Na osnovu četiriju teza autor analizira obitelj u Hrvatskoj, ali i u komparaciji s obiteljima u Europi. Ističe nužnu povezanost između braka i obitelji, upozoravajući kako su određene vrednote za ...brak i obitelj međusobno veoma ovisne i komplementarne, te da je nužno više isticati da se u većini slučajeva rastave brakova radi o rastakanju obitelji (61,74% brakova imali su djecu). Na osnovu empirijskih istraživanja u Hrvatskoj obitelj se percipira kao veoma visoko pozicionirana vrednota i kao opće dobro. No, postupno dolazi do određene diferencijacije prema braku i obitelji kao vrednotama, a što je povezano i s krizom odnosno prestrukturiranjem vrednota uopće. Osobito je zanimljivo da najveći dio građana (91,5%) zagovara asistencijsku ulogu države u odnosu na obitelj što može biti različito od europskog modela u kojem se nazire napuštanje asistencijskog modela kao dosada dominantnog. Autor isto tako upozorava na proturječnu ambivalentnost, koja je nazočna kod hrvatskih građana u odnosu na sustav vrednota, a u svezi s obitelji. Proturječnost je, napose uočljiva i kod kršćana, kod kojih se događa određen raskorak između njihovog kršćanskog ideala i konkretne životne zbilje s obzirom na brak i obitelj. Autor tu proturječnost vidi, nadalje, u prilagodbi hrvatskih građana trendovima u svijetu, prema kojima se prihvaćanje vrednota kao objektivnog dobra sve više suuvjetuje s individualnim kriterijima. I ovdje se nazire suodnos između obitelji i krize vrednota. Primjerice, 65,95% građana Hrvatske odobravaju ženi da ima dijete kao samohrana majka, bez stabilne veze s muškarcem, dok istodobno 81,9% građana tvrdi da dijete treba oca i majku za sretno odrastanje. Slično je kod stava prema pobačaju kao ubojstvu i njegovoj ozakonjenosti. Naposljetku, autor ukazuje na daljnu ambivalentnost, naime dvije trećine građana misle da Katolička crkva u Hrvatskoj može dati odgovarajuće odgovore na probleme obitelji, dok istodobno svaki drugi građanin smatra da to Crkva i čini.
Na kraju autor, polazeći od empirijskih podataka, dobivenih teoloških i socioloških spoznaja, nudi određena pastoralna teološka rješenja za trenutno i buduće crkveno djelovanje.
U članku se ispituje prihvaćenost društvenih vrednota, bitnih za globalni proces modernizacije i postmodernizacije, te utjecaj religioznosti na prihvaćanje rečenih vrednota. Članak je proizišao iz
...raščlambe rezultata iskustvenoga sociologijskog istraživanja provedena 1999. na reprezentativnom - stratificiranom, proporcionalnom i zonskom -uzorku veličine 705 punoljetnih stanovnika Zagreba i Zagrebačke županije u projektu Religijske promjene i vrijednosti u bruatskom društvu. Društvene i religijske promjene u hrvatskom društvu ispituje se u kontekstu procesa tranzicije iz predmodernog društva u moderno društvo. Struktura
vrijednosne orijentacije bitno određuje njegovu sliku u tome procesu.
Ta je struktura diferencirana statusom pojedinih vrednota i njihovim
značenjem za cjelovitu sliku društva u promijenjenoj društvenoj paradigmi. Najviše prihvaćene vrednote nose u sebi univerzalno značenje i pokazuju se dublje uronjenima u svijest, jer čine bit integriteta čovjeka kao čovjeka: pokazuju snažnu interioriziranu
moralnu svijest, što se može smatrati značajnim nalazom za vrijednosnu strukturu društva. Kad je riječ o dimenziji religioznosti u
ispitivanju vrednota, nalazi pokazuju da ova dimenzija ne utječe značajno na prihvaćanje ili odbijanje ponuđenih vrednota. To može upućivati na zaključak da društvene vrednote, označene bitnima za
konstituciju mreže vrednota u procesu modernizacije i postmodernizacije, nose u sebi slojeve univerzalnog značenja za čovjeka: sadržane su u velikim svjetskim religijama, te su po značenju etičkih vrijednosti sukladne. Vrijednosti su ispitivane metodama rangova prihvačenosti, faktorskom analizom i analizom
indeksa te s pet nezavisnih varijabla, pomoću analize varijance i
multiple regresijske analize.
