Rad donosi pregled djelovanja Zavičajnog muzeja Varaždinske Toplice u Europskom prekograničnom projektu akronima ‘‘Rođenje Europe“ u funkciji razvoja kulturnog turizma Varaždinskih Toplica s održanog ...okruglog stola 13. ožujka u Varaždinskim Toplicama pod nazivom ‘‘Aquae Iasae i projekti Europske unije“ u organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Zavod za znanstveni rad Varaždin i Zavičajnog muzeja Varaždinske Toplice.
Dubina krize suvremenog čovjeka i svijeta očituje se, između ostalog, i u tome što se u ekonomiju, znanost i tehniku polaže gotovo mesijanska nada na putu k jednoj novoj civilizaciji. Ako ta ...civilizacija ima biti korak naprijed u odnosu na današnju, morat će međutim uključiti ljudsku, pa i religioznu, sastavnicu na vrh vlastite ljestvice vrijednosti. Naše vrijeme svjedoči o drukčijem, djelomično novom pristupu religioznom. Pitanje trajnog izgrađivanja jednog integralnog humanizma na svim razinama života, individualnog i društvenog, ostat će uvijek aktualno i od temeljne važnosti za čovjeka pojedinca i ljudske zajednice. Uključivanje civilizacijskih dostignuća, kako na političko-društvenom, tako i na znanstvenom i tehničkom polju ostat će nezaobilazno, time da na tom putu primarni zadatak ostane cjelovita rehabilitacija duhovnog i ljudskog.
U članku se raspravlja o pitanju koje se često postavlja: što je u hrvatskoj kulturi europsko? Ili pak obratno: ako je toliko toga europsko, što je onda hrvatsko? U prvom se dijelu pokazuje kako je ...položaj Hrvatske na granicama nekadašnjega zapadnoga i istočnoga rimskog carstva, zatim slavenskoga i romanskoga, odnosno germanskoga jezičnog kruga, uopće Sredozemlja i srednje Europe, te kasnije kršćanske Europe i islama u turskome carstvu, uvjetovao niz sastavnica i značajaka hrvatske kulture i posebno književnosti. U drugome se dijelu daju primjeri prožimanja raznih sastavnica europske kulture u hrvatskoj humanističkoj i renesansnoj književnosti na latinskom, staroslovjenskom i na hrvatskom. Pokazuje se koliko su u humanizmu i renesansi povezani antički i biblijski motivi i teme. S druge se strane pokazuje koliko renesansno pjesništvo na hrvatskom pripada istomu kontekstu kao i ono humanističko na latinskom, i na njega se nadovezuje. Ono se bez ovoga ne može dobro razumijeti. Naravno, postoje i suvremene europske sastavnice u tome pjesništvu, kao što su petrarkizam, ili nadahnuće Sannazarom ili Tassomm. U trećem se dijelu daju kratke naznake o europskim koordinatama u novijoj hrvatskoj književnosti, sve do danas. A u cijelom se članku prikazuje kako su svi integrirani elementi europske kulture u hrvatskoj književnosti antički, biblijski i suvremeni redovito imali svoju hrvatsku funkciju i značenje, i bez nje se opet ne mogu dobro razumijeti djela hrvatskih pjesnika i pisaca. Stoga je, kada se ona razumiju, i ono što je u njima europsko hrvatsko, kao što je i ono što je u njima hrvatsko, kada je vrijedno, prinos europskoj kulturi.
Kiša zmija Kurelić, Zoran
Politička misao,
05/2012, Letnik:
49, Številka:
1
Web Resource
Odprti dostop
U ovom radu autor prikazuje i interpretira dvije različite kinoverzije Coppolina
klasičnog filma Apokalipsa danas. Verzije se razlikuju po tome što jedna
od njih završava scenom bombardiranja koja je ...u kasnijim izdanjima filma
potpuno nestala. Upravo u nestaloj sceni autor pronalazi najzanimljiviji smisao
filma te pokazuje zašto je izostavljena scena fundamentalna. Koristeći se
Arendtinom interpretacijom Conradova romana Srce tame, koji je scenaristički
iskorišten u Apokalipsi, autor tvrdi da je verzija koja završava zračnim
napadom, filmskim jezikom prikazala čin radikalnog zla, a da je glavni junak
Kurtz akter zla koji nije ni načelno zao ni nemisleno banalan. Autor želi pokazati
da je film iz 1979. koji su svi shvatili kao film o Vijetnamu ustvari nehotice
bio apokaliptičko upozorenje da ratni sukobi kultura i civilizacija mogu
otvoriti horizont u kojem djeluje radikalno zlo.
O filozofiji Vladimira Filipovića Posavac, Zlatko
Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine,
01/2013, Letnik:
38., Številka:
2 (76)
Paper
Odprti dostop
U zborniku Vladimir Filipović – život i djelo (1906.–1984.), objavljenom povodom stote obljetnice rođenja dr. Vladimira Filipovića, profesora filozofije na Sveučilištu u Zagrebu, osvijetljeni su ...pojedini aspekti njegova djelovanja, no čini nam se da nije dovoljno jasno naznačena tematska cjelina polazišta, karakter i usmjerenost njegove filozofije. Dosljedno je Filipović i s uvjerenjem o nezaobilaznoj potrebi držao predavanja cjelovite povijesti filozofije Zapada, tj. euroatlanske kulturne hemisfere. Bio je Filipović njen izvrstan poznavatelj, navlastito važno zbog aktualiteta i recentnog uvida u filozofiju 20. stoljeća, o kojoj nije samo govorio kao znalac nego je bio i njenim sudionikom, dionik njenog formiranja.
