U ovome članku autori istražuju antropološke i socijalne elemente u liturgijskim knjigama objavljenim u XVI. i XVII. st., koje su većim dijelom nepromijenjene vrijedile sve do Drugoga vatikanskog ...sabora (1962. – 1965.). U prijašnjim je stoljećima Crkva imala isključivu ingerenciju i u nekim područjima koje danas pokriva građanskodruštvo (država): školstvo, zdravstvo, ženidbeni zakoni, vođenje matičnih knjiga. U svome istraživanju autori pokazuju kako su u spomenutim knjigama donesene i neke odredbe koje uz liturgijsko imaju i određeno antropološko i sociološko značenje. To su upute o čistoći crkvenoga ruha i crkvenoga posuđa, te o čistoći crkvenih službenika. Jednako tako susreću se podrobne odredbe koje se odnose na ćudoređe (stidljivost) te na odnos između muškaraca i žena, pri čemu je vidljivo da su žene u podređenom položaju u skladu s običajima prijašnjih vremena, što se dobrim dijelom temelji i na biblijskoj tradiciji. Knjige također donose uputei odredbe o drugim važnim vidovima života, osobito glede sklapanjaženidbe, pri čemu se pazi da budu ispunjeni svi naravni uvjetikao što su dob i slobodna volja. Iz ovog je istraživanja vidljivoda je Crkva imala važan utjecaj u društvenome životu te da je uprošlim stoljećima imala također važnu prosvjetiteljsku ulogu.
In this article, the authors explore the anthropological and social features in the liturgical books published in the 16th and 17th centuries, which were not significantly changed until the Second Vatican Council (1962-1965). In previous centuries, the Church had exclusive jurisdiction in certain areas, which are today covered by the civil society (the state): education, health, marriage laws, church bookkeeping. In their research, the authors show that in the mentioned books some provisions were made that are not only related to the liturgy. These are the instructions on the purity of church vestments and church vessels, and on the purity of church officials. Similarly, there are detailed provisions relating to morals (shyness) and the relationship between men and women, and it is evident that women are in a subordinate position in accordance with the customs of the past, which is largely based on biblical tradition. The books also provide instructions and provisions on other important aspectsof life, especially with regard to marriage, taking care to meet allnaturalconditions such as age and free will. It is evident fromthis research that the Church had an important influence insocial life and that in the past centuries it also had an importantenlightening role in the society.
This article examines the analytical and methodological potential of the 'psycho-socio-cultural' interface, i.e. the intersections between (social) psychology and anthropology. In contrast to ...cultural anthropology, which does not always shy away from psychological tools as adequate research methods, social anthropology has historically seldom shown interest in psychological insights, even willingly ignoring field research in social psychology, as well as the social psychological contributions to the study of social interactions. In order to highlight the usefulness of a disciplinary rapprochement in more detail, the first part of this article is devoted to the methodological and analytical implications arising from the complementarity between the “essentially psychological nature of anthropology” and social psychology, through the theory of social representations, which Moscovici considers as the “anthropology of modern culture”. We will then look specifically at the theory of social representations, whose epistemological conceptualisation of the interaction between individuals and society provides a framework for bridging the disciplinary gaps between anthropology and social psychology, as a strategy for cultural studies. Finally, the paper discusses what academic and social effects such a psycho-anthropological approach could yield. Fractures and intersections of anthropology and social psychology – Interdisciplinarity through social representation theory as a strategy for cultural studies.
Sažetak sa međunarodnog teološkog simpozija "Antropološka i religiozna dimenzija žrtve" održanog na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu 25. i 26. listopada 2012.
