V prispevku smo analizirali črkopis v prvih tiskanih knjigah v cirilici (1491-1525), med katere spadajo tudi knjige slovenskega protestantskega pisca Primoža Trubarja, ki so bile natisnjene nekoliko ...kasneje v tiskanrni v Urachu (med letoma 1561 i 1563).
Obično se govori i piše da su glagoljica i ćirilica u svojim početcima vezane uz Moravsku misiju čiji su glavni protagonisti bili Konstantin-Ćiril i njegov brat Metod. Autor ovog teksta smatra da je ...svako od tih dvaju pisama vezano uz jednu od dvije različite misije u različite prostore i u različito vrijeme. Glagoljica je nastala u početcima pokrštavanja Slavena u Hrvatskoj (Bizantskoj Dalmaciji) i krajevima oko Soluna (Makedoniji), a ćirilica je vezana uz djelovanje Svete braće Ćirila i Metoda u vrijeme Moravske misije (863. – 885.). Oba pisma djelo su iste bizantske misionarske škole, ali je glagoljica nastala ranije i to iz čisto misijskih potreba, a ćirilica je nastala u vrijeme jake državno-političke ekspanzije Bizanta među Slavenima u vrijeme "velikog bizantskog decenija" (870. – 880.). U vrijeme velikog Raskola (1054.) Rim će tražiti od glagoljaša na području svoje jurisdikcije u Hrvatskoj da prihvate rimski ili latinski obred. U Makedoniji je glagoljica izgubila svaku podršku i svuda je uzmicala pred ćirilicom te je u 12. stoljeću sasvim nestala u bizantskom obredu. Budući da su oba pisma nastala za isti (slavenski) jezik, pod jezičnim vidom nastavljene su među njima veze, što se primijeti u glagoljičkim i ćiriličkim tekstovima.
Rad se bavi grafemsko-fonemskim odnosima u Fojničkoj kronici s posebnim osvrtom na razlike i sličnosti prema tekstovima franjevačke spisateljske djelatnosti 17. i 18. stoljeća. Najprije se navode oni ...grafemi koji u Fojničkoj kronici uvijek označavaju isti fonem. Poseban naglasak stavlja se na prikaz pisanja nekih fonema koji se obilježavaju s dva grafema odnosno, u nekim slučajevima, pisanja istim grafemom nekoliko različitih fonema. Tako je vidljivo da se đervom označavaju fonemi /ć/ i /đ/ te da đerv u kombinaciji sa slovima l i n označava palatalne foneme /ļ/ i /ń/. Istim se grafemom obilježavaju fonemi /č/ i /ǯ/. Za obilježavanje fonema /k/ i /o/ upotrebljavaju se po dva grafema, s tim da postoje određena distribucijska pravila njihove uporabe. Glasovna skupina /št/ označava se jednim slovom. Uz vokalno /ŗ/ redovito se pojavljuje popratno slovo a, a fonem /j/ se označava grafemom za jat. Sve navedene osobitosti uspoređuju se sa stanjem kod nekih franjevačkih pisaca iz 17. i 18. stoljeća. Predmet interesa rada nisu samo pisci koji su objavljivali hrvatskom ćirilicom, nego i neki čija su djela objavljena latinicom jer je očit utjecaj latiničnih grafijskih pravila u označavanju nekih fonema u hrvatskoj ćirilici.
Već deset godina na preddiplomskoj nastavi Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izvode se izborni kolegiji Hrvatska epigrafija i paleografija I (HEP I), odnosno do 2014. Hrvatska epigrafija i ...paleografija II (HEP II). Osim što se sreću s hrvatskoglagoljskim i hrvatskoćiriličnim srednjovjekovnim i ranonovovjekovnim vrelima i njihovom pozicijom u historiografiji, studenti se upoznaju s hrvatskom tropismenošću, trojezičnošću i glagoljaštvom kao kulturnim fenomenima, te ovisno o vlastitoj sposobnosti i općoj mogućnosti, stječu vještinu čitanja i preslovljavanja (transliteracije) uglate (HEP I) i kurzivne (HEP II) glagoljice i hrvatske ćirilice (bosančice). U radu se iznose neke činjenice i osobna iskustva vezana za izvedbu tih kolegija.
