Ovaj članak je prikaz postsinodalne apostolske pobudnice pape Benedikta XVI Verbum Domini, Riječ Božja, ploda XII. opće skupštine Sinode biskupa, koja se sastala u Vatikanu od 5. do 25. listopada ...2008. kako bi razmotrila temu Riječ Božja u životu i poslanju Crkve. Dokument se sastoji od tri dijela, a svaki je nadahnut neiscrpnim sadržajem proslova Ivanova evanđelja. U prvom dijelu, pod naslovom Verbum Dei, iznosi se razmatranje analogije Riječi Božje kao višeglasne pjesme, koja pronalazi svoju uzvišenu sintezu u osobi Isusa Krista, utjelovljenoj Riječi Božjoj (usp. Iv 1,14), te hermeneutike Svetog pisma u Crkvi. Drugi dio, naslovljen Verbum in Ecclesia, posvećen je Riječi Božjoj u životu Crkve. Najbolji način na koji možemo slušati i shvatiti Riječ Božju je u liturgiji, iznad svega u euharistiji, koja se sastoji od liturgije riječi i liturgije euharistije. Riječ Božja, temelj svake duhovnosti u Crkvi, osnovni je razlog za evangelizaciju onih koji su blizu i onih koji su daleko, za misije, za karitativnu aktivnost i za dijalog, a sve su to teme koje se obrađuju u trećem dijelu, pod naslovom Verbum mundo.
Autor ukazuje na povezanost između Verbum Domini i dogmatske konstitucije Dei Verbum Drugoga vatikanskog sabora, što se može razabrati iz naslova Postsinodalne apostolske pobudnice (usp. 1 Pt 1,23-25; Is 40,8). Nadalje, on naglašava različite ciljeve dokumenta kako bi razložio plodove XII. opće skupštine, ponovno otkrio Riječ Božju kao izvor trajne obnove Crkve, pridao svakoj pastoralnoj aktivnosti biblijsku osnovu, pružio mogućnost svakom kršćaninu da postane istinski svjedok Riječi Božje, poduzeo novu evangelizaciju „siguran u djelotvornost božanske Riječi“ (VD, 96), poticao ekumenski dijalog te njegovao pobožnost prema Riječi Božjoj. Za vjernike ciljevi dokumenata su više od obveze. Oni su izraz radosti (usp. 1 Iv 1,4) komuniciranja s onima koji su blizu i onima koji su daleko, nedokučivo bogatstvo otajstva objavljenog Boga, da bi svi imali život u izobilju (usp. Iv 10,10).
Položaj i utjecaj Svetoga pisma u suvremenom svijetu je marginalan i ozbiljno potkopan. Ovaj članak zagovara ponovno otkrivanje središnjeg položaja i autoriteta Svetoga pisma za autentično življenje ...u svijetu. Započinje s nekoliko pitanja čiji odgovori pojašnjavaju položaj autoriteta, a zatim predstavlja nekoliko ključnih pitanja vezanih uz autoritet Svetoga pisma. U članku se tvrdi kako taj koncept treba shvatiti usko povezano s Božjim autoritetom, autoritetom istinske priče o svijetu u Isusu Kristu, poslušnosti i promijenjenom življenju. Poseban naglasak stavljen je na autoritet Svetoga pisma kao ‘žive’ i ‘djelatne’ Riječi Božje za poslušno i preobražujuće kršćansko življenje u svijetu.
