"The State and decentralization in France ..." are nothing exclusive. It cannot mean that decentralization is just be a „job “of the state faced with territorial powers. The state always considers ...the context which it alone cannot confront (in the case of economic or financial crisis or where security is concerned), when it sovereignly delegates certain supervision it can take just as much as it can dissolve decentralized subjects (more or less forced and more or less directly agreed upon by joining or re-assigning). To this legally confirmed delegation of authority, its own authority defined by the Decentralization Act is added. Local authority represents a whole in which duties of authority are differentiated (which are replaced in the case of non-implementation by official duty) or non-compulsory authority. Or, between exclusive or common authority, if one knows that local self-government can directly or indirectly implement (in the case of concession or public service delegation). One also needs to mention that in the majority of EU countries, only law can determine the regime of municipalities (in opposition to what exists in federal states). France is, in that sense, a model for a unitary state, to that extent to which development according to administrative federalism (as well as political) is rejected, as confirmed by decentralized organization valued in this country (from decentralization reform in 1982 up to the law of 7 August 2015 on the new territorial organization). To tell the truth, France has gone through all forms of regime, government and administration in just over two centuries, and so could serve for every observation on decentralization, and its qualities and downsides.
Država i decentralizacija u Francuskoj ...” nisu ništa isključivo. To ne može značiti da je decentralizacija samo „posao“ države s teritorijalnim ovlastima. Država uvijek razmatra kontekst s kojim se sama ne može suočiti (u slučaju ekonomske ili financijske krize ili kada je riječ o sigurnosti), kada suvereno delegira određeni nadzor koji može potrajati jednako koliko može raspustiti decentralizirane subjekte (manje ili više prisilno i više ili manje izravno dogovoreno ulaskom ili ponovnim dodjeljivanjem). Ovome zakonski potvrđenom delegiranju ovlasti dodaje se vlastito ovlaštenje definirano Zakonom o decentralizaciji. Lokalna vlast predstavlja cjelinu u kojoj se razlikuju dužnosti ovlasti (koje se zamjenjuju u slučaju neprovođenja službene dužnosti) ili neobvezna ovlaštenja. Ili, između isključive ili zajedničke vlasti, ako se zna da lokalna samouprava može izravno ili neizravno provoditi (u slučaju koncesije ili delegiranja javnih usluga). Treba također spomenuti da u većini zemalja EU samo zakon može odrediti režim općina (suprotno onome što postoji u saveznim državama). Francuska je, u tom smislu, model za unitarnu državu, u onoj mjeri u kojoj je razvoj prema administrativnom federalizmu (kao i političkom) odbijen, što potvrđuje decentralizirana organizacija cijenjena u ovoj zemlji (od reforme decentralizacije 1982. do zakon od 7. kolovoza 2015. o novoj teritorijalnoj organizaciji). Istinu govoreći, Francuska je prošla kroz sve oblike režima, vlade i uprave u nešto više od dva stoljeća, i tako može poslužiti za svako promatranje o decentralizaciji i njezinim kvalitetama i manama.
"L'Etat et la décentralisation en France ..." n'ont rien d'exclusif. Cela ne signifie pas que la décentralisation n'est qu'un "travail" de l'Etat face aux pouvoirs territoriaux. L’État considère toujours le contexte auquel il ne peut pas seul faire face (en cas de crise économique ou financière ou en matière de sécurité), quand il délègue souverainement un certain contrôle, il peut en prendre autant qu’il peut dissoudre des sujets décentralisés (plus ou moins forcés). et plus ou moins directement convenu en rejoignant ou en réaffectant). À cette délégation de pouvoirs juridiquement confirmée, s'ajoute sa propre autorité définie par la loi sur la décentralisation. La collectivité locale représente un ensemble dans lequel les devoirs d’autorité sont différenciés (qui sont remplacés en cas de non-exécution par un devoir officiel) ou d’autorité non obligatoire. Ou, entre autorité exclusive ou commune, si l'on sait que l'autonomie locale peut être mise en oeuvre directement ou indirectement (dans le cas d'une concession ou d'une délégation de service public). Il faut aussi mentionner que dans la majorité des pays de l’UE, seule la loi peut déterminer le régime des municipalités (contrairement à ce qui existe dans les États fédéraux). La France est en ce sens un modèle pour un État unitaire, dans la mesure où un développement aussi bien du fédéralisme administratif (que politique) est rejeté, comme le confirme une organisation décentralisée valorisée dans ce pays (de la réforme de la décentralisation de 1982 à loi du 7 août 2015 sur la nouvelle organisation territoriale). À vrai dire, la France a traversé toutes les formes de régime, de gouvernement et d’administration en un peu plus de deux siècles, et pourrait donc servir à toute observation sur la décentralisation, ses qualités et ses inconvénients.