U hrvatskome ćiriličkom korpusu važno mjesto zauzima dubrovačka sastavnica u kojoj je rukopisna ćirilička tradicija njegovana stoljećima i koja obuhvaća tekstove različitih funkcionalnih registara, ...posebice bogata u 16. stoljeću. Među opsežnijim tekstovima dubrovačke ćiriličke pismenosti nalazi se i „Libro od mnozijeh razloga“, zbornik pretežno nabožnoga sadržaja iz 1520. godine. Objavljujući ga u cijelosti prije stotinjak godina, Milan Rešetar ustvrdio je da su njegovi članci nastali pod utjecajem različitih predložaka „okrenutih“ na dubrovački govor: glagoljičkih na narodnome i ćiriličkih na crkvenoslavenskome jeziku te talijanskih, a pronašao je čak i kajkavski utjecaj. Takvo „okretanje na dubrovački“ nije isključiva značajka „Libra od mnozijeh razloga“, već je međudijalektna adaptacija potvrđena i u drugim hrvatskim tekstovima 16. stoljeća. U ovome radu prikazuju se razine čakavsko-štokavske prilagodbe u jeziku „Libra“ na primjeru dviju njegovih pjesama, a potom uspoređuju s drugim primjerima čakavsko-štokavskih i čakavsko-kajkavskih prilagodbi iz 16. stoljeća, čime se teži dati prilog boljem razumijevanju odnosa među hrvatskim narječjima i dijalektima u ranome novovjekovlju.
Važnost pisane riječi je nepromjenjiva za ljudski rod jer je ona bila
glavni pokretač i čuvar svake kulture. U tom se kontekstu u ovom radu
promatraju i pisma koja su po dolasku osmanlijske vlasti na ...ove prostore
prihvaćena i kao sredstvo komunikacije između krajiških kapetana
i drugih osmanlijskih velikodostojnika s hrvatskim časnicima i
vlastima »s one strane granice«. Ona su pisana uglavnom jednom vrstom
bosanske ćirilice, najčešće ikavicom, a tek ponegdje ijekavicom.
U tim pismima koje smo nazvali »krajišnička pisma« vidi se poštovanje
kulture primatelja iskazano kroz pravilno odmjerenu količinu lokalizama,
turcizama i ostalih tzv. tuđica, što svjedoči ne samo o nacionalnoj,
nego i o religijskoj toleranciji. Ta pisma, pisana od 15. do sredine
19. stoljeća, imaju veliku vrijednost za izučavanje povijesti, kulturne
baštine, politike i socijalne i ekonomske povijesti. Autor je svoj
zaključak ilustrirao s četiri takva pisma iz 18. stoljeća.
Državni arhiv u Zadru u fondu Mletački dragoman čuva mnoge rukopise pisane
hrvatskom ćirilicom. Mnogi od tih spisa odnose se na korespondenciju između
mletačke i osmanske vlasti o pograničnim ...incidentima na tadašnjoj mletačkoturskoj
granici. Za potrebe ovoga rada iz spomenutoga fonda izabran je spis pohranjen
u kutiji br. 10. na poziciji 57/87 iz 1680. godine kojim gračački kapetan
Muharem Gešain izvještava zadarskoga generala o incidentu koji su prouzročili
Udbinjani otevši troje djece i stoku. Iz rukopisa se također doznaje kako je ovo
odmazda za postupak Vinjerčana koji su prethodno Udbinjanima na pašnjacima
Velebita i u području Krupe iznad Žegara pomorili i oteli stoku. Riječ je o
razdoblju nakon Kandijskoga rata u kojem je Venecija proširila svoje posjede u
Dalmaciji (Linea Nani), a unutar Mletačke Republike našla su se i neka mjesta zadarskoga
zaleđa koja se spominju u dokumentu. Ovaj hrvatskoćirilični rukopis
poslužio je autoru da prouči grafolingvističke, fonološke, morfološke, sintaktičke
i leksičke posebnosti, uobičajene u neposrednoj komunikaciji predstavnika vlasti
tadašnjih dviju država. Jezična analiza pružila je autoru priliku da barem u nekim
segmentima predoči kulturološke osobitosti ljudi zadarskoga zaleđa u razdoblju
čestih mletačko-turskih sukoba i ratova. Također, na primjeru ovoga rukopisa autor
želi pokazati kako je svaki spis pohranjen u arhivima naša kulturna baština.