U prvome dijelu članka razmatra se uporaba latinske Biblije i Biblija prevedenih na narodne jezike u vrijeme reformacije. U drugome se dijelu razmatraju temeljna pitanja proizašla iz dosljedne ...primjene reformacijskog načela sola Scriptura, među kojima je pitanje kanona, autoriteta, dostatnosti, jasnoće i razumijevanja Biblije. U radu se iznose promišljanja vodećih teologa reformacije po pojedinom pitanju i usvojena učenja pojedine tradicije reformacije
i protureformacije kako su zapisana u njihovim temeljnim dokumentima. U zaključku se ističe da je glavna poruka Svetoga pisma jasna čak i neobrazovanom laiku, pa stoga svaki čovjek može neposredno doći k Bibliji da bi tražio i našao istinu. Reformacija je iznova potvrdila da je Sveto pismo jedini autoritet za propovijedanje, teologiju i svakodnevno življenje, te da sav nauk mora potjecati iz Svetoga pisma, a da se ništa ne dodaje ili oduzima.
U radu se otkrivaju nazivi kojima je i s kojim učinkom Bartol Kašić – u svojem prijevodu Biblije na hrvatski književni štokavski jezik (1625) – preveo latinske nazive hostia, victima, sacrificium, ...holocaustum, oblatio i munus u prvih deset poglavlja Levitskoga zakonika latinskoga predloška Jeronimove Vulgate, nazive koje standardni hrvatski prijevod uglavnom obuhvaća riječju žrtva. Istražila su se izvorna značenja navedenih latinskih naziva te hrvatskih riječi kojima se Bartol Kašić poslužio u njihovu prijevodu, imajući svejednako na umu njihov teološki sadržaj i neposredni svetopisamski kontekst. Zaključuje se kako je ostvarena semantička podudarnost s izvornim pojmovima držeći istom da se Kašić u prijevodu rukovodio neposrednim kontekstom nastojeći izraziti čitav spektar značenjâ koja su u suvremenom hrvatskom prijevodu uglavnom obuhvaćena riječju žrtva – a kreću se od žrtvene životinje, preko žrtvenoga dara, žrtvenoga prinosa, onoga što se prinosi kao dar odnosno žrtva Bogu do žrtve kao čina, žrtvovanja – te da se u svom izboru hrvatskoga pojmovlja vodio ne samo teološkom intencijom koja mu je, zaključuje se, bila primarna, već je uporabom brojnih sinonima nastojao izbjeći jednoličnost jezičnoga izraza kako bi hrvatski prijevod bio teološki i jezično točan, bogat i uhu ugodan.
Rad izlaže temeljne postavke protestantskog razumijevanja zadaće teologije u odnosu prema zajednici vjernika. Polazi od definicije Riječi Božje. Pritom razlikuje: Isusa Krista kao Riječi Božje u ...najvlastitijem smislu, Riječ Božju u pisanom obliku (Sveto pismo) kao svjedočanstva o Isusu Kristu i riječ Božja u navještaju zajednice vjernika. U sklopu ove tematike razmatra se uloga teologije u odnosu prema zajednici vjernika. Pritom je uloga teologije viđena dvojako. Prvo, uloga teologije je bolje protumačiti, razlučiti te argumentacijski popratiti govor Crkve. No, budući da je govor zajednice vjernika uvijek i ljudski govor te kao takav podložan propustima, zadaća je teologije također i upitati zajednicu vjernika u kojoj mjeri njezin govor doista jest riječ Isusa Krista upućena čovjeku današnjice. Radi se o tzv. pitanju korespondencije crkvenog govora Isusu Kristu kao Riječi Božjoj. Kriterij pak za ovu prosudbu jest Sveto pismo.
