U radu se analiziraju temeljne komponente javne uprave u Albaniji. Sve se institucije javne uprave analiziraju dinamički i kontekstualno: specifično povijesno naslijeđe i suvremena dinamika ...političkog sustava temeljni su čimbenici koji uvjetuju (ne)uspjeh reformi albanske javne uprave u tranzicijskom razdoblju. Njihov se utjecaj očituje kroz politizaciju javne uprave, centralističko ustrojstvo javnih institucija i slab položaj lokalne samouprave te hijerarhično i etatizirano poimanje čitavog javnog sektora. Razdoblje intenzivnih upravnih reformi započinje s procesom pristupanja Albanije Europskoj uniji. Ona svojom politikom kondicionalnosti i nadzorom inicira i usmjerava reforme većine javnih institucija. Na formalnoj (zakonodavnoj) razini reforme su uglavnom zadovoljavajuće provedene, no njihova implementacija i stabilnost usvojenih institucija i dalje su problematične. Profesionalizacija službeničkog sustava, jačanje horizontalne koordinacije među tijelima državne uprave i decentralizacija glavni su izazovi razvoja javne uprave u narednom periodu.
Decentralizacija je stalan proces u javnoj upravi suvremenih država. Uz političku (teritorijalnu) decentralizacijukoja se temelji na jakoj lokalnoj samoupravi, i drugi oblici decentralizacije postaju ...ključni za upravni razvoj. Nastanak velikog broja agencija koje obavljaju različite upravne poslove oblik je decentralizacije prema kriteriju funkcije. Riječ je o trendu koji konkurira političkoj odnosno teritorijalnoj decentralizaciji u svrhu rasterećenja centralne uprave
i stvaranja efikasnijeg obavljanja upravnih poslova. U posljednje dvije godine trend je zaustavljen zbog utjecaja ekonomske krize i potrebe racionalizacije upravnog sustava. Prednosti decentralizacije putem agencija jesu u specijalizaciji i ekspertnoj bazi koja nedostaje rascjepkanoj lokalnoj samoupravi. Bolji upravni kapaciteti na lokalnoj i regionanoj razini mogli bi omogućiti alternativu agencifikaciji kroz
teritorijalnu decentralizaciju.
U radu se razmatra kako središnja vlast unitarne države tumači i provodi politiku upravljanja okolišem na lokalnoj razini te kako to čini njezina lokalna samouprava. Kontekst je sjeveroistočna Azija ...gdje se konkretni rezultati čestone poklapaju s očekivanjima nametnutima proučavanjem tradicionalnih obrazaca koje slijede lokalne samouprave u zapadnim zemljama. Autorica predlaže način mjerenja policy distance (udaljenosti kod stvaranja politika) između središnje vlasti i podređenih jedinica te ga primjenjuje u usporednom kontekstu
sjeveroistočne Kine i Republike Koreje. Ta su dva područja zemljopisno bliska te ih povezuju problemi okoliša koji nadilaze međunarodne granice. Također, obje su zemlje doživjele neuobičajeno brz proces decentralizacije politike upravljanja okolišem. To je na lokalnoj razini dovelo do različitih reakcija na probleme okoliša te je omogućilo usporedbu relativne važnosti strukturnih, političkih i ekonomskih pitanja s obzirom na troškove provedbe politike upravljanja okolišem. U radu su korišteni podaci lokalnog i državnog proračuna za 23 grada koji imaju dugogodišnje probleme s upravljanjem okolišem (13 gradova u sjeveroistočnoj Kini i 10 u Južnoj Koreji) te se pomoću tih podataka testira prijedlog autoricekako izmjeriti policy distancu između centra i udaljenih jedinica. Unatoč očekivanjima zasnovanima na tradicionalnom modelu, rezultati upućuju na daleko veće slaganje lokalne samouprave i državne vlasti u demokratskoj državi nego u komunističkom sustavu.
