The security and intelligence system of the Communist Party of Yugoslavia (Komunistička partija Jugoslavije – KPJ) and the Partisan movement was institutionalised through intelligence centres ...(obavještajni centri – OC, late 1942), the Department for People’s Protection (Odjeljenje za zaštitu naroda – OZNA, May 1944), and the State Security Administration (Uprava državne bezbjednosti – UDBA, March 1946) and gradually created a system of recording and categorising enemies. The author uses key documents regarding the establishment of the security and intelligence system, instructions given by its leadership, and reports of security and intelligence bodies from Croatia in order to reconstruct the way in which records of armed enemies and political opponents were made and according to which criteria such people were categorised. At the beginning of the war, this matter wasn’t given much consideration, but with the gradual strengthening of the Partisan units i.e. the People’s Liberation Army and Partisan Detachments of Yugoslavia (Narodno-oslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije – NOV i POJ), later the Yugoslav Army (Jugoslavenska armija – JA) and their establishment of control over larger areas, and even more so at the end of the war and in its immediate aftermath as well as after the establishment of Democratic Federative Yugoslavia (Demokratska Federativna Jugoslavija – DFJ) and later the Federative People’s Republic of Yugoslavia (Federativna Narodna Republika Jugoslavija – FNRJ), the need for making such records became a pressing matter. Therefore, during the early phase of building this security and intelligence system, its main focus was on recording and categorising wartime enemies. Security and intelligence operatives reported on the state of affairs in the occupied territories, the number of enemy soldiers and their armament, and enemy military plans. However, the category of “class” i.e. political and ideological enemy was soon introduced, according to which the population’s stance towards the Partisan movement became a subject of interest. Therefore, political opponents such as members and supporters of “bourgeois” political parties, the clergy, and people who possessed a certain amount of property, especially owners of various types of shops, stores, and enterprises were all considered potential enemies. Records were kept on Ustashas, Crusaders, Chetniks, Gestapo agents, members of the Croatian Peasant Party, priests, convicts, émigrés, informants working for Western intelligence services (particularly the British Intelligence Service), and also those who had familial ties to such people or were considered to be their friends. In addition to active enemies and political opponents, they also monitored all other citizens. Therefore, as the end of the war was approaching, the KPJ and OZNA strove to secure their dictatorship and a one-party system in which there would be no room for opposition activity. With the establishment of the UDBA and the forming of separate departments and offices for various groups of armed, political, and ideological opponents, the security system was finally complete. Whether they were active or passive, living or dead, acting in the country or abroad, records were kept on all enemies and political opponents as well as their family members and friends. Unfortunately, these claims can be substantiated only with fragmentary data since full lists for Croatia or some of its larger or smaller territorial units such as districts (okrugs) or provinces (oblasts) are unavailable, at least for the 1940s and early 1950s. However, lists and reports of security and intelligence services regarding the number and types of enemies are available for certain smaller areas, such as districts or cities, or at least for some categories of enemies, such as those sentenced to death by the courts or without trial, active enemies of the people, former convicts, suspicious persons, and émigrés. They prove that records were kept on almost all types of enemies. The same conclusion applies to the monitoring of all other citizens, since all those working in state institutions and mass organisations – such as women’s and youth organisations – were monitored, as were critically-minded individuals. The main goal of the communist authorities and their security and intelligence services was to have a complete insight into enemy activities, rival political forces, and possible discontent among their own citizens so as to nip any opposing political activity in the bud.
On the basis of archive documents from CK KP BiH fond, available in the Archive of Bosnia and Herzegovina and a document called Book with the list and basic data for all DKR prisoners and IB ...convicts, available in the Croatian state archives, the author gives an overview of prosecutions of the Cominform supporters in the counties Glamoc, Mrkonjic Grad, Jajce, Drvar, Bosanski Petrovac and Kljuc as well as in the economic and traffic committees (traffic one in Jajce and Banja Luka and economic in Drvar and Elektrobosna and Energija in Jajce. The main part of the paper is the report from the field work of the UDBA employees, which was published in the autumn of 1949 in the area of the above mentioned counties. It can be found in the Archive of Bosnia and Herzegovina in the fund of Central Committee of BiH, in the box 22 under the number 15. Besides that the author used reports of the Regional Committee Banja Luka on the people punished for Cominform. They are also available in the Archive of Bosnia and Herzegovina. Due to the fact that the mentioned documents from the Archive of Bosnia and Herzegovina do not contain further information about destines of the people arrested under the accusation that they were Stalin supporters (Cominform supporters), the author finds the answer for most of them in the above mentioned document from the Croatian state archive in Zagreb. That is in fact a list of convicts on Goli otok.