Fizični opis: Kodeks ima obrezane folije v velikosti 42,3 x 30,4 cm. Dvokolonski in trikolonski zapis je v poznoromanski minuskuli. Kodeks je pisan z rjavo tinto, le incipiti, ekspliciti in naslovi ...so izpisani z rdečo tinto. Začetnice stavkov so lahko dopolnjene s potezo rdeče ali rumene tinte. Današnja vezava (papir čez leseno osnovo, hrbet in vogali rjavo usnje) je iz let 1765-1780.Okras: Poglavitni okras rokopisa je dekorativna naslovnica (f. 1r), ki ponazarja odprto knjižno omaro. V njej so v dveh kolonah kot na policah omare s kaligrafskimi črkami zapisana imena avtorjev katen k pismom sv. Pavla. Razen tega rokopis krasita dve slikarski iniciali (f. 1v in 2v), 36 večjih (do 8 vrstic visokih) in 24 manjših enovrstičnih kaligrafskih inicial. V kodeksu so delno ohranjeni (zaradi obreze folijev neenakomerno odrezani) fragmenti risb in skic – mladenič s knjigo, dva mladeniča v medaljonih, roka, ki drži knjigo ipd.Uvodna ilustracija na f. 1r. je dekorativno kazalo z imeni piscev, med katerimi je kar osem cerkvenih očetov, in je ena od najzanimivejših miniatur, ki krasijo srednjeveške rokopise v zbirki Narodne in univerzitetne knjižnice v Ljubljani. Anonimni pisar, ki je v stiškem skriptoriju prepisal zbirko katen, je namreč spretno izrabil motiv odprte knjižne omare, v kakršnih so nekdaj shranjevali dragocene kodekse, in s tem pregledno izpostavil avtorje besedil, ki so vključeni v zbirko. Pri tem mu je bil na roko v srednjem veku uveljavljeni način hranjenja knjig, ki v omari niso stale pokonci, kot smo vajeni danes, temveč so bile vodoravno položene na police. Hrbet knjige (ali v našem primeru prostor na polici) s tem postane potencialno pisno polje, v katerega skriptor vpiše ime avtorja. Tako lahko z enim samim pogledom ugotovimo, katere knjige so spravljene na policah oziroma kdo so avtorji, ki čakajo, da jih vzamemo v roke. Uvodna miniatura v kodeksu Ms 3 je torej smiselno zasnovano kazalo, hkrati pa ima dragoceno pričevalno vrednost, saj smemo sklepati, da so na tak način hranili knjige tudi v stiškem samostanu. (Germ 2005, str. 96-97; gl. tudi: Kos-Stele 1931, str. 16; Golob 1994, str. 174; Lackner 2001.)
\n Na\n naslovnici (1r) navedeni cerkveni očetje: Origenes, Ambrosius, Hylarius, Johannes\n Crisostomus, Jeronimus, Didimus, Augustinus, Fulgentius, Gregorius, Remigius,\n Boetius, Cassiodorus, Beda, Heimo, Lanfrancus, Berengarius, Petrus.Risba: portret meniha - 183v.\n
Članak istražuje hermeneutičko poimanje Božje riječi time što prvo otkriva njenu višeslojnost: Riječ kao Sveto pismo, potom kao iskaz Božje volje stvaranja, te konačno, Isus Krist kao posljednja ...Božja riječ. Kako bi vjernik hermeneutički pristupio ovako problematiziranom pojmu Riječi, i sam pojam hermeneutike mora biti prošireno shvaćen. Gradeći na, i pretpostavljajući čitateljevu upućenost u interpretacijski model tzv. „hermeneutičke spirale“, članak predstavlja hermeneutičko poimanje koje je oblik vjerničke egzistencije a ne samo vještina tumačenja svetog teksta. Interakcija vjernika s Božjom riječju putem Pisma ne svodi se na linearno kauzalni model tumačenja i primjene, već na vjerničko holističko sudjelovanje u sveobuhvatnoj Riječi čitavim svojim bićem. Kvalifikaciju ove hermeneutičke interakcije vjernika i Riječi, članak pronalazi u teologiji stvaranja koja Božju volju i čin stvaranja vidi kao funkciju autoriteta Riječi. Sveti Duh se prepoznaje kao poveznik svih aspekata Božje riječi, čina stvaranja te posredovanja novog stvorenja vjerniku u hermeneutičkom odnosu s Riječi. Na koncu, cijeli proces je uglavljen u Isusa Krista koji uskrsnućem po Duhu spašava stvorenje novim stvaranjem.