Članak donosi temeljno teološko promišljanje o temi okoliša“ u kontekstu teološke antropologije. Nakon uvoda i sustavnog iznošenja ključnih teoloških doprinosa (J. Moltmann, Ch. Boureux) članak se ...dotiče nekih točaka koje nužno proizlaze iz teološkog promišljanja nauka o stvaranju u odnosu prema “pitanju okoliša”: ispitati odnos između čovjeka i stvorenoga svijeta (epistemološki obzor), na djelotvorniji se način usredotočiti na zamisao o stvaranju kao povijesnom i spasenjskom događaju (teološki obzor), ustrajati na pastoralnosti stvorenoga iz perspektive čovjeka (antropološki obzor), u žarište staviti zamisao o stvorenom svijetu kao daru i njegovu odnosu prema ljudskom zalaganju (kulturološki obzor), naglasiti etiku odgovornosti prema stvorenome svijetu (etičko-moralni obzor), vratiti smisao nedjeljnoga „počinka“ u kontekstu stvaranja (eshatološki obzor).
Dostojanstvo predstavlja najuzvišeniju vrijednost ljudske osobe i njezinu transcendentnu vlastitost. Nastojeći što cjelovitije obuhvatiti kompleksan pojam dostojanstva, članak u svome prvom naslovu ...polazi od interdisciplinarnog prezentiranja dostojanstva kroz filozofsko, teološko i bioetičko utemeljenje, koja nailaze na određena vrijednosna odstupanja s obzirom na njegovu univerzalnost i normativnost. Stoga se u drugom naslovu ukazuje i na nužnost pravne zaštite ljudskog dostojanstva u sklopu neotuđivih ljudskih prava. U završnom se naslovu nastoje integrirati prethodna dva, promatrajući dostojanstvo iz perspektive kršćanske personalističke antropologije, naglašavajući proistjecanje čovjekova dostojanstva, prije svega, na temelju stvorenosti čovjeka na sliku Božju, utemeljujući ga na integralnoj antropologiji koja čovjeka promatra u holističkoj objedinjenosti duha i tijela, na temelju čega proizlazi i njegova dimenzija svetosti, koja snažno afirmira čovjekovu dostojanstvenu nepovredivost, posebnim protektivnim naglascima iz perspektive Crkvenog učiteljstva.
Dignity represents the supreme value of human being and his/her transcendental distinctiveness. Trying to cover the complex idea of dignity as fully as possible, the first part of the article starts from interdisciplinary presentation of dignity through philosophical, theological and bioethical foundation, which encounter certain value aberrations in view of its universality and normativity. Therefore, in the second part, the article points out the necessity of the person’s legal protection as part of inalienable human rights. The final part seeks to integrate the previous two, observing dignity from the perspective of Christian personalistic anthropology, emphasizing that the emergence of human dignity is primarily based on the creation of man in the image of God, founding it on the integral anthropology which observes man in the holistic unity of spirit and body. On this basis, the human dimension of holiness is also derived, which strongly affirms the inviolability of human dignity, with special protective emphases from the perspective of the Church Magisterium.
Članak ocrtava povijesni razvoj pitanja o višeznačnoj i zagonetnoj ljudskoj naravi, s posebnim osvrtom na razloge i uvjete zasnivanja moderne filozofijske antropologije. Na toj podlozi daje pregled ...idejnih začetaka i pravaca antropologijskih istraživanja u Hrvatskoj. U žarištu su pitanja: kada se pojavljuju istraživanja u polju filozofijske antropologije, u kojem se misaonom okružju oblikuju te kakve znanstvene dosege ostvaruju? Prikaz na vidjelo iznosi spoznaju kako filozofijska antropologija u Hrvatskoj dobiva prve konture i vrijedne prinose u sam osvit suvremene obnove te discipline, neposredno nakon njezinih fenomenologijskih i znanstvenih oživljavanja u pothvatima Schelera i Plessnera. Razvoj istraživačke grane raščlanjen je, prema modelu Hansa Lenka, u četiri glavne idejne orijentacije. U okviru antropologije odozgo prikazani su stvaralački prinosi Stjepana Zimmermanna, Vilima