Evherij Lyonski Eucherius of Lyon; Nena Bobovnik
Keria: Studia Latina et Graeca,
11/2020, Letnik:
22, Številka:
1
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
Evherijevo drugo najslovitejše delo je pismo De laude eremi. Gre za hvalnico otoškemu samostanu Lérins v Ligurskem morju pri Cannesu, na katerem ima okoli leta 400 ustanovljena meniška skupnost ...skoraj neprekinjeno tradicijo vse do današnjega dne. Na ta meniški locus amoenus se Evherij v De laude ozira skozi prizmo alegorizirajoče hvalnice puščavi kot edinemu pravemu kraju za meniha, asketa in slehernika, ki se želi približati bogu.
Če želimo učencem in dijakom ponuditi celotno sliko rimske antike, nam na področju kulture in civilizacije v obstoječih učnih načrtih nekaj manjka. Bistveni elementi so nedvomno prisotni; toda če ...želimo doseči tudi globino, ki jo nudi klasična tradicija, moramo nejezikovne vsebine dopolniti in jih v roku treh oziroma štirih let ponuditi na smiseln, organiziran način. V članku ponujena dopolnitev učnih načrtov je namenjena temu, da bi se pouk kulturno-civilizacijskih vsebin po Sloveniji poenotil (tako kot so jezikovne vsebine že zdaj). Seveda pa moramo vedno imeti v mislih, da se pogovarjamo o eni sami stvari – klasični rimski antiki – ter tematskih sklopov ne na silo ločevati, temveč se jih truditi integrirati in povezovati v eno samo koherentno celoto, ki bo učitelju in učencu v veselje.
U radu se analizira 47 oporuka koje su u drugoj polovini 17. st. na otoku Zlarinu sastavili mjesni župnici, svećenici glagoljaši, na hrvatskom jeziku i glagoljici. Proučava se dakle ranonovovjekovno ...oporučno pravo u ruralnim predjelima šibenskog distrikta. Glavni cilj analize jest utvrditi postojanje i razinu prisutnosti razvijenog prava (ius commune), tj. usklađenost zlarinskih glagoljskih oporuka s elementima rimske pravne tradicije u najopćenitijem smislu. Zato se najprije analizira struktura tih oporuka i njihova podudarnost s uobičajenim notarskim formama prisutnima u oporukama na latinskom ili talijanskom u srednjovjekovlju i novovjekovlju. Pažnja se posvećuje i korištenoj terminologiji, dakle pojmovima i sintagmama te odgovarajućim pravnim konceptima. Tu je riječ o latinizmima, talijanizmima ili, pak, jezičnim kalkovima. Posebno se dotiče problem obrazovanja sastavljača zlarinskih glagoljskih oporuka. Naposljetku se problematizira pitanje njihova oblika te usklađenosti sa šibenskim statutarnim pravom. Rad tako poredbeno smješta zlarinske glagoljske oporuke kao lokalno specifični fenomen u šire konceptualne okvire razvijenog europskog novovjekovnog prava i rimske pravne tradicije općenito.
This article deals with testaments from the island of Zlarin, near Šibenik on the eastern Adriatic coast, from the second half of the 17th century. Specifically, it analyses 47 testaments written by glagolitic priests in Croatian language and glagolitic script from 1661 to 1683. The general theme of the article is thus early modern testamentary law in the rural parts of the Šibenik district. The main aim of the analysis is to determine the presence of elements of developed law (ius commune) in glagolitic testaments from Zlarin and the level of their compliance with elements belonging to the Roman legal tradition generally. First, structure of the testaments is analysed, and it is compared with the structure of medieval and early modern testaments in the notarial form (written in Latin or Italian). After that, terminology in the testaments is addressed, i.e. particular legal expressions and formulations. These are either of Latin or Italian origins and adapted to Croatian language, but there are also linguistic calques or loan translations (literal translations, root-for-root). Afterwards, the problem of the possible level of education of glagolitic priests is addressed. Finally, form of the testaments and its compliance with the applicable Statute of Šibenik from 1608 is analysed. The article thus deals with glagolitic testaments from Zlarin as a locally specific phenomenon within the wider framework of developed law in early modern Europe and Roman legal tradition generally.
