Od proljeća 1945. intenzivirale su se japanske diplomatske aktivnosti za prekid rata, vojne pripreme za odlučujuću bitku; američke za brzo i pobjedonosno okončanje sukoba bezuvjetnom kapitulacijom ...neprijatelja te sovjetske za što brži i uspješniji ulazak u dalekoistočni rat. Cilj ovoga preglednog članka jest razmotriti utjecaj atomskih bomba, odnosno sovjetske invazije Mandžurije, na japansku odluku o prihvaćanju bezuvjetne kapitulacije u kontekstu spomenutih procesa. Pritisnut ratnom i ekonomskom realnošću, Japan je u proljeće 1945. bio zreo za kapitulaciju, no njegova militaristička vrhuška tvrdoglavo je odbijala položiti oružje, pripremajući posljednju veliku bitku. Istovremeno, japanska diplomacija pokušavala je navesti SSSR na ulogu medijatora između Japana i Saveznika, a objema je stranama najmanji zajednički nazivnik bio očuvanje sovjetske neutralnosti, formalno zajamčene Sovjetsko-japanskim sporazumom o nenapadanju. SSSR je sa svoje strane nastojao Japance zavlačiti diplomatskim procedurama što duže bude moguće, kako bi se jedinice Crvene armije mogle što bolje pripremiti za napad na Mandžuriju. Amerikanci su u veljači 1945. bili uvjereni kako za uspješan pohod protiv Japana treba suradnja s SSSR-om, napadom na Kvantunšku armiju u Mandžuriji pa su je i dogovorili tijekom konferencije u Jalti. Do Potsdamske konferencije situacija se promijenila i sovjetsko sudjelovanje više nije bilo nužno te su Amerikaci napravili sve što su mogli kako bi usporili i odgodili sovjetsko priključenje ratu. Jedna od poduzetih akcija bilo je i atomsko bombardiranje Hirošime i Nagasakija, koje nije previše impresioniralo japansku vrhušku jer to su bila samo dva od više od šezdeset gradova uništenih od proljeća 1945. godine. Konačno, ulaskom SSSR-a u rat, japanski militaristi su napokon shvatili i prihvatili beznadnost situacije i potpomognuti „svetom odlukom“ cara Hirohita, napokon pristali na mir.