Keilbacha, Rajmunda Kuparea, Miljenka Belića, Ante Kusića, Josipa Ćurića, Hrvoja Lasića i Ivana Kopreka. Antropologija odozdo prispodobljena je osvrtom na istraživanja Vere Ehrlich-Stein, Rudija Supeka, Instituta za antropologiju, Pavla Rudana i Darka Polšeka. Za antropologiju iz kulture izložena su misaona postignuća Pavla Vuk-Pavlovića, Vladimira Filipovića, Vjekoslava Mikecina, Esada Ćimića, Nikole Skledara, Branke Brujić, Milana Galovića i Mihaele Girardi-Karšulin. Pod antropologijom iz povijesti ocrtana su djela Predraga Vranickoga, Milana Kangrge, Vanje Sutlića, Gaje Petrovića, Hotimira Burgera, Mislava Kukoča i Raula Raunića. Zaključak sažimlje četiri uvida 1. Filozofijska antropologija nedovoljno je istraženo i malo vrednovano polje, koje predstavlja jedan od najplodnijih misaonih pravaca u 20. stoljeću; 2. Stvaralački prinosi zastupljeni su u sve četiri glavne orijentacije; 3. U okviru istraživanja o čovjeku ostvaren je živ dijalog i plodotvoran susret različitih nazora na svijet; 4. Početke razvoja discipline treba pomaknuti ranije u povijest nego što se prethodno smatralo (Hotimir Burger), s pedesetih i šezdesetih na početak tridesetih godina 20. stoljeća. Posljednji uvid ukazuje na potrebu daljnjega istraživanja uočena, a dosad uglavnom zanemarena, kontinuiteta antropologijskih tema i bliskih idejnih stajališta u povijesti novije filozofije u Hrvatskoj.
The paper outlines the historical development of question about ambiguous and mysterious human nature, in particular considering the reasons and conditions for the founding of modern philosophical anthropology. Subsequently, it brings an overview of the conceptual beginnings and directions of anthropological research in Croatia. The focus is on the following questions: When did the investigations begin in the field of philosophical anthropology, in what kind of thinking environments were they shaped and what scientific achievements were reached? The presentation brings to light the cognition that philosophical anthropology in Croatia got its first contours and valuable contributions to the very beginning of the contemporary renewal of this discipline, shortly after its phenomenological and scientific revivals in the ventures of Scheler and Plessner. The development of this research branch is, according to Hans Lankʼs model, divided into four main conceptual orientations. The anthropology from above shows the creative contributions of Stjepan Zimmermann, Vilim Keilbach, Rajmund Kupareo, Miljenko Belić, Ante Kusić, Josip Ćurić, Hrvoje Lasić and Ivan Koprek. The anthropology from below is illustrated by the reference to the research by Vera Ehrlich-Stein, Rudi Supek, the Institute of Anthropology, Pavao Rudan and Darko Polšek. For the anthropology from culture, the philosophical achievements of Pavao Vuk-Pavlović, Vladimir Filipović, Vjekoslav Mikecin, Esad Ćimić, Nikola Skledar, Branka Brujić, Milan Galović and Mihaela Girardi-Karšulin were delineated. Under the anthropology from history, the works of Predrag Vranicki, Milan Kangrga, Vanja Sutlić, Gaja Petrović, Hotimir Burger, Mislava Kukoč and Raul Raunić are outlined. The conclusion summarises four insights. 1. Philosophical anthropology is an under-researched and not enough appreciated field, which represents one of the most fertile currents of thought in the 20th century. 2. Creative contributions are presented in all four major orientations. 3. In the context of anthropological research, lively dialogue and a fruitful meeting of different worldviews were realised. 4. The beginnings of the development of the discipline should be moved earlier in history than previously considered (Hotimir Burger), from the 1950s and 1960s to the early 1930s. The last insight points to the need for further exploration of the perceived, and so far largely neglected, continuity of anthropological themes and related ideas in the history of recent philosophy in Croatia.
