Meštrovićeva politička djelatnost koja se je reflektirala i na njegovo kiparsko i graditeljsko djelo, bila je u najužoj vezi s idejom zajedničke južnoslavenske zajednice, kulminativno u vrijeme pred ...Prvi svjetski rat i za trajanja rata. Kao politički idealist i osoba koja je za sebe uvijek isticala da je prije svega umjetnik, Meštrović nije imao sklonosti za klasično političko djelovanje, pa tako ni za pripadanje nekoj od političkih opcija u vremenu. Budući njegov politički aktivizam nije omeđen nekom konkretnom političkom strankom i, za razliku od političara s kojima se družio, nije imao političkog predživota, Meštrović se ne može odrediti ni kao, primjerice, starčevićanac, haesesovac, niti kao unitarni Jugoslaven i rojalist. Strastveno zainteresiran za politiku, poglavito u vrijeme kada na političku pozornicu stupa ideja zajedničke južnoslavenske države, Meštrović aktivno djeluje na promicanju te ideje u kontaktima s političarima, kraljevima, kulturnim djelatnicima, umjetnicima. Nikada ne nastupa kao klasični političar i politički pregovarač na platformi neke od stranaka, nego kao umjetnik koji koristi svoja brojna domaća i svjetska poznanstva da bi propagirao političke interese, odnosno univerzalnu političku platformu svoga hrvatskog naroda i slavenskog etno-političkog okvira. Čak i unutar političke grupacije koju je osnivao, Jugoslavenskog odbora, Meštrović ne nastupa s razrađenim programskim idejama, nego je ponajprije kao umjetnik i intelektualac, „svojim istupima, a posebno preko svojih djela, bio (je) ideološki poticatelj ideje ujedinjenja“ (N. Machiedo Mladinić). I baš to što nije bio profesionalni političar omogućilo mu je da „u situacijama kada bi izravno uplitanje političkih ličnosti zbog diplomatskih obzira bilo nemoguće“ (D. Hammer Tomić), neposrednije sazna za neke od namjera političkih čimbenika na neformalnim sesijama gdje je priman kao uvaženi umjetnik. Tako je primjerice, prije od drugih, iz izvješća francuskog veleposlanika u Italiji Camilla Barrere, saznao da će za pristupanje Antanti Italija biti nagrađena teritorijalnim proširenjem u Dalmaciji. Poznati su i stavovi Meštrovićevi u svezi imena Odbora, gdje se je, za razliku od Trumbićeva i Supilova dvoumljenja, odmah opredijelio za jugoslavensko ime, smatrajući da će tako hrvatski nastup, na zajedničkoj podlozi, biti snažniji prema inozemstvu, nego da Odbor nastupi pod hrvatskim imenom, a pogotovu ne pod imenom proširene Srbije (Pašićeva ideja). Meštrovićevo političko razočarenje idejom jugoslavenstva išlo je paralelno s udaljavanjem hrvatske i srpske politike nakon ujedinjenja u zajedničku državu, a razlaz s političkim projektom bio je sve izvjesniji između dva rata nakon ubojstava Stjepana Radića i Aleksandra Karađorđevića. Rezerve prema drugoj Jugoslaviji bile su već tolike da Meštrović, posebno zbog političkog odiuma prema komunistima, nikada ozbiljno i nije razmatrao svoj povratak u domovinu, a svoja djela, na posljetku, nije zaviještao državi, nego hrvatskom narodu.