Anti-communist guerrillas are armed groups who opposed the newly established Communist regime in the post-war period. Široki Brijeg anti-communist guerrilla was one of the most numerous in West ...Herzegovina after the Second World War. They were organized militarily and politically in June 1946 and established the First Herzegovinian Ustasha Crusader Association under the command of Ustasha captain Božo Mandić. Political aim of the anti-communist guerrilla was destroying communism because of the crimes done by Partisans over Croats and other nations before the end of the Second World War and after its end. Communist Party of Yugoslavia (KPJ) labeled the mentioned guerrilla as a threat to the process of establishing authority. Using the repressive apparatus KPJ organized numerous punitive expeditions in order to eliminate mentioned guerrillas at the territory of West Herzegovina. Fighting for life in the post-war period, constantly suspected, betrayed and executed by the secret police of KPJ, anti-communist guerrilla committed crimes mostly against national councilors, their families and members of the Young Communist League of Yugoslavia (SKOJ). UDBA agents were not successful in eliminating the anti-communist guerrilla at the beginning. After establishment of Dubrovnik Militia and engaging spies in villages KPJ organized numerous expeditions from 1946 to 1948 in which UDBA agents killed majority of Široki Brijeg anti-communist guerrilla. Other captured members of the guerrilla were sentenced to death by firing squad or to multiannual imprisonment.
Tijekom čitavog razdoblja postojanja socijalističke Jugoslavije hrvatska politička emigracija je djelovala kao politička oporba i predstavljala sigurnosnu prijetnju jugoslavenskom režimu. Zbog ...represivnog karaktera režima i djelovanja sigurnosno-obavještajne službe dio političke emigracije se radikalizira, a upotreba političkog nasilja za neke od organizacija postaje jedina opcija koja je mogla dovesti do željenih društvenih i političkih promjena. Dio emigrantskih organizacija formiran oko bivšeg ustaškog vodstva činio je ekstremnu hrvatsku emigraciju koja je inicirala daljnju ekstremizaciju radikalnih pojedinaca. Hrvatska politička emigracija nije bila statična i homogena, već je prolazila kroz brojne promjene, procese i frakcije uzrokovane internim i eksternim čimbenicima. Njezino djelovanje je nadilazilo dimenzije isključivo političke prijetnje Jugoslaviji, već je evoluiralo u sigurnosnu prijetnju koju je okarakterizirala upotreba političkog nasilja i terorizma, a manifestiralo se u nizu izvršenih ili spriječenih akata nasilja. U cilju neutralizacije čitave političke emigracije i njezinih veza, jugoslavenski sigurnosni aparat je provodio iznimno agresivne kampanje u državi i inozemstvu, a njegove represivne i ofenzivne metode mogu se poistovjetiti s državnim terorizmom. I hrvatska ekstremna politička emigracija i jugoslavenski sigurnosni aparat u suštini su se temeljili i formirali na ekstremnim ideologijama te je radikalizacijom djelovanja jednih dolazilo do radikalizacije drugih.