U radu se tematiziraju hrvatska hodočašća pomorskim putem, tražeći im izvore u prapovijesnom mediteranskom kontekstu. Od prvih potraga za svetim, drukčijim i drugim, od prapovijesnih hijerofanija i ...čovjekova pokušaja objašnjenja tajni kozmosa do nastojanja davanja odgovora nepoznatom te reda kaosu – nailazimo na čovjeka koji putuje i traži odgovore. Čovjek, kao dio zajednice, putem kozmogonija i potom teofanija objašnjava stvaranje svijeta i pokušava dati smisao stvarnosti koja ga okružuje. Taj modus putovanja i hodočašćenja k svetom i božanskom nastavlja se i u povijesnom periodu u trima velikim monoteističkim vjerama koje se rađaju i šire na Mediteranu: židovstvu, kršćanstvu i islamu. Mediteran je prostor putovanja i putnika, križanja misli, filozofija i vjera. Od kasne antike, preko srednjega vijeka, do modernog doba, Sredozemlje je sjecište hodočasnika sa svih smjerova Mediterana. Ovaj rad prikazuje hodočašća i hodočasnike koji su s hrvatske obale putovali u Loreto i Asiz u 18. stoljeću. Na temelju 16 000 dokumenata Hrvatskih pomorskih regesta 18. stoljeća (I. – III. sv.), pronađena su 303 hodočašća prema Loretu i Asizu koja svjedoče o 2513 hodočasnika koji su, ponajviše u velikim i organiziranim grupama do čak 80 ljudi, putovali s istočne obale Jadrana – sa sjevera iz Umaga pa sve do juga iz Boke kotorske – prema tim starim i hrvatskim vjernicima dobro poznatim svetištima. Hrvatska pomorska hodočašća pokazuju, dakle, neosporne mediteranske korijene i nevjerojatan kontinuitet od više desetaka tisuća godina.
Metempsihoza, poznata iz indijske tradicije kao reinkarnacija, pojavljuje se u antičkoj Grčkoj najprije kao uvezeno mistično vjerovanje i kult kod orfika, a onda i kao filozofska doktrina. ...Metempsihoza podrazumijeva besmrtnost duše (psykhḗ), niz umiranja i preporađanja u novom tijelu, nagradu ili kaznu u sljedećem životu, ovisno o moralnom djelovanju za života, i mogućnost izlaska iz kruga preporađanja. Usporedba antičkog grčkog i indijskog vjerovanja u metempsihozu ukazuje na njihov stupnjevit odnos. U nekim su točkama ta vjerovanja istovjetna; besmrtnost duše, transmigracija duše u drugo tijelo, moralno ovisna zakonitost (prepo)rađanja, mogućnost bijega iz kotača života i smrti, vegetarijanstvo. U nekim su točkama vjerovanja samo slična: koncepcija cikličkog vremena, razumijevanje (besmrtnosti) duše kao istovjetne besmrtnom univerzalnom i kasnije izlaženje izvan hilozoističke ideje u Grka, a u Indijaca vjerovanju u sopstvo (ātman) kao refleksiju beskonačne svjesnosti ili u iluziju individualnosti (jīva). U nekim su točkama različita: (ne)mogućnost preporađanja razumske duše u životinjskom tijelu u Grka u kasnoj fazi učenja, čega nema u Indiji.
U članku se obrađuje pokušaj razumijevanja čovjeka karakterističan za filozofsku antropologiju s početka 20. stoljeća. U tom kontekstu se na poseban način osvrće na kategoriju »ekscentrične ...pozicionalnosti« čovjeka u odnosu na druge oblike svijeta života, kako ju je formulirao Helmuth Plessner, jedan od glavnih predstavnike te svojevrsne podgrane cjelokupne filozofske antropologije. Središnju temu članka čini uvid u teološku interpretaciju Plessnerove kategorije čovjekove ekscentričnosti koju je poduzeo evangelički teolog Wolfhart Pannenberg. Pozitivno vrjednujući i prihvaćajući Plessnerove filozofsko-antropološke izvode, Pannenberg ih je nastojao dalje produbljivati u teološkoj perspektivi, pokušavajući tako pokazati nužnost prihvaćanja religijske dimenzije u karakterističnim i općeprihvaćenim antropološkim fenomenima. U prilogu će se nastojati pokazati i koliko su takve teološke interpretacije poželjne i uopće moguće, te će se ukazati i na neke kritičke opaske na Pannenbergov pokušaj teološkoga pristupa rezultatima jedne strogo filozofske antropologije.
PDF