Na liniji neokantovske badenske škole, fenomenologije i aksiologije Filipović je u Hrvatskoj dograđivao i definitivno profilirao tzv. zagrebačku filozofsku školu, a u europskom horizontu vrlo seriozno zastupao filozofiju kulture, dakako s punom sadržajnom distancom spram njenih trivijaliziranih »modnih« pojava tijekom 1920-ih godina (the crazy twenties, les annés folles). Karakteristiku Filipovićeve filozofije kulture čini bitna i čvrsta distinkcija fenomena (pojmova) civilizacije i kulture. »Dok pod civilizacijom razumijevamo sva ona djela i nastojanja ljudska koja ostvaruju sredstva kojima će čovjek olakšati svoju borbu za opstanak, dotle pod pojmom kulture u užem smislu pomišljamo samo na ona djela i nastojanja koja je čovjek stvorio idući za idealima svoga života (kao što su npr. ljepota, dobrota, svetost i dr.)«. Uvažavajući višeslojnost čovjekova bića, Filipović također uvažava i, dapače, upozorava na karakter čovjekova opstanka u vremenu, točnije u povijesti: »Povijest i kultura idu zajedno; gdje nestaje kulture, prestaje povijest.« S obzirom na realitet 20. stoljeća Filipović dakako ne mimoilazi fenomene i problem krize kojima se suprotstavlja upravo filozofijom kulture.
Tragične i dramatične posljedice Drugog svjetskog rata ne zaobilaze ni profesora Vladimira Filipovića. Ipak, nakon stanovite cezure i u ponešto suženom opsegu Filipović će nastaviti svoje misaono djelovanje upravo na ranije postavljenim teme ljima filozofije kulture tako da na Internacionalnom filozofskom kongresu 1968. u Beču drži predavanje Zadaci filozofije kulture danas. Filipović se ponovno suprotstavlja novim oblicima i fenomenima krize upozoravajući kako i nakon Drugog svjetskog rata mnoge, inače zapadnjačkoj kulturnoj povijesti pripadne zemlje pogađa u doba mira, nakon rata, brutalni »raskorak između teorije i prakse«. Stoga je u sferi prividne demokracije, drži Filipović, ponovno potrebno prevladavanje nove krize, i opet upravo istinskim afirmiranjem kulture. Nasuprot »dobu verbalizma«, kao i u ranijim krizama dvadesetog stoljeća, potrebno je također istinski afirmirati ozbiljenje ideje humaniteta, smatrao je konkluzivno profesor Sveučilišta u Zagrebu dr. Vladimir Filipović.
Autor analize stavove autora iz različitih disciplina – arheologije, antropologije, geografije i historije – koji se odnose na ekološku dimenziju povijesti ljudskih društava. Te su discipline, ...kritizirajući antropocentrički diskurs, dale veliki doprinos donedavno potpuno zanemarene ključnog pitanja u ljudskoj povijesti – ekološke (ne)održivosti i ekološkog aspekta sloma velikih civilizacija. Eko-historijska istraživanja ukazala su na pripadnost čovjeka Prirodi, što je suprotno egzempcionalističkoj paradigmi – iluziji da su se ljudi, zahvaljujući tehničkoj ekspanziji, «emancipirali» od Prirode. Autor prigovara eko-historijskim istraživanjima tendenciju jednostranog odnosa između čovjeka i ne-ljudskih entiteta (samo je čovjek djelatan agent), apsolutizaciju ljudske perspektive i često nekritični odnos prema modernoj civilizaciji.
U kontekstu različitih analiza na koncu dvadesetoga stoljeća, autor nastoji
staviti kršćanstvo pod povećalo i izvijestiti o stanju i perspektivama njegove budućnosti.
U prvome dijelu ovoga rada ...govori se o modernom vremenu i njegovim dostignućima. Moderna označava jasan prekid s tradicijom i prošlošću, što vodi do spoznaje da moderan čovjek na temelju iskustva "svete praznine", metafizičkog beskućništva ponovno traži izlaz.
"Punoljetnost svijeta" (D. Bonhoeffer) otkiva svu svoju bezizlaznost. Novi religiozni pokreti najbolji su dokaz za to, posebice predodžbe o reinkarnaciji u zapadnjačkom smislu. Postmodema, čija je predodžba
još uvijek nejasna, izazov je i kršćanstvu.
U središtu kršćanske vjere nalazi se Božja objava, objava o čovjekovu smislu i smislu njegova svijeta. Prema objavi Bog je ljubav, za kojom svako biće čezne. U biti kršćanstvo je civilizacija ljubavi, religija prema mjerilu čovjekova traženja i žeđanja. Da bi u trećem tisućljeću imalo budućnost, kršćanstvo se mora vratiti svome izvoru, Božjoj ljubavi. Obnovljeno kršćanstvo u rečenom smislu sigumo ima dobre perspektive za budućnost i za treće tisućljeće.
Članak donosi prikaz palače Pil u Meseniji na Peloponezu kojom je, prema Homeru, vladao kralj Nestor. U članku je palača detaljno opisana, pogotovo njezina uloga u okviru mikenske civilizacije i ...procesa dešifriranja pisma linear B.