Rad se bavi razmatranjem fenomena distributivnog školskog vođenja usmjerenog prema aktivnoj participaciji i suradničkom uključivanju različitih dionika, pored ravnatelja, u proces donošenja odluka o ...ključnim odgojnoobrazovnim pitanjima. Distributivno školsko vođenje ističe se kao jedan od najznačajnijih faktora uspješnosti škola odnosno postignuća učenika, a u širem kontekstu čak i uspješnosti odnosno održivosti obrazovnih reformi. Potrebu za intenzivnijim bavljenjem fenomenom distributivnog školskog vođenja u posljednjih nekoliko godina naglašavaju i relevantne međunarodne organizacije kroz svoje projekte i „policy“ dokumente. Uvidom u zakonsku regulativu može se uočiti da su u hrvatskim školama u određenoj mjeri osigurani formalni preduvjeti za uključivanje različitih dionika u proces donošenja odluka. S druge strane, postoje pokazatelji o nedovoljnoj uključenosti učitelja/nastavnika i drugih pedagoških djelatnika u proces donošenja odluka. Nizak stupanj decentralizacije upravljanja, nedostatan razvoj suradničkih odnosa između različitih dionika tijekom odlučivanja te slab interes za participacijom u procesima odlučivanja samo su neke od prepreka snažnijem razvijanju obilježja distributivnog vođenja u hrvatskim školama. Te se prepreke mogu umanjiti osnaživanjem profesionalnog kapaciteta učitelja/nastavnika i drugih pedagoških djelatnika za odlučivanje i osiguravanjem uvjeta za razvoj suradnje različitih dionika odgoja i obrazovanja.
Rad obrađuje problematiku decentralizacije u svijetu: kako, kada i zbog čega do nje dolazi, preduvjete za uspješnu decentralizaciju i koristi od nje. Potom se bavi analiziranjem situacije na najnižim ...razinama vlasti u Hrvatskoj, odnosno u gradu, a cilj mu je prikaz trenutačne financijske situacije i uočavanje ključnih problema vezanih za decentralizaciju te razine vlasti. Ustanovljeno je kako je Hrvatska napravila niz koraka u procesu decentralizacije, ali postoje brojni nedostaci koje treba ukloniti.
Stečaj lokalnih jedinica fenomen je, koji pokazuje, i povijesna i moderna, događanja u razvijenim zemljama (SAD, glava 9. Stečajnog zakonika), ali i zemljama u razvoju (Mađarska je uvela 1996. godine ...Zakon o prilagođavanju duga lokalnih jedinica (Zakon, br. 25); Bugarska je uvela 1991. godine Zakonom o upravljanju lokalnom samoupravom, Zakon br. 77, 17-IX-9, s tim da su izmjene bile 1999; Južna Afrika je isto uvela Zakonom br. 34. iz 2001. godine; Brazil je uveo isti Zakonom br. 9496 u 1997. godini, Rumunjska je isti uvela Zakonom o br. 273 o lokalnim financijama 2006. godine, par. 74. i 75.). Takva su iskustva bitna za normativnu konsolidaciju i potencijalnu reformu i razumijevanje i stečajnog i prava na lokalnu samoupravu. Autor u radu, motiviran uređenjem prava SAD-a, kojim je predviđen institut stečaja lokalne samouprave, analizira na koji se način u hrvatskom pravu može umetnuti takav model. Naime, pozitivno stečajno pravo, za sada, isključuje mogućnost provođenja stečaja nad jedincima lokalne samouprave (Stečajni zakon (dalje u tekstu SZ), NN, br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10 i 25/12, čl. 3. st. 2. reč. 1.). Čak bi bilo ispravnije istaknuti da, za sada, nikakva konkretna ex post pravna rješenja ne postoje u slučaju da lokalna jedinica postane insolventna. Stoga o institutu stečaja lokalne samouprave treba promišljati kao mogućnosti budući da države, pa i Hrvatska, teže decentralizaciji usluga, rashoda, poreza, ali i povećanom zaduživanju. Kao