Analizirajući relevantna istraživanja shvaćanja međudjelovanja okolišnih kulturnih i socioekonomskih čimbenika na zdravstveno stanje te daljnjim proučavanjem dostupne literature dolazimo do širine i ...jednostavnosti definiranja pojmova bolesti i kriznoga stanja. Shvaćanje bolesti i suočavanje s njom uvijek je individualno, što uporište pronalazi u vlastitoj predodžbi bolesti. Krizno stanje označava poremećaj psihosocijalne ravnoteže koji je posljedica nekoga nepovoljnoga događaja ili prolongiranih, često dugotrajnih, nepovoljnih životnih okolnosti. Cilj je ovoga preglednoga rada pojasniti osnovne elemente koji doprinose stvaranju percepcije bolesti i kriznoga stanja pacijenta te važnost empatije terapeuta tijekom sudjelovanja u liječenju pacijenata, što podrazumijeva stvarno dijeljenje osjećaja tereta, uz zadržavanje profesionalne objektivnosti i kontroliranja terapijskoga plana.
Analyzing relevant research on understanding the interaction of environmental cultural and socioeconomic factors on health and further studying the available literature, we come to the breadth and simplicity of defining the terms »illness« and »crisis«. Understanding and dealing with illness is always individual and based on personal perception of illness. A crisis means a disorder of psychosocial balance resulting from an adverse event or prolonged, often long-lasting, unfavorable life circumstances. This review aims to clarify the basic elements that contribute to creating the perception of illness and crisis of patients and the importance of empathy of therapists participating in the treatment of patients, which implies real sharing of feelings of burden while maintaining professional objectivity and controlling a treatment plan.
Eksperimentinis tyrimas parodė, kad bendra tėvų nuostata vaiko atžvilgiu specifiškai veikia vaiko empatijos reakcijų raidą. Adekvačios empatijos reakcijos vystosi tik tada, jei tėvų bendra nuostata ...vaiko atžvilgiu yra šilta, mylinti ir demokratiška. Per didelis saugojimas ir nenuoseklumas trukto empatijos raidai. Autokratinė globa ir agresyvumas skatina vystytis konvencinį empatijos tipą.
Altruizam Žuro, Doris; Stanić, Sanja; Akrap, Ante
Crkva u svijetu,
2023, Letnik:
58, Številka:
4
Journal Article, Web Resource
Odprti dostop
Od zakona dužnosti i sreće u pozitivnoj filozofiji Augustea Comtea pa sve do altruizma kao istinskog zla u filozofiji objektivizma Ayne Rand, koncept altruizma zaokupio je i dalje zaokuplja pažnju ...istraživača i drugih znanstvenih disciplina. Iako je utemeljitelj sociologije Comte skovao termin altruizam, on je sve do polovine 20. stoljeća bio izvan fokusa socioloških istraživanja. Višestruki su razlozi. Prvenstveno, velike društvene promjene tijekom 19. i 20. stoljeća značajno su odredile smjer razvoja glavnih socioloških teorija s fokusom na strukturalne fenomene i negativne aspekte društva. Drugi važan razlog bile bi određene poteškoće u operacionalizaciji konstrukta altruizma u terminima sociološke znanosti koja je zainteresirana za otkrivanje izvanjskih, društvenih aspekata fenomena. Ovaj rad započinjemo s konceptom altruizma u misli A. Comtea i drugih klasičnih autora. Drugi dio rada posvećen je suvremenom teorijskom određenju i razgraničenju altruizma od drugih oblika prosocijalnih ponašanja. Zatim donosimo prikaz glavnih istraživačkih perspektiva koncepta u sociologiji i drugim znanostima koje se bave pitanjem altruizma. Naposljetku, u zaključku sažeto prikazujemo teorijske doprinose i ukazujemo na moguće razrade altruizma na teorijskoj i istraživačkoj razini.