Autor polazi od općeg razlikovanje između ljudskih, temeljnih i građanskih prava. Budući da takvo terminološko odvajanje nije provedeno u europskim ugovorima, primjećuje kako strogo razlučivanje ...između ljudskih, temeljnih i građanskih prava nije bezuvjetno nužno, a time ni smisleno. Stoga se orijentira na zajedničke vrednote pri temeljitoj analizi i vrednovanju zakonskoga normiranja ljudskih prava u Europskoj Uniji: Ugovora o Europskoj Uniji, Povelje o temeljnim pravima, drugih propisa i prakse europskih institucija. Mir kao osnovni cilj europskoga ujedinjenja može se stabilizirati prije svega pomoću slobode i poštivanja temeljnih i ljudskih prava. Najvažnija je osnova za izgradnju zajedničkoga europskog identiteta osvješćivanje zajedničkih europskih vrednota te temeljnih i ljudskih prava koja europski kulturni prostor obilježuju na poseban način, a Europi daju dušu.
Analizirajući vrijeme u kojem živi Frankl kao ključni problem uočava čovjekovo ophođenje s pitanjem smisla. Bude li frustrirana „volja za smislom“ tako što se ovo pitanje zanemari ili potisne, ...odnosno pokuša li se zaobići nadomjestkom kao „voljom za užitkom“, za moći ili samoostvarenjem, čovjek se dovodi u situaciju „egzistencijalnog vakuuma“ i napokon „noogene neuroze“. Značajne poticaje razvoju logoterapije i egzistencijalne analize Frankl vidi u analizi čovjekova stanja filozofa egzistencijalističkog usmjerenja, čije misli nailaze na potvrde kliničke prakse. Logoterapija i egzistencijalna analiza ne vidi svoj rad iscrpljen psihoterapeutskom pomoći, nego uočava potrebu preventivnog djelovanja, i to na poseban način kroz odgoj.
Autorica razmatra ulogu masovnih medija u modernome društvu, osobito u svjetlu očitog trenda uredničkog uvrštavanja negativnih, loših događaja u sam vrh novinarskih vijesti.
Je li neodgovorno ...novinarstvo, koje u središtu svoje ideje ima dobru zaradu od prodaje postignute senzacionalističkim, nerijetko brutalnim odnosom spram privatnosti, značajka medija 21. stoljeća?
Može li se u kaotičnome, neuređenome prostoru bez ozbiljnih obveza i sankcija govoriti o demokratskim medijima koji poštuju/uvažavaju prava najslabijih? «Top-udarne vijesti dana» mogu postati anonimni, nepoznati ljudi, pod uvjetom da su učinili nešto izrazito loše, negativno za sebe ili za druge. Trendovi koji se mogu uočiti pokazuju svojevrsnu krizu identiteta hrvatskoga novinarstva: svi mediji počinju nalikovati jedan drugome, a uređivačka koncepcija koja potiče negativne vijesti postaje dominantnom koncepcijom. Praksa potvrđuje tezu da novinar nema mjesto subjekta koji donosi vijest, već postaje vojnik profita medijskih vlasničkih struktura. Ako nema subjekta, nema ni odgovornosti ni sankcija, pa tada ni etičnog novinarstva.
Analitičkim diskursom autorica podsjeća na važnu zadaću etike u postmodernome društvu na pozadini žutih trendova novinarstva ovog stoljeća te upućuje na mogućnost drukčijeg djelovanja medija: onog koje uključuje etička načela i principe od opće dobrobiti za sve ljude.
Kršćanstvo se konkretizira u zajednici - Crkvi, a kršćani su ujedno članovi društva i političke zajednice te su dužni sudjelovati u izgradnji zajednice na dobrobit svih njezinih članova. Političke ...teorije nastoje ponuditi teoretsko utemeljenje oblika vladavine koji bi najviše odgovarao ljudskoj naravi. One uz deskriptivnu imaju i normativnu komponentu. Autori političkih teorija polaze od aktualnog iskustva društveno-političkog života.