Protukomunističke gerile su naoružane skupine koje su se u poratnome razdoblju suprotstavljale novouspostavljenomu komunističkom režimu. Širokobriješka protukomunistička gerila bila je jedna od ...najbrojnijih u zapadnoj Hercegovini poslije Drugoga svjetskog rata, a vojno i politički organizirali su se u lipnju 1946. te utemeljili Prvi hercegovački ustaško-križarski zdrug pod zapovjedništvom ustaškoga satnika Bože Mandića. Politički cilj protukomunističke gerile bio je rušenje komunizma zbog zločina koje su partizani počinili nad Hrvatima i drugim narodima pred kraj Drugoga svjetskog rata i nakon njegova završetka. Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) označila je navedenu gerilu kao prijetnju za proces uspostave vlasti. Pomoću represivnoga aparata KPJ organizirala je niz kaznenih ekspedicija s ciljem likvidiranja istih na prostoru zapadne Hercegovine. Protukomunistička gerila je u poraću, u borbi za život, u uvjetima stalnih sumnjičenja, izdaja i pogibija od strane tajne policije KPJ, počinila zločine najčešće prema narodnim odbornicima, njihovim obiteljima i članovima Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Agenti UDBA-e u početku nisu imali uspjeha u likvidaciji protukomunističke gerile te je KPJ utemeljenjem dobrovoljačke milicije i angažiranja uhoda po selima organizirala niz kaznenih ekspedicija u kojima su agenti UDBA-e od 1946. do 1948. pobili većinu širokobriješke protukomunističke gerile. Preostale uhvaćene širokobriješke gerile osudili su na smrt strijeljanjem ili na višegodišnju robiju.
Na osnovi arhivskih dokumenata iz fonda CK KP BiH, dostupnih u Arhivu Bosne i Hercegovine, i dokumenta dijelom naslovljena Knjiga sa spiskom i osnovnim podacima za sve kažnjenike DKR i osuđenike po ...IB-u, dostupna u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu, autor prikazuje progone informbiroovaca u srezovima Glamoč, Mrkonjić Grad, Jajce, Drvar, Bosanski Petrovac i Ključ te u gospodarskim i prometnim opunomoćstvima (prometno u Jajcu i Banjoj Luci, gospodarsko u Drvaru i Elektrobosna i Energija u Jajcu). Osnova rada jest većim dijelom izvještaj s terenskoga rada djelatnika UDBA-e, koji je obavljen u jesen 1949. na prostoru navedenih srezova, a nalazi se u Arhivu Bosne i Hercegovine u fondu Centralnoga komiteta BiH, u kutiji 22, pod brojem 15. Osim toga, korišteni su i izvještaji Oblasnoga komiteta Banja Luka o kažnjenima zbog Informbiroa, također dostupni u Arhivu Bosne i Hercegovine. Zbog činjenice da navedeni dokumenti iz Arhiva Bosne i Hercegovine ne sadrže daljnje informacije o sudbinama uhićenih pod optužbom da su pristaše Staljina (informbiroovci), autor za većinu njih odgovor pronalazi u gore navedenome dokumentu iz Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu, koji je zapravo popis kažnjenika na Golome otoku.
Komunistička partija Jugoslavije smatrala je Katoličku crkvu svojim najvećim i najopasnijim neprijateljem. Vlast s totalitarnim ambicijama nije mogla otrpjeti postojanje organizacije koja okuplja ...velik dio naroda, a nije pod njezinom kontrolom. Posebno što je bilo potpuno jasno da najveći dio crkvene hijerarhije tu vlast s pravom doživljava stranom i neprijateljskom. Analizirano razdoblje obuhvaća desetljeće poslije masovnih ubojstava katoličkih svećenika i vrlo širokih neselektivnih represivnih mjera koje su uključivale progon, oduzimanje imovine, zabrane kretanja, uhićenja, suđenja i dugogodišnja zatvaranja nadbiskupa, biskupa, provincijala i drugih svećenika. Kada se vlast učvrstila, a i međunarodne okolnosti se nešto promijenile, uslijedile su sofisticiranije metode represije i pritiska na Crkvu. Došlo je do prvih službenih susreta, osnovana su svećenička udruženja, koja su potakla postupak diferencijacije, odnosno podjele svećenika na »narodne« i »nenarodne« ili dobre i loše – naravno gledano iz perspektive komunističke vlasti. Taj proces pratile su mjere sveobuhvatne propagande i kontrole svećenika, podmetanja, zavađanja, kompromitacije i svega onoga što je komunističkoj vlasti moglo poslužiti da oslabi Katoličku crkvu i smanji njezin utjecaj u društvu, a prije svega u hrvatskome katoličkom narodu. U toj borbi, uz brojne vjernike stradali su i mnogi svećenici; jedni su izgubili živote, a drugi »duše«. To razdoblje odnosa Crkve i države na simboličan način završava smrću kardinala Alojzija Stepinca.