From the law of duty and happiness in the positive philosophy of Auguste Comte to altruism as true evil in the objectivist philosophy of Ayn Rand, altruism as a concept has preoccupied and continues to preoccupy the attention of researchers of other scientific disciplines. Although Comte, the founder of sociology, coined the term altruism, it was outside mainstream sociology until the middle of the 20th century. There are multiple reasons. Primarily, major social changes during the 19th and 20th centuries significantly determined the direction of development of the main sociological theories, focusing on structural phenomena and negative aspects of society. Another important reason would be some difficulties in operationalizing the construct of altruism in terms of sociology, which is interested in discovering the external, social aspects of the phenomenon. We begin this paper with the concept of altruism in the thoughts of A. Comte and other classical authors. The second part of the paper is devoted to the contemporary theoretical definition and distinction of altruism from other forms of prosocial behaviour. We also present the main research perspectives of the concept in sociology and other related sciences. In conclusion, we summarize the theoretical contributions and indicate the possible elaborations of altruism at the theoretical and research level.
U prvome dijelu rada ukratko se analiziraju zagovor odgoja za suosjećanje te poziv na razvoj kulture empatije, kao i koncepti suosjećanja i empatije. U drugome dijelu rada sagledavaju se ...karakteristike odgoja za suosjećanje, pri čemu se ukazuje na njegovu snagu, ali i ograničenja. Posebno poticajnima u tom pogledu pokazat će se uvidi Jean-Jacquesa Rousseaua. Ističe se isprepletenost odgoja za suosjećanje i društvenih okolnosti: s jedne strane sugerira se da takav odgoj ima potencijal poboljšavanja društvenih i moralnih odnosa u društvu, dok se s druge strane nalazi uvid da su gotovo svakoj devijaciji suosjećanja pridonijeli upravo društveni život, socijalne norme i iskrivljeni moralni standardi. Na tragu zapažanja Davida Humea o odnosu suosjećanja i pravednosti, nadalje se ukazuje na opasnost da odgoj za suosjećanje, koji u prvi plan stavlja pojedinca i njegovu osobnu odgovornost, posluži kao alibi za pasivnost institucija čija je uloga zaštita ranjivih skupina. Zaključuje se da je potrebno ostaviti dovoljno prostora i urediti poticajnu okolinu za razvoj i odgoj suosjećanja, no da nije uputno idealizirati njegovu snagu i bezgraničnost.
The first part of the paper deals with the concepts of compassion and empathy. It also delivers a short analysis of the popular calls for education for compassion and the development of the culture of empathy. The second part of the paper focuses on education for compassion. The contributions of Jean-Jacques Rousseau provided a starting point in the analysis of potentials and limitations of such education. The interrelatedness between education for compassion and social aspects of a particular society proved to be especially important: on the one side, education that is oriented towards compassion has the potential of improving social and moral relations in a particular society, while on the other side, such education is vulnerable to the corruption of the very society it intends to improve. In the last part of the paper, and following David Hume’s insights on the relation between compassion and justice, we point to a possibly problematic aspect of such relation. Namely, while education for compassion might serve a noble purpose in regenerating the society as a whole, at the same time, it might provide a reason for the passivity of the institutions that should protect the vulnerable. In other words, society’s mechanisms might use a growing personal responsibility towards the vulnerable as an alibi for their own incompetence. The conclusion is that education for compassion has to be nurtured within the society; however, its strength and potentials must not be uncritically idealized.