Ivan Krstitelj u Četvrtom je evanđelju predstavljen kao svjedok
po kojem će svi povjerovati (usp. 1,6-8). S jedne strane, on je
za ivanovsku zajednicu ideal svjedoka, ali je s druge zamjetna
...tendencija njegovog umanjivanja u odnosu na Isusa (usp. 1,15;
1,26-27. 30.33; 3,28-30). Za ovo u suvremenoj literaturi postoje dva
temeljna tumačenja. Oba pretpostavljaju da se koncem 1. st. vodila
polemika između ivanovske zajednice i sljedbenika Ivana Krstitelja.
Prvo tumačenje Krstiteljevu podređenost Isusu prepoznaje kao
kršćansku poruku upućenu krugovima Krstiteljevih učenika koji su
ga smatrali Mesijom. Drugo tumačenje polazi od kršćanskih crta koje
odlikuju Krstiteljev lik i nastoji ih objasniti kao plod evanđelistove
“kristijanizacije”, u namjeri da se pretenzijama Krstiteljevih štovatelja
suprotstavi njegovim kršćanskim likom.
Ovaj članak u prvom dijelu na sažet način analizira ključne
tekstove u kojima je predstavljen Krstitelj. Služeći se rezultatima
egzegeze, članak se u drugom dijelu želi suočiti s dva temeljna
tumačenja ove problematike te izložiti zaokruženu viziju Krstiteljevog
lika u Četvrtom evanđelju. Ističući njihove slabe točke, ali uvijek
vodeći računa da je zaista postojala mogućnost polemike između
dviju zajednica, on se suprotstavlja prvom tumačenju a drugo
modificira. Umjesto predloženog umanjivanja važnosti Ivana
Krstitelja, istraživanje dokazuje da je za ivanovsku zajednicu njegovo
svjedočanstvo imalo ključnu važnost u polemici sa židovstvom, a
također i za nastanak Crkve; Krstitelj je stoga prikazan kao ideal
svjedoka. U pogledu njegove eventualne “kristijanizacije”, smatramo
da Krstiteljevom liku nisu jednostavno dodane kršćanske crte jer
bi to bilo nemoguće, nego da je evanđelist preradio predaje kojima
raspolaže njegova zajednica, u čijoj su memoriji pohranjena također
iskustva i svjedočanstva kršćana poteklih iz krugova Krstiteljevih
učenika. Jer u slučaju eventualne polemike s njima, evanđelist
je trebao svojoj zajednici predočiti Krstiteljev lik koji će ne samo
zadovoljiti potrebe polemiziranja nego bi polemika zahtijevala i od
same ivanovske zajednice novo, preciznije poimanje Krstiteljeve osobe
i uloge. Ono mora biti u skladu s crkvenim predajama i memorijom
bivših Krstiteljevih učenika da bi ivanovska zajednica sebi mogla
objasniti zašto je od samog njezinog nastanka Krstiteljeva djelatnost
imala toliku važnost. Umjesto jednostavnog dodavanja kršćanskih
elemenata na lik Ivana Krstitelja, evanđelistov prikaz je morao biti
uravnotežena obrada postojećih predaja da bi zadovoljila različite,
međusobno suprotstavljene kriterije, koji pripadaju ovoj tematici.
Autor govori o postanku, izvornom značenju i načinu uporabe kroz povijest izreke „Lex orandi – lex credendi“. Prvi je izreku upotrijebio Prosper Akvintanski polovicom 5. stoljeća u svrhu opravdanja ...Crkvene prakse molitve za sve ljude. Izrekao je u različitim inačicama korištena u Crkvenoj predaji, osobito kod proglašenja dogma o Marijinu bezgrešnom začeću i uznesenju na nebu u čemu je svoj doprinos dao i dr. fra Karlo Balić. Na kraju autor upozorava na suvremena svetopisamska i liturgijska produbljivanja prema kojima je razmatrana izreka pokazatelj konkretne življene kršćanske vjere i ostvarivanja povijesti spasenja.