Rad posebno prati najpolitičnije Meštrovićevo razdoblje kada je kipar svoja djela čak i preimenovao da bi neutralnim nazivima „jednoga hrama“, djevojkama i junacima izlaganim na bečkoj izložbi Secesije 1910. godine, već sljedeće godine na rimskoj izložbi u paviljonu Kraljevine Srbije, dao imena kosovskih junaka. Posebna je pažnja fokusirana na ideju Vidovdanskog hrama, profanog svetišta jugoslavenstva i tzv. kosovske fragmente koji su ga trebali ukrašavati. Kontroverze koje prate Meštrovićevu skulpturu i graditeljske projekte najizraženije su upravo u vrijeme njegove najjače političke aktivnosti na jugoslavenskoj političkoj i kulturnoj platformi, a i sam Meštrović ne krije namjeru da svojim djelima pridonese političkom programu. Zato su i kritičke opaske za i protiv Meštrovićeve skulpture, tih ranih godina, neodvojive od različitih pogleda na političke ideje u nemirnom vremenu oko Prvoga svjetskog rata, uvlačeći Meštrovićevu osobu u političku arenu hrvatstva, srpstva, jugoslavenstva, čemu je i sam kipar dao povoda svojim političkim angažmanom. Skulptura, graditeljstvo i politika nisu u Meštrovićevu opusu nikada bili na bližim pozicijama, negoli u vrijeme Hrama i „kosovskih fragmenata“. Pritom se ističe i razlika između Meštrovićeve arhitekture koja ništa ne sugerira po pitanju političke poruke, i povijesno je reminiscirajuća i eklektička, i skulptura koje snažno personificiraju politički program nastao na podlozi Kosovske bitke preko atletske monumentalističke figuracije. No priželjkivanju političkih krugova da se Meštrovićevi junaci odjenu u nacionalno ruho i tako posvjedoče „povijesnu istinu“, kipar se je suprotstavio idejom univerzalnih vrijednosti, a ne povijesno-političkog partikularizma. Smatrajući da će protok vremena najbolje ocijeniti protagoniste povijesti, smatra da će i tako neke figure iščeznuti, a druge ostati „tako rekuć gole“ i dobiti „natprirodne dimenzije“ (I. Meštrović). Meštrović svojim ogoljavanjem likova do torzalnosti bez znamenja i nacionalne pripadnosti, sugerira da time oni „dobiju općeljudsko značenje a ne neko specifično, ovog ili onog plemena“ (I. Meštrović). Osim Hrama i fragmenata razmatraju se i druga djela u koja je ucijepljen politički program, od Njegoševa mauzoleja na Lovćenu, grobne kapele Gospe od anđela u Cavtatu, konjaničkih reljefa kralja Petra Karađorđevića i bana Petra Berislavića, te skulptura Indijanaca za Chicago kao „ahistorijske“ spomeničke krune njegove monumentalne (artdecoovske) skulpture. Zaključno razmatrajući Meštrovićevu „političku“ plastiku može se reći da je ono najbolje u njoj dano upravo u onim djelima gdje su politički programi i povijesne evokacije (recimo u karijatidama, kraljevima, banovima, pa čak i u slučaju portreta Nikole Tesle ili Ruđera Boškovića), ustuknuli pred ahistorijskim golim fizisom nekolicine kosovskih junaka, ženskih alegorijskih figura, i svakako krunom artdecoovske konjaničke skulpture čikaških Indijanaca. Mišićna kontrakcija pri izbacivanju luka i strijele kod Indijanaca, ono je na što valja obratiti pozornost, a ne na vrstu (uostalom nedostajućeg) oružja, što samo govori o Meštrovićevom fokusiranju na ono u čemu je najbolji: golom ljudskom tijelu odterećenom nošnje, znamenja civilizacije, pompe političkih, ideoloških i povijesnih atributa. I zato je i Meštrovićeva politika u kipu najsnažnija onda kada je najopćenitija, odnosno kada svjedoči ideal a ne političku pragmu ili partikularnu historijsku pojavnost.
Jugoslavenska ideja je u hrvatskoj politici različito operacionalizirana ovisno o promjeni šireg političkog konteksta. Narodna stranka je u drugoj polovici 19. st, smatrala da Hrvatska i Srbija ...trebaju preuzeti ulogu okupljanja južnoslavenskih naroda u Habsburškoj monarhiji i Osmanskom carstvu, ali je pitanje pripadnosti Bosne i Hercegovine nakon njezine okupacije od strane Austro-Ugarske 1878. i pristupanja Srbije savezu s Austro-Ugarskom (1881.) izazvalo sukob hrvatske i srpske politike. Nakon izlaska Srbije iz saveza s Austro-Ugarskom (1903.) u Hrvatskoj je oblikovana politika novog kursa koja je polazila od shvaćanja da je Njemačka glavna prepreka ukidanju dualističkog sustava u Habsburškoj monarhiji koji Hrvatsku drži u podčinjenom položaju te je u samostalnoj Srbiji vidjela glavnog čimbenika u politici oslobađanja i ujedinjavanja južnoslavenskih naroda. Nakon izbijanja rata 1914. hrvatski političari okupljeni u Jugoslavenskom odboru zastupali su stajalište da se hrvatsko pitanje može riješiti samo rušenjem Habsburške monarhije i ujedinjenjem njezinih južnoslavenskih zemalja sa Srbijom, a Srbija je kao ratni cilj imala okupljanje zemalja naseljenih srpskim stanovništvom. Sile Antante nisu u rat stupile s ciljem rušenja Habsburške monarhije, već su bile spremne na teritorijalne kompenzacije svojim saveznicima Italiji i Srbiji na račun Monarhije i njezinih hrvatskih zemalja. Zbog opasnosti da Hrvatska nakon pobjede sila Antante bude podijeljena između Austro-Ugarske, Italije i Srbije Jugoslavenski odbor je zahtijevao da Srbija prihvati „cjelovito rješenje jugoslavenskog pitanja“. Srbija je Krfskom deklaracijom (1917.) prihvatila program ujedinjenja južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske sa Srbijom, ali ne i federalističko uređenje buduće države. U vrijeme raspada Habsburške monarhije 1918. Hrvatski sabor je proglasio samostalnost Hrvatske i donio odluku o njezinu pristupanju državi južnoslavenskih naroda, a Narodno vijeće je proglasilo stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba na teritoriju Habsburške monarhije. Delegacija Narodnog vijeća je u Beogradu pod pritiskom odustala od zahtjeva Narodnog vijeća o očuvanju političke ravnopravnosti dvaju ujedinjenih dijelova nove države.
