U popularizaciji je kulta crne Madone Trsatske odnosno Loretske bila ključna uloga feudalnih gospodara Frankopana. Njezino je štovanje osobiti izraz zadobilo u 17. st. u Elegiji Frana II. Krste ...Frankopana Tržačkoga, kojega su na naslovnici II. latinsko-talijanskoga izdanja Divoto pianto (Loreto, 1794) priređivači titulirali grofom Trsatskim (Perpetuo Conte di Tersatto), a kako bi se istaknula veza između roda Frankopana i Trsatskoga svetišta. Osobiti je prilog radu potvrda o postojanju sačuvanoga primjerka prvoga izdanja Elegije: Franciscus Christophorus comes de Frangipanibus, Querimoniae piae (Macerata, 1656), koja je dosad bila poznata jedino prema prijepisu i prijevodu tiskanom u 18. stoljeću. Postojanje prvotiska moguće jedina Frankopanova za života tiskanoga djela potvrđeno je 2018. godine u Italiji (Recanati, Biblioteca diocesana p. C. Benedettucci; Perugia, Biblioteca Comunale Augusta).
The Frankopans, a family of feudal lords, played a pivotal role in the
popularisation of the cult of the black Madonna of Trsat, that is, of Loreto.
However, the worship of Madonna was expressed in a special way in an elegy from the 17th century written by Fran Krsto II Frankopan of Tržac, who on the cover of the second Latin-Italian edition Divoto pianto (Loreto, 1794.; Cat.No. Trsat: RV-8*-36) is styled Count of Trsat (Perpetuo Conte di Tersatto) by the editors, in order to stress the relationship between the Frankopans and the Trsat Sanctuary. A special contribution to this paper is the confirmation of existence of a preserved copy of the first edition of the Elegy: Franciscus Christophorus comes de Frangipanibus, Querimoniae piae (Macerata, 1656) which has previously been known only in the form of a transcript and translation printed in the 18th century. The existence of the first edition of possibly the only work by Frankopan that was printed during his lifetime was confirmed in 2018 in Italy (Recanati, Biblioteca diocesana p. C. Benedettucci coll. 7 A I 203; Perugia, Biblioteca Comunale Augusta ANT I.I 1437 (12.).
Samostan Santa Caterina del Sasso sagrađen je na litici istočne obale jezera Maggiore, u op-ćini Leggiuno (VA). Članak se posebno odnosi na relikvije smještene u sacellumu crkve svete Katarine. Prema ...tradiciji, prvi sacellum posvećen svecu sagrađen je prije 16. stoljeća nad srednjovjekovnim pustinjačkim skloništem. Kronika Historieta bilježi da je u 12. stoljeću tr-govac iz Arola, Alberto Besozzi, preživio potapanje broda dok je prelazio jezero i zavjetovao se svetoj Katarini Aleksandrijskoj. Odlučio se povući u molitvu u špilju na tom dijelu obale.Sacellum, koji je sada ugrađen u samostanski kompleks (u dnu središnjeg broda crkve), u prošlosti je čuvao ljudske ostatke blaženog Alberta.Predstavljamo važnu ulogu koju su sacellum i relikvije imali ne samo za vjeru već i za pre-danost hodočasnika i domaćeg stanovništva. U tom kontekstu, ovaj je spomenik povezan s osjećajem religioznosti i duhovnosti, koji su prožimali srednjovjekovni život u kojemu se svaki oblik molitve materijalizira u tjelesno opipljive tvorevine.
Srpski patrijarh Irinej Gavrilović obratio se deveterostraničnim
pismom papi Franji, 30. travnja 2014., moleći ga
da s dnevnoga reda skine kanonizaciju mučenika blaženoga
Alojzija Stepinca, ...zagrebačkoga nadbiskupa (od
1934. koadjutor, od 1937. do 1960. ordinarij, od 1946. sede
impedita - u zatvoru do 1952. i u zatočeništvu do smrti).
Razlog protiv kanonizacije: nadbiskup je Stepinac "uglavnom
šutio" na sve ono što se događalo u Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj. A tko šuti, pristaje. Takav crkveni predstavnik
ne može biti uzor kršćanskomu puku. Auktor na temelju
gradiva objavljena prije Patrijarhova pisma prikazuje da je
nadbiskup Stepinac u vrijeme četverogodišnjega trajanja
NDH od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. ili točnije
kroz 48 mjeseci intervenirao više od 360 puta bilo u osobnim
susretima s nositeljima hrvatske vlasti u Zagrebu bilo
dopisima pojedinim hrvatskim ministrima, bilo u javnim
propovijedima, nagovorima, predavanjima. Napose
se usredotočio na kontakte između nadbiskupa Stepinca i
poglavnika Ante Pavelića. Sažeto je i kronološki prikazao
21 dopis Stepinca Paveliću i 11 susreta Stepinca i Pavelića
s kratkim komentarima. Pavelić nije uzvratio ni na jedan
posjet niti je osobno odgovorio i na jedan Stepinčev dopis. Unatoč tomu, Nadbiskup je bio uporan i nepopustljiv
i intervenirao je uvijek kada je smatrao potrebnim to
učiniti, bez obzira koliko se političke vlasti osjećale neraspoloženima
zbog njegovih dopisa, molbi i zahtjeva. Nije,
dakle, nadbiskup Stepinac šutio, nego je govorio, pisao i
posredovao koliko je više mogao, ne gledajući na rezultate
svojih intervenata. Barem se ne može reći da je nadbiskup
Stepinac "uglavnom šutio" na sve što se događalo za vrijeme
NDH. Kada je Pavelić vidio da je sve propalo i da mora
bježati iz Hrvatske, pozvao je nadbiskupa Stepinca i ponudio
mu da preuzme vlast u Hrvatskoj. Stepinac je odbio
političku vlast ostajući na svome nadbiskupskom mjestu.
Središnja tema rada odnosi se na raščlambu oblika povezanosti hrvatskih useljenika u Mletcima s marijanskim svetištem Monteortone južno od Padove. Na osnovi gradiva iz Državnog arhiva u Mletcima ...(oporučni spisi od sredine 15. do početka 16. stoljeća) ukazuje se na opće značajke hrvatskih useljenika koji su u svojim oporučnim iskazima zabilježili navedeno svetište. Zapaža se kako je većina oporučnih legata namijenjenih tome svetištu datirana u vrijeme
kada je u Monteortoneu živio i djelovao blaženi Gracija iz Mula. U drugome dijelu rada težište istraživanja upravljeno je na konkretne primjere koji se odnose na veze iseljenih Hrvata sa
svetištem Monteortone (upućivanje zamjenskih hodočasnika u Monteortone, slavljenje misa u tamošnjoj marijanskoj crkvi te obdarivanje iste crkve dijelom oporučiteljeve imovine).
PDF