The territorial organization of modern states rests on the principles of decentralization, which includes the political, administrative and financial independence of the lower levels of government. ...It is a fundamental principle that no function, no job or task can be assigned to a certain level of government or body of government without the funds being provided. Local and regional selfgovernment are one of the most important areas of strategic importance for the development of democratic and quality public policies in the Republic of Croatia. The relationship between local and regional self-government and users can also be seen as a parallel process of strengthening the responsibility of local units for overall quality and «offering» public services in the local area. Therefore local and regional self-government have the right to various sources of funding in order to be able to carry out their tasks, or to provide, to a greater or lesser degree, better public services to their users.
Teritorijalna organizacija suvremenih država počiva na načelima decentralizacije, što obuhvaća političku, upravnu i financijsku neovisnost nižih razina vlasti. Temeljno je načelo da ni jedna funkcija, ni jedan posao ni zadatak ne može se dodijeliti određenoj razini vlasti ili tijelu državne vlasti a da se za to ne osiguraju novčana sredstva. Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave predstavljaju jedno od strateški važnih područja ključnih za razvoj demokratskih i kvalitetnih javnih politika Republike Hrvatske. Odnos između jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i korisnika može se promatrati i kao usporedni proces jačanja odgovornosti lokalnih jedinica za ukupnu kakvoću i „ponudu“ javnih usluga na lokalnom području. Stoga jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju pravo na različite izvore financiranja kako bi mogle obavljati poslove iz svoje nadležnosti odnosno pružiti u većoj ili manjoj mjeri kvalitetnije javne usluge svojim korisnicima.
Kako su se organi unutarnjih poslova u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj i u socijalističkoj Jugoslaviji razvijali, čime su se bavili, do kakvih je promjena došlo i zbog čega? Tijekom otprilike ...prva dva desetljeća socijalističke Jugoslavije pitanja koja su se odnosila na policiju i državnu sigurnost – ili službenim nazivom na organe unutarnjih poslova – bila su poput većine ostalih pitanja u zemlji vrlo centralizirana. Međutim, postoje indicije da 1966. možda nije bila toliko značajna prekretnica kako se popularno misli te da su neke važne promjene bile ubrzane, a ne pokrenute nakon smjenjivanja Aleksandra Rankovića. Ovaj članak prvenstveno se temelji na izvorima iz 13. maja, službenog časopisa Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove (SSUP). Pažljivo čitanje tog časopisa otkriva članke koji se bave pravnim, konceptualnim, tehničkim i praktičnim pitanjima policije. Časopis je stoga dobro mjesto za prikupljanje informacija radi boljeg razumijevanja organa unutarnjih poslova u Jugoslaviji. Ovaj članak razmatra i analizira početak decentralizacije organa unutarnjih poslova u Hrvatskoj, prije svega u području organa javne sigurnosti.
How did the organs of internal affairs in the Socialist Republic of Croatia and in socialist Yugoslavia develop, what did they actually do, what changes occurred with respect to them, and why? During approximately the first two decades of socialist Yugoslavia, issues related to police and state security – or, as they were officially called, the organs of internal affairs – were, like most other matters in the country, heavily centralized. However, there are indications that 1966 may not have been as significant a watershed moment as is commonly thought, and that some important changes were accelerated rather than triggered after the ouster of Ranković. This article is primarily based on sources from 13. maj, the official journal of the Federal Secretariat for Internal Affairs (SSUP). A careful reading of this journal reveals very detailed articles dealing with legal, conceptual, technical and practical issues affecting policing. The journal is therefore a good place to gather information for a better understanding of policing and internal affairs in Yugoslavia. This article examines and analyses the beginning of decentralization of internal affairs in Croatia, above all with regard to public security bodies.
Hitre politične in gospodarske spremembe po padcu socializma so povzročile dinamične procese urbanega prestrukturiranja v mestih, pri čemer so stare vzorce in modele rasti zamenjali tisti, pri ...katerih sta bila kapital in tržno gospodarstvo ključna za rast in razvoj. Preobrazba v tržno gospodarstvo in ponovna uvedba lastništva zemljišč sta zahtevali nov, decentralizirani sistem odločanja, kar je neposredno vplivalo na zgradbo in obliko mest. Med urbanimi preobrazbami so prišle jasno do izraza spremembe v lokacijskih vzorcih trgovskih objektov v mestih, ki so ponazarjale različne vzorce prostorske organizacije postsocialističnih mest. V članku avtorja preučujeta in predstavita nekatere posebnosti te preobrazbe v Bukarešti, Budimpešti, Pragi in Sofiji pred padcem socializma in po njem. Na podlagi analize izbranih mest predstavita procese postsocialističnega prostorskega prestrukturiranja, pri čemer preučujeta spremembe njihovih središč, ki so povzročile razdrobljenost mest in razpadanje urbanega tkiva. V primerjalni študiji je poleg tega prikazano, kako se v mestih s podobno preteklostjo lahko pojavijo različni razvojni vzorci.
