “političkog udruženja” građana (ne samo države). Bilo da je riječ o poddržavnim ili pak naddržavnim formacijama. Svako je političko udruženje doista demokratska zajednica samo ako je “djelo umijeća” samih građana da svoje zajedničko djelovanje samosvjesno oblikuju, budući da je zajednica građana moguća samo ako je integracija volja svih njih kao zbroja nesvodljivih razlika među njima.