U prilogu se skicira privremeni iseljenički put Frana Radeščeka između 1911. i 1921. godine. Djelomično je nepotpun budući da u njegovu životopisu do 1921. ima mnogo praznina, osobito zato što je ...Radešček u svojoj političkoj »borbi« imao mnogo skrivenih protivnika. Značajna je bila uloga tadašnjih pripadnika slovenske političke elite (Hribara, Tavčara), koji su imali moć da ga »isele« ne izlažući se javno zbog toga. Zato o tome imamo samo posredne dokaze. Zbog tih praznina, i budući da još nije prošlo 50 godina od njegove smrti, prilog će biti moguće dopuniti tek nakon 2008. Unatoč tome bilo je moguće djelomično rekonstruirati razdoblje njegove privremene emigracije u Češkoj i Srbiji. Boravak u Češkoj dodatno je potaknuo Radeščeka na politički rad u domovini, koji je počeo 1907. u Trstu i od 1910. se nastavio u Ljubljani. Na njegove nazore odlučno je utjecao češki političar i publicist Vaclav Jaroslav Klofač, pa je Radeščekovo osnivanje Narodno-socijalne stranke 1911. bilo rezultat jaka oslanjanja na Klofačeva politička i svjetonazorska opredjeljenja i posredan razlog za »progonstvo«. I druga emigracija bila je rezultat tadašnjih političkih omjera i odnosa, pa i Radeščekova samosvojna karaktera. Isprva zadovoljan što su ga poslali u »slavensku« Srbiju, vratio se kući ne samo razočaran nego i kao svjetonazorski i politički posve drugi čovjek. Tereti razočaranja zrcale se u gotovo svim prilozima koje je objavljivao nakon 1921. Uspostava nove države 1918. bila je potpuno suprotna njegovim očekivanjima.
Autor polazi od Kuhnove podjele na zapadni građanski nacionalizam i istočni etnički nacionalizam kao kontinuuma na kojem se distribuira populacija. On smatra da se etnička identifikacija ne može se ...analizirati izdvojeno od njezina političkog konteksta i povijesnih okolnosti. Tako nakon prve faze etničkog preporoda vezanog za pad komunizma, u Hrvatskoj svjedočimo prodiru građanske komponente u etničku identifikaciju. Autor tvrdi da je izjašnjavanje za jugoslavenstvo u bivšoj Jugoslaviji bilo multifunkcionalan fenomen koji je služio i kao sredstvo izbjegavanja uske etničke identifikacije. Raspadom Jugoslavije, jugoslavenstvo u Hrvatskoj zadobiva oblik građanskog identiteta koji zamjenjuje etnički identitet. Ta razlika dolazi iz modernoga zapadnog političkog diskursa i prodire u procese identifikacije. Građanska je identifikacija ekvivalent jugoslavenstva tako što ljudima otvara mogućnost odmicanja od uske etničke identifikacije i snažnog etničkog preporoda u prvoj postkomunističkoj fazi Hrvatske. Ovako se osobito ispunjava funkciju bijega iz manjinskog statusa na isti način na koji ju je ispunjavalo jugoslavensko opredjeljenje.