U članku se obrađuju poslovice i neki frazemi s leksemom kiselj koji označava tradicionalnu rusku namirnicu sve popularniju u novije vrijeme. Kiselj se ponekad doživljava kao napitak, a ponekad kao ...jelo. Cilj ovog rada je predstaviti percepciju kiselja u ruskoj kulturi kroz prizmu paremiološke slike svijeta te ponuditi značenja poslovica i kontekst njihove upotrebe; zadatak je otežan zbog izraženog civilizacijskog sadržaja koje nose navedene paremije. U zaključku se pokazuje da je većina poslovica s leksemom kiselj nacionalnog i regionalnog porijekla te da je njegova konzumacija vezana uz obrede prijelaza i religijske blagdane. Priprema tradicionalnog kiselja i suvremene inačice se razlikuje u vrsti namirnica i načinu spravljanja što utječe na boju i strukturu finalnog proizvoda te ga određuje kao jelo ili piće.
The article deals with proverbs and some idioms with the lexeme kissel, which denotes a traditional Russian product that has become increasingly popular in recent years. Kissel is sometimes experienced as a beverage and sometimes as a dish. The aim of this paper is to present the perception of kissel in Russian culture through the prism of the paremiological picture of the world. We tried to give an interpretation of the use and context of proverbs – a difficult task due to the pronounced civilizational content of these proverbs. It is shown, in the conclusion, that most proverbs with lexeme kisselhave national and regional origin and that its consumption is related to the rites of passage and religious holidays. The preparation of traditional and modern variants of kissel differs in the type and the method of preparation, which affects the colour and structure of the final product which determines it either as a dish or as a beverage.
V príspevku se posvečamo vprašanju o aktualnosti avtorja, ki je bil med imeni »Svete trojice« ruskega realizma v zadnjem stoletju deležen najmanj pozornosti. Specifiko njegove različice realizma ...skušamo osvetliti v primerjavi z realizmoma Tolstoja in Dostojevskega ter ob tem odgovoriti na vprašanje, ob kakšnem razumevanju vloge umetniške literature je lahko tovrstna proza aktualna za sodobne bralce in raziskovalce književnosti.
Riječka književnost na talijanskome jeziku, posebice na njenom narječju, fijumanskome dijalektu, dugo je vremena bila zapostavljana i tek se u posljednjim desetljećima ovo bogato područje riječke ...kulturne baštine podvrgnulo dubinskom sustavnom izučavanju. Neki su riječki znanstvenici i štovatelji riječke kulture kroz proučavanje i znanstvenu valorizaciju raznorodnih segmenata prisutnih u njenom multikulturalnom ozračju, utrli put fijumanologiji, odnosno fijumanistici, usmjerenoj ka revalorizacije bogate riječke kulturne baštine na talijanskome jeziku i njenom lokalnom izričaju, fijumanskome dijalektu. Namjera nam je nastaviti s analizom riječke književnosti na talijanskome jeziku, slijedeći misao riječkih znanstvenika koji su od osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća pa nadalje počeli provoditi intenzivniji istraživački rad na riječkoj multikulturalnosti. Ovim člankom o dijalektalnom segmentu talijanske riječke književnosti želimo doprinijeti proučavanju njenog korpusa u sklopu pogranične književnosti koja je iz povijesnih i drugih razloga predugo bila marginalizirana, te prinijeti pozornosti i sudu naših znanstvenika jedan vrijedan segment riječke književnosti, koja je možda i zbog jezične barijere nedovoljno istražena i vrednovana. Ujedno to smatramo svojim skromnim prinosom u kontekstu hrvatsko – talijanskih kulturno – književnih veza. Dijalektalni pjesnici okupljeni u tzv. „antejskoj konvenciji / tradiciji” mahom potpisuju svoje uratke neobičnim, šaljivim i autoironičnim umjetničkim imenima kao npr. Mario Schittar (Zuane de la Marsecia), Arturo Caffieri (de Rocambole), Gino Antony (Cavaliere di Garbo) i Oscarre Russi (Russeto). Najbitnija odrednica i zajednički nazivnik pjesnikovanja u sklopu konvencije je uporaba ironije, autoironije, humora, satire i persiflaže.