A da bi ta baština zaista bila naša, moramo je poznavati, razumjeti i od nje učiti.
In dem Artikel werden einerseits die in der gesamtkroatischen Literatursprache standardmäßig geltenden (i)jekavischen ‘Reflexe’ bzw. ‘Nachfolger’ des altkirchenslavischen Jat-Phonems (geschrieben: ...ije, je, jē) auf ihren rekonstruierbaren Ursprung im Indogermanischen und ihre rekonstruierbare nachfolgende Entwicklung im Urslavischen, Altkirchenslavischen und späteren Kirchenslavischen, sowie im Kroatischen zurückverfolgt. Andererseits werden diese ‘Jat-Reflexe’ unter Berücksichtigung der seit dem 19. Jh. bis in die Gegenwart in der Kroatistik anhaltend geführten, vielfach kontroversen Diskussion phonologisch als Allophone eines eigenen Jat-Phonems erklärt (/ě/ bzw. /ѣ/: ɪ̆e, 'e, 'ē). Hierbei werden insbesondere die phonologischen Erkenntnisse von Dalibor Brozović berücksichtigt, wobei aber dessen Verständnis dieser ‘Jat-Reflexe’ als Phonem bzw. Phonemfolgen dahingehend korrigiert wird, dass diese als Allophone eines eigenen Jat-Phonems (/ě/ bzw. /ѣ/) interpretiert werden.
Eine wichtige geschichtliche Quelle für die phonologische Erklärung und phonetische Beschreibung des Jat-Phonems und seiner Allophone sind die jeweiligen lautlich-transkriptorisch interpretierbaren Alphabete der Glagolica, Kyrillica und kroatischen Lateinschrift, weshalb diese ausführlich, soweit es das Jat-Phonem betrifft, dargestellt werden. Zu diesem Zweck wird auch die Fibel Bukvar staroslovenskoga jezika glagolskimi pismeni za čitanje crkvenih knjig von Ivan Berčić (1862) ausgewertet, in der u. a. das tautosyllabische, diphthongale Jat-Allophon ɪ̆e ausdrücklich als ‘Zwielaut’ (»dvoglas«) beschrieben ist. Wegen ihres phonemgeschichtlichen Erkenntniswertes werden auch die beiden
Tabla za dicu (1561) ausführlicher ausgewertet. In ihnen fehlt nämlich das Jat-Phonem, obwohl die Jat-Buchstaben y bzw. ѣ in den betreffenden
Alphabeten vorhanden sind. Im Gegensatz dazu wird das Jat-Phonem fast ausnahmslos in der lateinschriftlichen Handschrift Neofiti 55 verwendet. Die Allophone sind hierbei einheitlich als ie geschrieben. Die Handschrift Neofiti 55 stellt ein kroatisches, volkssprachliches Missale Romanum dar, das sprachgeschichtlich im gleichen Zeitraum wie die beiden Tabla za dicu (1575 – 15??), aber im Dubrovniker, dalmatinisch-kroatischen Sprachraum geschrieben worden ist (Grčević 2021). Auch diese Quelle wird ausführlicher ausgewertet.
Im Ergebnis ist festzustellen, dass für die kroatische Standardliteratursprache der Gegenwart nur das Jat-Phonem mit den Allophonen ĭe, 'e, 'ē als phonologische und orthoepische Norm gilt. Mit dieser phonologischen Norm führt die gesamtkroatische Standardliteratursprache der Gegenwart in spezifisch kroatischer Weise die diesbezügliche literatursprachliche Tradition des Altkirchenslavischen fort.
U tekstu se prikazuju filološka istraživanja hrvatskih protestantskih tekstova koja su
obavljena u 20. i 21. stoljeću. Daje se prikaz nekih istraživanja Franje Fanceva, Alojza
Jembriha, Gordane ...Cupković i Stjepana Damjanovića. Analize su uglavnom provedene
na glagoljičnom i ćiriličnom Novom testamentu (1562/1563, 1564), ali i na drugim pro-
testantskim tekstovima. Iz tih se analiza zaključuje kako su hrvatski protestantski pisci u
16. st. zamislili hrvatski jezik.
PDF
