Prispevek se ukvarja z znanim koroškim germanistom Primusom Lessiakom (1878–1937) in z njegovo vlogo pred koroškim plebiscitom leta 1920. Pri tem obravnava družinsko okolje Lessiaka, ki je ...najverjetneje zrastel v dveh deželnih jezikih – nemščini in slovenščini. S propagandističnimi pesmimi, ki jih je pred pred plebiscitom (anonimno) objavil v nemškem in slovenskem narečju, si je prizadeval, da bi Južna Koroška ostala v Avstriji.
Straipsnyje analizuojama rašytojo biografija kaip literatūrologijos tyrinėjimo objektas. Šioje disciplinoje kartais atsisakoma požiūrio į biografiją kaip į absoliučiai individualią ir nepakartojamą; ...taip pat ieškoma principų, pagal kuriuos reikėtų atrinkti duomenis iš turimos rašytojo gyvenimo medžiagos. Teikiama daug reikšmės tam, kad atsiskleistų būtent rašytojo biografijai specifiški dalykai, kad ji savo pobūdžiu netaptų analogiška mokslininko ar valstybės veikėjo biografijai. Kūryba ir biografija turi būti suprastos kaip viena kitą papildančios kultūroje formos, kaip analogiškos vertybės, nors realizuotos skirtingose plotmėse. Kai kuriais atvejais biografija tampa savarankiška vertybe, atstovaujančia tam tikram asmenybės tipui, vertybinei orientacijai, gyvenimo modeliui. Rašytojo biografija yra literatūrinio proceso, epochos literatūrinės kultūros elementas. Aptariama rašytojų biografijų tradicija Lietuvos literatūrologijoje, konstatuojama, kad šie tyrinėjimai neturi gilesnių tradicijų, dažniausiai remiamasi pozityvistinio pobūdžio rekonstrukcijomis, trūksta ryšių su dabartine psichologija.
Peter Pezdirec (Mikulaš) s Krasinca in Ciril Totter iz Gribelj sta obujala spomine, ko so bili hlevi še polni živine. Večer je popestril glasbenik Marjan Končar. Na dogodku so se obiskovalci lahko ...brezplačno vpisali v Ljudsko knjižnico Metlika in si razstavljene knjige tudi izposodili.Na fotografiji so (od leve): Ciril Totter, Peter Pezdirec, Toni Gašperič, Marjan Končar, Marta Strahinić in Uroš Raztresen.Prireditev z naslovom »Bili so polni hlevi« se je odvila v Gostišču Veselič v Podzemlju 23. novembra 2015 ob 18. uri.
Na prireditvi »Bilo je …« so obujali spomine na številčne družine, kot so bile nekoč.Na fotografiji so (od leve): Lojze Štrucelj iz Gribelj, Ivan Bajuk z Radovice, Toni Gašperič in glasbenik Janez ...Doltar.Prireditev z naslovom »Bile so velike družine« je bila v Gostišču Veselič v Podzemlju 9. novembra 2015 ob 18. uri.
Bertold Eisner bio je prvi profesor Porodičnog prava kao samostalnog kolegija na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu od akademske godine 1946./1947. Biografija tog velikog pravnika izvanredan je ...dokaz da procesi europske integracije nisu započeli osnivanjem Zajednice za ugljen i čelik u Parizu 1951. godine s ciljem stvaranja zajedničkog tržišta za ugljen i čelik. Europska civilizacija dosezala je davno prije do istočnih rubnih područja na granicama Austro-Ugarske Monarhije. U profesionalnoj karijeri tog iznimnog pravnika slijedimo logičan put interesa za rimsko pravo, gradansko i porodično pravo te za medunarodno privatno pravo. Rijetko je koji profesor iza sebe ostavio djela takve trajne vrijednosti iz svih tih područja. Ne smije se nikada zaboraviti da je upravo kontinuiranim djelovanjem tog vrhunskog intelektualca nakon Drugog svjetskog rata pravna znanost ostala duboko ukorijenjena u europsku pravnu tradiciju, iako se u tadašnjoj FNRJ naglasak samo deklarativno stavljao na novi politički, tzv. postrevolucionarni kontekst.
U Državnim arhivima u Zadru i Dubrovniku čuvaju se obiteljske memorabilije i rukopisna građa na temelju kojih se rekonstruira životopis Marije Natali Zamagna (1807-1891). Njegov tijek otkriva životni ...prostor žene u 19. stoljeću ispunjen majčinskim i obiteljskim poslanjem u duhu običaja i pravila vremena. Propitivanjem različitih aspekata uloge žene i njezina statusa unutar obiteljskih i društvenih odnosa, iščitava se povijest žene i njezina mentaliteta, strategije braka i majčinstva.
Bivšega policijskog upravitelja u Banjoj Luci i Sarajevu vlastodršci su krajem 1940. odabrali za ravnatelja zagrebačkoga redarstvenog ravnateljstva kao zamjenu za nepouzdanoga Josipa Vragovića. ...Svojim je iskustvom i oštrim pristupom prema neistomišljenicima političkoga poretka, prokušanim tijekom sedamnaestogodišnje policijske službe, trebao suspregnuti sve snažniju djelatnost komunističkih i ustaško-frankovačkih snaga u hrvatskoj metropoli neposredno pred početak
ratnih operacija na ovim prostorima. U prilogu se nastoji približiti Vikertov profesionalni i privatni život uz iznošenje podataka o njegovoj
povezanosti s onodobnim političkim strukturama, načinu ophođenja s protivnicima režima te najbližim suradnicima. Posebna je pozornost posvećena upravljanju policijom u Banjoj Luci, Sarajevu i Zagrebu, što je naposljetku i dovelo do toga da je samo nekoliko dana nakon uspostave
Nezavisne Države Hrvatske postao jednom od za režim najnepoželjnijih osoba.
Rikard Vikert (1889–1941) was the last chief of the Zagreb police before the beginning of World War II in this region. He remained at this
post only for a short time. Despite this, immediately after the establishment of the Independent State of Croatia, he was declared one of the most wanted persons of the new regime. The reasons for this were related to his earlier policing activities, especially his performance as the head of the Sarajevo police (1935–1940), when he was responsible for the cruel treatment of political dissidents of the old Yugoslav regime.
He was trained to perform police duties as early as the time of the Austro-Hungarian Monarchy, acting as part of the armed forces, i.e. the gendarmerie, immediately after the establishment of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes. He was well-accepted in centralist circles because he voluntarily left the Austro-Hungarian army and joined the Serbian army at the very beginning of the Great War. In this way, he gained the trust of Belgrade’s political elites, which found him suitable for larger police tasks, due to the fact he was an educated officer. From 1923, he was employed by the Ministry of the Interior, and
climbed the administrative ladder within the police apparatus. He experienced a professional zenith when he became the chief of the Zagreb
police, where he tried to oppose the increasingly strong attempts of members of the Ustasha and communist movements to break the old order. After the entry of German forces into Yugoslavia and the proclamation of
the puppet Independent State of Croatia, he and his associates fled Zagreb, trying to find refuge in Sarajevo. There, at the end of April 1941, he committed suicide while resisting an attempt of the Ustasha police to apprehend him.
PDF