Rijeka’s literature in the Italian language, especially in its dialect, the Fiuman dialect, has been neglected for a long time, and it is only in recent decades that this rich area of Rijeka’s cultural heritage has undergone in-depth systematic study. Some Rijeka scholars and admirers of Rijeka’s culture, through the study and scientific valorisation of various segments present in its multicultural atmosphere, have paved the way for fiumanology and fiumanistics, aimed at revaluation of Rijeka’s rich cultural heritage in the local Italian dialect. We intend to continue with the analysis of Rijeka’s literature in the Italian language,following the thought of Rijeka scholars, who, since the eighties and nineties of the previous century, began to conduct more intensive research into Rijeka’s multiculturalism. With this article on the dialectal segment of Italian Rijeka literature, wewant to contribute to the study of its corpus within border literature that has been marginalized for too long for historical and other reasons, and to draw the attention of our scholars to a valuable segment of Rijeka’s literature. At the same time, we consider it our modest contribution in the context of Croatian - Italian cultural and literary ties. Dialect poets gathered around the so-called “Antaean convention / tradition” mostly sign their works with unusual, humorous, and self-ironic artistic names such as MarioSchittar (Zuane de la Marsecia), Arturo Caffieri (de Rocambole), Gino Antony (Cavaliere di Garbo) and Oscarre Russi (Russeto). The most important determinant and common denominator of poetry within the convention is the use of irony, self-irony, humour, satire, and persiflage.
Avtorici v članku proučujeta ukrajinski art nouveau v okviru njegovega vseevropskega razvoja v arhitekturi poznega 19. in zgodnjega 20. stoletja. Z navedenim slogom so posamezni narodi izražali ...identiteto. Avtorici sta postavili hipotezo, da razvoj tega sloga v arhitekturi Poltave na začetku 20. stoletja izraža identiteto mesta in narodno identiteto prebivalcev ter ponazarja način izražanja narodne zavesti z arhitekturo. Opredelili sta in ponazorili posebnosti tega sloga kot izraza narodnih prvin v arhitekturi Poltave na začetku 20. stoletja. Njuna raziskava je temeljila na metodah kulturološkega pristopa v okviru splošnega kulturnega razvoja mesta. Avtorici sta predstavili tudi splošne značilnosti razvoja arhitekturnega sloga v Poltavi na začetku 20. stoletja in položaj ukrajinskega art nouveauja v polistilizmu proučevanega obdobja. Na koncu sta analizirali vpliv ukrajinskega art nouveauja zgodnjega 20. stoletja na nadaljnji razvoj arhitekture v Poltavi.
Prispevek obravnava odnos do družine - ene od pomenskih kategorij, ki smo jih odkrili pri raziskavi jezikovno-kulturnega stereotipa Slovenca na podlagi anketnih podatkov. V raziskavi smo uporabili ...metodologijo jezikovne podobe sveta, mdr. stereotipa. Gradivo smo razdelili na skupine: 1) vrsta odnosa; 2) ustvarjanje družine, njeni člani in velikost; 3) drugo. Model, ki se je izoblikoval skozi raziskavo, potrjuje tako pozitivno kot negativno vrednotenje slovenske družine z vidika lastne perspektive, z vidika tuje (poljske) perspektive pa v glavnem pozitivno in uravnoteženo (distancirano) vrednotenje. Za avtostereotipno dojemanje je značilna velika samokritika. Slovenci pri svoji oceni omenjajo tako bližnje, tesne odnose (o katerih pričajo opredelitve, ki kažejo močno navezanost na družino in tradicijo) kot tudi oddaljene (ki - po besedah anketirancev - mdr. izvirajo iz pogostih ločitev oz. prekinitev stikov ali sporov glede zapuščine).