Moderne političke teorije povlače za sobom pitanja mogućnosti utemeljenja političkih vrednota u kontekstu suvremene demokracije jer ne prihvaćaju nadvremenske, metafizičke istine i principe iz kojih bi se deducirale političke vrijednosti i ciljevi, nego takve principe traže u konkretnom društvu. No konkretno društvo u sebi je nehomogeno i opterećeno dubokim sukobima sustava vrijednosti i interesa koji su međusobno nepomirljivi, što ima za posljedicu nemogućnost pronalaženja adekvatnog i čvrstog zajedničkog temelja. Budući da niti politika iz sebe same ne može osigurati objektivne vrijednosti (one su rezultat dogovora), suočeni smo sa sukobljenošću kao temeljnim principom društvene forme.
Čini se da je komunitaristički pokušaj rješenja, koji uključuje moralne dijaloge na lokalnoj razini, prihvatljiv način organizacije političke zajednice i za kršćansku zajednicu. Crkva može dati svoj doprinos u izgradnji političke kulture: neslužbeno, po svojim članovima, kao i službeno, svjesnim uključivanjem u javne diskusije preko svojih službenih predstavnika. Potrebno je poticati vjernike da se uključuju u političke strukture na svim razinama. Jednako tako je važno da vjernici sudjeluju u radu udruga civilnog društva. Crkva si ne bi smjela dozvoliti da joj uvijek netko drugi bude kriv za ono što joj ne odgovara, a bez angažmana građana iz crkvenih redova. Budući da država Crkvama jamči slobodu djelovanja, one su dužne to pravo iskoristiti i svoju poziciju prezentirati u sferi političkoga tj. u javnosti, poštujući u društvu važeće strukture.
Suvremeno društvo boluje od raznih bolesti: prekomjernoga konzumizma, nekontroliranoga hedonizma, nasilja, korupcije, neimaštine, ovisnosti… Među njima posebno mjesto zauzima i nedostatak ...odgovornosti.
Danas je teško odgovornost personalizirati; ona je sve više pojmovno i sadržajno nejasna. Obično se pojam “odgovornost” upotrebljava na tri načina: 1. na način opisivanja – deskriptivno: odgovornost izriče uzročno-posljedični odnos počinitelja i čina, odnosno posljedicu, a da se pritom uopće ne govori o etičkim kvalifikacijama samoga čina. 2. na način propisivanja – proskriptivno: pojam odgovornosti izriče moralnu ili pravnu obvezu da se nešto učini ili izbjegne učiniti. Ovaj se način još naziva i objektivnom odgovornošću. 3. u smislu pripisivanja – askriptivno: pojam odgovornosti izriče prosudbu nekoga počinitelja koji djeluje u skladu sa zakonom ili moralnim normama odnosno protiv njih. Odgovornost, napokon, može biti: a) subjektivna - odgovoran sam prema sebi, prema vlastitoj savjesti i b) odnosna - odgovoran sam prema nekoj instanciji, najprije prema drugome čovjeku. U tom smislu možemo reći da odgovornost nije samo u nama nego nešto među nama. Pripisuje joj se kvaliteta socijalne relacije i reakcije.
Promotre li se razni načini uporabe pojma “odgovornost” ili “biti odgovoran”, suočavamo se i s njegovim različitim značenjima. Najprije zamjećujemo onu skupinu značenja u kojoj se pojam odgovornost pojavljuje kao pojam ubrojivosti, uračunljivosti. Riječ je o tzv. skupini prospektivne i retrospektivne odgovornosti.
Uzimajući u obzir osnovne komponente kompleksnoga fenomena odgovornosti, može se reći da je odgovornost u moralnom smislu čovjekova obveza (dužnost) da sa stajališta ostvarivanja smisla opravda sve bitne sastavnice svoga ponašanja, tj. nutarnju nastrojenost, konkretne postupke i njihove posljedice s obzirom na rješavanje bitnih problema vlastitoga života, života drugih i svijeta uopće, u dosegu svojega utjecaja na zbivanja. Na toj pozadini, i pred izazovima današnjice, autor ispituje odnos slobode i odgovornosti.