prvi komparativni pregled modela za rješavanje financijskih teškoća na lokalnoj razini, rad je osobitog značaja za hrvatskoga zakonodavca. Naime, u slučaju da se ekonomska održivost lokalne jedinice susretne s nepremostivim financijskim problemima, stečaj može biti, iako najmanje poželjna, opcija. Autor ukratko objašnjava ključne značajke i varijacije modela stečaja lokalne samouprave u SAD-u i Mađarskoj. Kao i što je slučaj kod stečaja pravnih osoba, filozofija stečaja lokalne samouprave polazi od ekonomskih pretpostavki raspodjele rizika, stvarajući tako prostor za restrukturiranje i financijsko prilagođavanje. Ipak, specifičnost je težnja zakonodavca za ublažavanjem napetosti između legitimnih prava vjerovnika i potrebe za održavanjem, bitnih, javnih usluga te jačanjem ex ante fiskalnog položaja lokalne samouprave. Zbog opsežne problematike, rad je dotaknuo tek određena pitanja decentralizacije i pružio samo pregled niza pitanja o stečaju lokalne samouprave. Ono što autor želi istaknuti, ili treba biti odmah uočljivo, čak i u ovakvom osvrtu je, kritična potreba za razmatranjem i drugih opcija u posttranzicijskim zemljama, koja će istražiti i iznijeti, na sustavan i nepristran način, alternativu za insolventne lokalne jedinice i neuspjelu decentralizaciju.
Za razliku od većine drugih postkomunističkih zemalja, Hrvatska je naslijedila relativno decentralizirani sustav socijalne skrbi. On je uz to, kao integrativan dio socijalističkog sustava vlasti, bio ...i vrlo birokratiziran. Pod utjecajem rata i drugih specifičnosti hrvatskoga društvenog razvoja, početkom 90-ih godina 20. stoljeća taj sustav postaje izrazito centraliziran i kao takav funkcionira punih deset godina. Istodobno, a ponajviše nakon stupanja na snagu novoga Zakona o socijalnoj skrbi 1998. godine, u gradovima Hrvatske (osobito većima) razvijaju se dodatni (paralelni) programi socijalne skrbi. Početkom 2000. Vlada RH najavljuje a u 2001. godini i započinje s postupnom decentralizacijom sustava socijalne skrbi. Aktualnu politiku decentralizacije autori razmatraju iz nekoliko kutova. Ona se, ponajprije, smješta unutar aktualne krize socijalne države i razvoja kombiniranog modela socijalne politike. Tu se osobito važnim pokazuje primjena načela supsidijarnosti, tj. njegova nedovoljna recepcija u Hrvatskoj. Potom se detaljno izlažu rezultati istraživanja o socijalnoj politici u gradovima Hrvatske. Prikupljanje podataka provedeno je na osnovi razgovora s odgovornim osobama u gradskim uredima za socijalnu skrb, putem analize socijalnih programa gradova, popunjenih upitnika iz 74 grada, te intervjua s voditeljima ureda za socijalnu skrb u četiri najveća hrvatska grada. Na osnovi ovoga istraživanja raspravlja se o problemima i mogućnostima daljnje decentralizacije sustava socijalne skrbi. Osobito se upozorava na to da decentralizacija mora biti osmišljena kao dio procesa demokratizacije, da mora mobilizirati sve resurse lokalnih sredina, da mora postojati mnogo veća koordinacija između različitih razina vlasti (centralne, regionalne, lokalne) i različitih dionika (državnih, neprofitnih i profitnih), a govori se i opasnostima različite razine socijalnih prava na različitim područjima Hrvatske. Decentralizaciju treba osmisliti i provesti na način da doprinese efikasnosti sustava. Na kraju se analiziraju i najnovija zakonska rješenja kojima se u Hrvatskoj sredinom 2001. godine započelo s postupnom decentralizacijom u području sustava socijalne skrbi.