Visoke i rastuće regionalne ekonomske nejednakosti u Hrvatskoj uz »parcijalnu decentralizaciju« sustava socijalne skrbi rezultirale su porastom socijalnih nejednakosti među hrvatskim građanima. ...Spomenuti procesi rezultirali su situacijom da se jedno od temeljnih načela socijalne države i socijalne politike kao što je načelo jednakosti sve više narušava. Navedeno ima za posljedicu da razina ostvarenja socijalnih prava građana u Hrvatskoj u sve većoj mjeri ovise o mjestu stanovanja i socioekonomskom statusu. Navedena tvrdnja je središnja hipoteza rada koja je eksplicirana analizom dostupnosti institucionalne skrbi za starije osobe po županijama u Hrvatskoj i lokalnih socijalnih programa izabrane četiri jedinice lokalne samouprave. Provedena analiza pokazala je značajnu razinu međužupanijskih nejednakosti u dostupnosti institucionalne skrbi za starije te isto tako analizom izdvajanja i strukture lokalnih socijalnih programa demonstrirala da je stupanj ostvarenja socijalnih prava građana Hrvatske u značajnoj mjeri neujednačen i ovisan o mjestu stanovanja i socioekonomskom statusu. Uzroci za navedenu situaciju nalaze se u neuspješnim politikama ujednačavanja regionalnog razvoja i parcijalno provedenoj decentralizaciji sustava socijalne skrbi. Zaključno poglavlje donosi određene preporuke za nositelje ekonomske i socijalne politike kojima bi se demonstrirane i rastuće socijalne nejednakosti hrvatskih građana potencijalno ublažile.
U
radu se problematizira izborni uspjeh regionalističkih stranaka u Hrvatskoj i Srbiji. Članak ističe specifičnost regionalističkih stranaka i potrebu njihove zasebne klasifikacije u odnosu na ...etnoregionalističke i etničke stranke. Ova komparativna analiza prati nastanak i izborni uspjeh regionalističkih stranaka u hrvatskom i srpskom stranačkom sustavu tijekom četvrt stoljeća. Pri analizi razlika u uspjehu hrvatskih i srbijanskih regionalističkih stranaka, stavlja se naglasak na kontekstualni okvir (narav stranačkog natjecanja, izborni model), kao i na društvene čimbenike (etnički i vjerski sastav) te povijesne faktore (naslijeđe centralizacije, odnosno autonomije). Članak tvrdi kako je kombinacija kontekstualnih, društvenih i povijesnih čimbenika stvorila bolje preduvjete za razvoj regionalizma u hrvatskom slučaju te omogućila snažniji izborni uspjeh negoli u Srbiji.
Gospodarska i demografska slika Velebitskog primorja i podgorja nije dobra zbog
sljedećih uzroka: neatraktivnost reljefnog prostora s gospodarskog stanovišta, visok
stupanj zaštite okoliša što je ...poduzetniku dodatan trošak, nepovoljni uvjeti financiranja
poduzetništva ali i visok stupanj centralizacije države. Temeljni uzrok ovakvog ukupnog
gospodarskog stanja je mali broj i struktura stanovništva, odnosno nedovoljan radno aktivni
kontingent stanovništva. Postojeća starosna, dobna i obrazovna struktura stanovništva je
nepovoljna i nedovoljna za razvoj gospodarstva zbog demografskih promjena u prošlosti,
spore industrijalizacije, urbanizacije i deagrarizacije što je rezultiralo emigracijom i
depopulacijom. Nekada dominantne djelatnosti poljoprivreda, ribarstvo i stočarstvo,
zamijenili su turizam, trgovina i ugostiteljstvo, manje proizvodnja. Za gospodarski razvoj
ovoga prostora važni su Park prirode Velebit i nacionalni parkovi Sjeverni Velebit i
Paklenica koji kao prirodni resursi mogu utjecati na razvoj ekoproizvodnje, ekoturizma
i održivi razvoj.