Kriza vrednotâ i kultura SUPIČIĆ, Ivan
Bogoslovska smotra,
05/2002, Letnik:
71, Številka:
2-3
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
Kao što se tri ključne riječi iz ovog naslova mogu uzeti navedenim redom, mogle bi nam otvoriti dodatna obzorja i kad bi se postavile drukčijim redom. Moglo bi se tako govoriti i o krizi kulture kao ...i o vrednotama kulture, o kulturi vrednota, pa čak i o vrednotama krize. Kriza je, naime, stanje pokolebanosti, stavljanja u pitanje, slabljenja, ali i prilika ili poticaj za traženje izlaza, za uviđanje potrebe promjena radi poboljšanja i napretka. Čak bi i termin »kultura krize« mogao imati smisla ukoliko bi označio održavanje ili ustaljenost nekog upitnog stanja u kojem opadaju vrednote, umjesto traženja izlaska iz njega. U tom se negativnom smislu danas spominje, na primjer, »kultura smrti« nasuprot kulturi života. Ima tako mnogo raznih vrednota da se moramo ograničiti samo na one najvažnije - duhovne vrednote. Kriza duhovnih vrednota je i kriza čovjeka. Krizna pak stanja normalne su faze ljudskog života i rasta, ne u tom smislu što bi se čovjek u njima morao neprestano nalaziti, nego u tome što kroz njih mora neminovno barem povremeno prolaziti. Ona su prilika za prevladavanje iskušenja, za iznošenje križa, za duhovno produbljenje,
Isus Krist, ne samo da je kroz krize, kao čovjek, prolazio, nego im je išao u susret, s njima se suočavao da bi ih razriješio. Isus je takoreći gotovo neprestano prolazio kroz krizne situacije, nerazumijevanja i konflikte, od najmanjih do onih najvećih kao što su bile kušnja u pustinji, Getsemani i, konačno, Golgota. Ali Isus je upirao prstom i na krizna stanja kod čovjeka općenito, počevši od stanja grešnosti, pozivajući na pokajanje i pokazujući na izlaz iz njih, kao i posve konkretno, od čovjeka do čovjeka, upozoravajući na zlo u čovjeku i na zlo za čovjeka, na njegovu unutarnju patnju i vanjsko stradanje, da bi ih liječio, poticao na rješenje, pomogao da dođe do duhovnog i tjelesnog čovjekova ozdravljenja.
Čovjekova je egzistencija po definiciji krhka. Čovjekov je život gotovo permanentno izložen i ugrožen. Krize svih vrsta mogu nastupiti svakog trenutka, a krizna se stanja održavati dugo. Čovjek ih može i ne biti svjestan, što je zlo za njega. A dok je god u takvu stanju, kako može pokušati izaći iz njega? Suvremena je kriza civilizacije uperena protiv čovjeka i njegovih temeljnih vrednota: velik dio čovječanstva živi u bijedi i gladi, zaostao je i nepismen, pothranjen je i nerazvijen, kulturno je na margini, dok je drugi, manjinski dio u obilju i raskoši, u obijesnom rasipanju i uživanju. U mnogome je obescijenjen i sam ljudski život od začeća do smrti.
No, toj ljudskoj i sociološkoj krizi valja dodati onu metafizičku, duhovnu i religioznu. Suvremena je, osobito zapadna, civilizacija proizvela pojedinca u kojemu prevladavaju individualizam, egoizam i ravnodušnost prema transcendenciji i Bogu, usmjerenost na vremenito i materijalno, potrošački mentalitet i relativizacija svih bitnih, napose duhovnih vrednota. Uza sva velika i pozitivna dostignuća suvremene civilizacije i kulture, ona je iznjedrila u čovjeku destrukciju duhovnog, božanskog i vječnog. Upravljenost na komfor, standard i što ugodniji život u svijetu, suvremenom se čovjeku čini daleko važnijom od njegove dubinske duhovne dimenzije i onoga što slijedi u nadsvijetu.
Ako se danas može govoriti o »kulturološkoj krizi kršćanstva« (Ž. Mardešić), o nikad dovršenom susretu Evanđelja i kultura koji treba uvijek unapređivati (M. Amaladoss), o univerzalnosti kršćanstva kojem se danas suprotstavlja relativnost kultura (J. Ratzinger), te o gigantskom zadatku i vitalnom značenju uključivanja kultura u život Crkve (P. Poupard), znak je to dubokih razmjera krize u koju su ušli i kršćani, i Crkva, i suvremeni svijet, iz koje će izlaz, da bi ga uopće bilo, moći biti jedino korjenit. Da se to ostvari, kršćanima će biti potrebna daleko veća kultura svetosti, njihova će vjera morati postati istinskom kuturom (Ivan Pavao II.).