Svaki oblik decentralizacije podrazumijeva kontrolu nad lokalnim upravljanjem, kako bi se osigurao demokratski karakter, pravna pravilnost i gospodarska učinkovitost. Međutim, lokalno upravljanje ne ...možemo svesti samo na primjenu pravnih pravila niti pomiješati sa strogo gospodarskim pristupom. Zato je zadaća financijskog suda raznolika i posebna, a sastoji se od kombinacije upravnosudske kontrole nad lokalnim računima i kontrole koja nije upravnosudske naravi nad poštivanjem proračunskih pravila i nad učinkovitosti javne potrošnje kroz preispitivanje učinkovitosti lokalnog menadžmenta. Provjera zakonitosti i pravilnosti financijskih transakcija i opća zadaća u procjeni upravljanja, udružuju pravnu, gospodarsku i menadžersku logiku, u korist lokalne demokracije i uspješne i transparentne decentralizacije.
Decentralizacija ima važno značenje u kontekstu europskih integracija, s obzirom na nastojanje stvaranja ujedinjene Europe sastavljene od pomoćnih prostornih jedinica, a i „Europa regija” tema je ...mnogih političkih diskusija. Od ranih 1990-ih Europska zajednica, kasnije Europska unija, promiče ideju administrativne decentralizacije i u zemljama u tranziciji. Decentralizacija je i jedan od uvjeta pristupa Europskoj uniji, ali tom procesu suprotstavila se tradicija centralističkog uređenja koja svoje korijene dijelom vuče iz
razdoblja komunističkog upravljanja i on se mogao sprovesti djelomično i uz poteškoće.
U ovom članku uspoređuju se napori i do sad postignuti rezultati u zemljama istočne i jugoistočne Europe u formiranju lokalne i regionalne samouprave. Poseban naglasak stavljen je na regionalnu razinu na koju se prijenos centralne vlasti odvio kasnije i samo u
manjoj mjeri. Također, naglasak je stavljen na analizu preklapanja administrativnih regija s povijesnim regionalnim i kulturnim identitetima.
Rad se bavi razvojem sustava socijalne pomoći i skrbi u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata. Treba primijetiti da je dosada bilo vrlo malo pokušaja da se cjelovito sagleda razvoj ovoga sustava. ...Socijalna pomoć i socijalna skrb obrađuju se kao komponente jedinstvenog sustava, budući da se u Hrvatskoj usluge skrbi uglavnom pružaju unutar istog sustava koji dodjeljuje novčane potpore, tako da je profesionalna djelatnost socijalnog rada ključna i za socijalnu skrb i za socijalnu pomoć. Autor prvo ukazuje na terminologiju koja se koristila u posljednjih 50-ak godina u području socijalne pomoći i skrbi. Uglavnom su korištena tri termina: socijalna zaštita, socijalna pomoć i socijalna skrb. U prvom dijelu rada razjašnjena su značenja ovih pojmova, kao i njihove pogrešne upotrebe u hrvatskom kontekstu. U drugom dijelu rada autor je ponudio svoju periodizaciju razvoja socijalne pomoći i skrbi nakon Drugoga svjetskog rata. U toj se periodizaciji autor oslonio na dva kriterija: ključne ekonomske i političke promjene u društvu, te promjene u legislativi koje su značajnije utjecale na razvoj socijalne pomoći i skrbi. Na kraju autor ocrtava reformske izazove pred kojima stoji sustav socijalne pomoći i skrbi, ističući sljedeće mjere koje mogu pridonijeti učinkovitosti ovog sustava: povećanje informiranosti građana o socijalnim pravima, uspostava čvrstih kriterija prilikom ostvarivanja socijalnih prava, decentralizacija i deinstitucionalizacija, nova uloga socijalne pomoći u pogledu tržišne i socijalne integracije. Od socijalne pomoći očekuje se da poveća i ojača socijalno-zaštitnu mrežu, tj. da proširi svoj obuhvat i građanima zajamči određenu razinu zadovoljenja temeljnih potreba.
PDF