Lokalna samouprava je uspostavljena kao institucionalni odgovor u pravcu kreiranja ravno- teže prema središnjoj državnoj vlasti, kako bi se unaprijedili demokratski i razvojni procesi u lokalnoj i ...široj društvenoj zajednici. S druge strane, mjesna samouprava je uspostavljena kao dio procesa lokalne političke decentralizacije, s ciljem jačanja lokalnih političkih i uprav- nih institucija koje predstavljaju organizacijsku strukturu lokalne samouprave. Obje mogu predstavljati institucionalnu mogućnost i odgovor u iniciranju i podupiranju demokratizacij- skih procesa u suvremenom društvu. Ovaj rad iznosi analizu odnosa koji nastaju kao rezultat političke decentralizacije u lokalnoj zajednici i ulogu koju mjesna samouprava zauzima kao sredstvo za jačanje političkih institucija u zemljama Jugoistočne Europe. Analiza također po- kazuje kako mjesna samouprava može biti značajan institucionalni alat za iniciranje promjena u lokalnoj zajednici.
V članku se preučujeta prostorsko-gospodarska podoba in neenakost na Tajskem na državni in regionalni ravni, pri čemer je posebna pozornost namenjena severovzhodni regiji med letoma 1987 in 2007. ...Avtor se v članku osredotoča na: 1. preučevanje gospodarskih razmer in neenakosti na državni ravni in v severovzhodni regiji na podlagi Theilovega indeksa neenakosti; 2. določanje regionalnih središč rasti in satelitskih mest na podlagi teorije polov rasti kot idejnega okvira in analize prostorske interakcije ter 3. analizo razmerja med regionalnimi središči rasti in satelitskimi mesti z vidika vpliva na rast in neenakost. Ugotavlja, da severovzhodna regija z vidika bruto domačega proizvoda in tudi bruto regionalnega proizvoda na prebivalca zaostaja za drugimi regijami, zato je bila izbrana za raziskavo. Na podlagi prostorske analize so bila mesta Nakhon Ratčasima, Khon Kaen, Udon Thani in Ubon Ratčathani določena za regionalna središča rasti. Vsako ima svoje območje vpliva (ali satelitska mesta), skupno območje regionalnih središč rasti in satelitskih mest pa je opredeljeno kot podregija. Razvoj regionalnih središč rasti ima na podlagi gospodarskih in družbenih odnosov neposreden vpliv na gospodarsko rast podregije: urbanizacijo, industrijski razvoj, rast na prebivalca, število visokošolskih ustanov in podobno. Kljub temu pa je ta rast negativno povezana z gospodarsko enakostjo provinc v podregiji. Očitno je, da se neenakost poglablja. Avtor v članku predlaga, da bi za doseganje trajnega pozitivnega vpliva regionalnih središč rasti na gospodarsko rast in enakost morali izboljšati industrijske povezave med temi središči in njihovimi satelitskimi mesti. Če bo ta proces dovolj močan, se bo rast z regionalnih središč razširila tudi na sosednja območja in pospešila njihov razvoj.
Konceptualizacija urbanega menedžmenta že od svojih začetkov v delih Johna Rexa (1968), Raya Pahla (1970, 1975, 1979) in Petra Williamsa (1976, 1978) ni koherentna, vse bolj pa tudi presega meje ene ...discipline. Urbani menedžment so poskušali definirati številni avtorji, vendar ni nikoli prišlo do enotne opredelitve. Po mnenju Richarda Strena (1993) urbanega menedžmenta dejansko nikoli niti niso poskušali definirati, in to kljub primerjalnemu in analitičnemu delu na področju te poddiscipline. Tako do danes ni znan odgovor na Williamsovo (1978) vprašanje, ali gre pri urbanem menedžmentu za predmet, proces ali strukturo. V prispevku je predstavljena (re)konceptualizacijo urbanega menedžmenta v okviru modernizacije mestne uprave oziroma njene naloge, da v mestu ustvari zelo potrebno ravnotežje med družbenim in ekonomskim razvojem. Poleg tega so predstavljeni izsledki raziskave »Urbani menedžment v mestih v Evropski uniji (EU)«, ki implicirajo, da mesta v Evropski uniji pogosto delujejo po principih urbanega menedžmenta. Pri preverjanju, ali implementacija predlaganega modela urbanega menedžmenta pozitivno vpliva na nekatere indikatorje (ali indekse) uspešnosti, je mogoče ugotoviti, da večje ko je mesto, več dejavnikov urbanega menedžmenta uporablja; bolj ko je mesto ekonomsko uspešno (lizbonski benchmark), več dejavnikov urbanega menedžmenta uporablja, in da moč mesta (indeks moči) ni povezana z indeksom urbanega menedžmenta, kar lahko pomeni, da avtonomija mestne oblasti ni pomembna za reformiranje mestne uprave. Na podlagi empirične analize je mogoče da sklepati, da koncept urbanega menedžmenta, kot je predstavljen, obstaja in ima pozitiven vpliv na nekatere vidike delovanja mesta.
PDF