Zadaća je ovog rada teološki osvijetliti vrednote u hrvatskom društvu koje su znanstveno istraživane i utvrđene nizom recentnih istraživanja među kojima se na poseban način ističu istraživanja ...»Aufbruch« i »EVS-1999.«. Da bi to postigao, autor je ovaj rad podijelio na tri dijela. U prvom je dijelu najprije iznio svoj stav o teološkom pristupu društvenim vrednotama gdje se metodološki opredijelio ne samo za interpretaciju opće-humanih vrednota u svjetlu Evanđelja, nego i za usvajanje i interpretiranje specifično kršćanskih vrednota. U drugom dijelu rada autor iz teološke perspektive očitava ljestvicu vrednota do koje su došla spomenuta istraživanja, stavljajući pritom poseban naglasak na položaj vjere, kao specifične i indikativne vrednote, na toj ljestvici. Već je tu ustvrdio da je u hrvatskom društvu na djelu proces progresivnog vjerskog ritualizma, konfesionalizma i sekularizacije. U trećem pak dijelu, autor prosuđuje postojeće vrednote na temelju stožernih teoloških okvira: soteriologije, eshatologije i ekleziologije, držeći ih odlučujućim za teološku prosudbu vjerničkog ponašanja općenito, pa onda i ljestvice vrednota koju bi vjernik trebao usvojiti, kako u svom osobnom tako i u društvenom životu. Zaključak do kojeg je autor pritom došao potvrdio je pretpostavku da su i u hrvatskom društvu postmoderni obrasci mišljenja, vrednovanja i vjerovanja već uvelike na djelu uz, dakako, neke hrvatske specifičnosti kao što je, primjerice, zadržan interes za konfesionalnu pripadnost, što po sebi iskače iz rečenoga obrasca mišljenja i ponašanja.
Ovo stoljeće obilježeno je aktualnošću vrednota naročito na odgojno-obrazovnom području. Zato se ovaj članak temelji na empirijskom istraživanju o mišljenju populacije u Hrvatskoj s obzirom na ...pitanje »što bi djeca trebala učiti kod kuće«. Po rezultatima se utvrdila sličnost između istraživanja u Hrvatskoj i ostalih europskih istraživanja. No, postoji i jedna razlika vrijedna pozornosti: u Hrvatskoj je dobivena pozitivna korelacija (iako sa stanovitom negativnom tendencijom, naročito kod mladih) između tradicionalnih vrednota i vrednota koje su usmjerene na razvoj individualnosti; vrednotu vjere građani su smjestili na predzadnje mjesto. Također je utvrđeno da se katolici ne razlikuju od ostalih građana u svojem stavu prema spomenutim vrednotama, osim što u maloj razlici daju veću prednost vjeri, ali uz tendenciju opadanja te razlike kod mladih studenata i srednjoškolaca. Tu poruku valja prihvatiti prije svega kao izazov da se teološkom refleksijom upozori kako se vjeru ne može svesti samo na ljudske vrednote, jer ona po svojem izvoru nije ljudska kreacija. To ujedno znači i poziv da se po načelu cjelovitog razvoja mladih naraštaja uspostavlja takva ravnoteža među vrednotama po kojoj se nadilazi problem rangiranja vrednota. Za velik postotak građana u Hrvatskoj školski vjeronauk je poželjan školski predmet, iako je kod studenata i nešto manje kod srednjoškolaca prisutna tendencija sekularnog odnošenja prema školskom vjeronauku, tj. da on nije poželjan predmet u školi. U toj tendenciji treba prepoznati ono nastojanje koje je u Hrvatskoj već na djelu: odlučnost da se školski vjeronauk iz koncepcije župne kateheze profilira u predmet koji će, među ostalim, prije svega promicati odgoj za vrednote. Ta zamisao ima dobrih izgleda za uspjeh, jer ovo je istraživanje također utvrdilo da glavnim čimbenicima odgoja za vrednote mladih naraštaja, obitelji, Crkvi i školi, građani u Hrvatskoj daju vrlo veliko povjerenje.