Poslijedice sukoba Informbiroa i Komunističke partije Jugoslavije zahvatile su cijelo područje Jugoslavije pa i Slavonski Brod. Prva pristajanja IB-eovaca, na analiziranom području, počela su tijekom ...1948. godine. Karakteristična su dva tipa djelovanja pristalica Rezolucije Informbiroa; grupno i individulano. Postojale su dvije grupne organizacije: grupe oko Josipa Ereša i grupa na Gimnaziji u Slavonskom Brodu. Obje su grupe djelovale tijekom 1948. i 1949. godine kada su njihove djelatnosti suzbijene od strane Službe sigurnosti. Za obje grupe bilo je karakteristično djelovanje na propagandnom planu. Individualno djelovanje počinje 1948., a završava 1953. godine, također je naglašenom propagandom djelatnošću među pojedincima.
Prva veća puštanja kažnjenih osoba na slobodu, osuđenih temeljem pristajanja IB-u, počela su tijekom 1951., a zadnji su ibeovci pušteni na slobodu 1956. godine. Ukupno je, na području Slavonskog Broda, uhapšeno i kažnjeno 50 osoba zbog ibeovske djelatnosti. U ibeovskoj emigraciji djelovalo je 4 osobe koje su pobjegle sa brodskog područja. Nakon prestanka sukoba sa IB-om, Služba sigurnosti je konstantno vršila procjenu političkog držanja puštenih IB-eovaca, te je 1962. bilo 9 osoba, prema ovim dokumentima, koje su još uvijek zastupale IB-eovske političke stavove. Većina uhapšenih i kažnjenih IB-eovaca sa ovoga područja su Hrvati (67%). Najviše osoba je kažnjeno administrativnom mjerom društveno korisnog rada, najčešće na Golom otoku. Na području Slavonskog Broda oko 50%, od ukupnog broja kažnjenih i uhapšenih, bili su 'stvarni ibeovci'. Pristajanje IB-u nije bitnije u tim godinama, otežavalo funkcioniranje društveno-političkog života na području Slavonskog Broda.
Autor na temelju arhivske građe prikazuje i analizira skupinu pripadnika Udbe osuđenih zbog Rezolucije Informbiroa, ili u vezi s njom, u razdoblju od 1948. do 1952. Njihove biografske podatke ...grupirao je i prikazao u tablicama, omogućavajući time preglednost i lakši uvid u bitne značajke strukture udbaša informbiroovaca. Prikazani su primjerice nacionalna i regionalna struktura osuđenika, njihova socijalna, dobna, obrazovna, stranačka, pa i spolna struktura te struktura prema angažmanu u partizanima i u sigurnosnoj službi, dužina boravka u istražnome zatvoru, dužina njihovih kazni i očekivani izlazak iz zatvora.
Izvještajno-sigurnosni sustavi Istočne Njemačke i SFRJ, iako to na prvi pogled ne izgleda vjerojatno, nisu imali razvijenu suradnju. Glavni razlog leži u činjenici da su vladajuće elite dviju država ...bile u stalnom ideološko-političkom sukobu s obzirom na povijesne razlike njihovog nastanka država i različite doktrine socijalističkog uređenja države i društva. Oba su sustava osnovana kao političke tajne policije po uzoru na sovjetsku Čeku. Snažna i brutalna represija koju su provodili prema osobama koje su zagovarale demokratizaciju društava bila je bitna sličnost oba sustava. Sigurnosni sustav DDR-a je do raspada DDR-a zadržao isti, rigidni komunistički stav prema stvarnosti. Međutim, u SFRJ je izvještajno-sigurnosni sustav prošao kroz nekoliko faza promjena i prilagodbi s obzirom na stvarnost novih unutar-partijskih odnosa, djelomično jačanje utjecaja federalnih jedinica te prilagodbe politike vrha SKJ međunarodnim, prvenstveno zapadnim, političkim prilikama i subjektima. Budući da je znatan dio dokumentacije MfS-a sačuvan, organizirano pohranjen te dostupan za znanstvena istraživanja u BstU, moguće je na temelju izvornih dokumenata istraživati i ovu temu.
PDF