Tijekom posljednjih godina objavljen je veliki broj radova koji proučavaju učinke različitih emocionalnih interakcija između zdravstvenih djelatnika i bolesnika na ishode liječenja, cijenu ukupne ...skrbi te učinke na same zaposlenike u zdravstvu. Interes za ovo područje dijeli i šira javnost zbog raširenog mišljenja kako se suvremena medicina suviše depersonalizirala i distancirala od emocionalne uključenosti i suosjećajnosti. Tako nastaje nova znanstvena disciplina „kompasionomika“ (engl. Compassionomic) koja proučava mehanizme djelovanja i učinke na ishod liječenja suosjećajnog pristupa u zdravstvenoj skrbi. Istraživanja ukazuju da se pozitivni učinci na ishod bolesnika liječenih u okruženju koje njeguje kulturu suosjećajnosti i brižnosti postižu većim stupnjem povjerenja, time snažnijom mobilizacijom neuro-endokrinih i imunoloških mehanizama obrane te boljim pridržavanjem terapijskih preporuka. Time se poboljšava kvaliteta te istovremeno smanjuje cijena liječenja. Pritom je važno defi nirati pojam suosjećajnosti (engl. Compassion) koji u ovom kontekstu znači ne samo suosjećanje s patnjom (empatiju) već i spremnost aktivnog činjenja da se pacijentu pomogne. Preliminarna istraživanja pokazuju da bolji ishod liječenja kao rezultat većeg emocionalnog i stručnog angažmana zdravstvenim djelatnicima dolazi kao nagrada koja im pruža ispunjenje i time ukupno manji stres izgaranja. Ovakav koncept u mnogome je još hipotetičan. Međutim, ako su pretpostavke o „multiplicirajućem“ pozitivnom učinku suosjećajnosti na sve zainteresirane strane zdravstvenog sustava točne, tada se nameće potreba kreiranja i provedbe odgovarajućih edukacijskih programa, kako bi se osnažio terapijski pristup koji uključuje aktivnu suosjećajnost. Učinkovitost takvih programa može se mjeriti pomoću odgovarajućih alata koji mjere indikatore zadovoljstva pacijenata, zdravstvenih djelatnika i trećeg sektora kao i indikatore ishoda liječenja čime ulazimo u područje medicine utemeljene na dokazima. Suosjećajni pristup u liječenju svoje mjesto ima u svakoj medicinskoj djelatnosti, kako kurativnoj tako i palijativnoj, jer u svojoj biti njeguje holistički pristup s bolesnikom u središtu, s punom društvenom odgovornošću i visokim moralnim i etičkim standardima struke.
Kako je bol fenomenološki dostupna tek nositelju iskustva, što predstavlja prepreku objektivne kategorizacije u jezičnome mediju, želeći je učiniti dostupnom za sugovornika, pacijenti opisuju bol ...detaljnim i elaboriranim metaforičkim scenarijima, najčešće onima koji se odnose na neki oblik oštećivanja tijela – osiguravajući takvim utjelovljenim metonimijskim i metaforičkim profiliranjima adekvatnu imaginativnu simulaciju subjektivna iskustva za primatelja, neophodnu za razvijanje empatije. Rad donosi pregled filozofijskih razmišljanja o fenomenologiji boli, kao i pregled suvremenih neuroznanstvenih istraživanja o snažnoj biološki utemeljenoj društvenoj dimenziji boli, a onda i rezultate kognitivno-lingvističke analize vokabulara boli na korpusima pridjevskih deskriptora iz upitnika za procjenu boli McGill, te autentičnih dijaloga između liječnika i pacijenta.
Since pain, as a phenomenon, is accessible only to the person who experiences it (which represents an obstacle to the objective categorization in the linguistic medium), when patients want to make it available to their interlocutors, they describe it with very detailed and elaborate metaphorical scenarios, most often those relating to a form of body damage. Using such embodied metonymic and metaphorical definitions, they provide an adequate imaginative simulation of their subjective experience for their recipients. The paper presents an overview of philosophical insights on the phenomenology of pain as well as a review of contemporary neuroscience research on a social dimension of pain, but also the results of cognitive linguistic analysis of pain vocabulary based on descriptors from the McGill Questionnaire as well as on the corpus of authentic doctor-patient dialogues.
U ovom su članku razrađene sljedeće ideje i teze: (1) halucinator može pretraživati vlastite halucinacije, što često i čini, iz čega slijedi da
halucinacija, premda po naravi nefizička, ipak jest ...objekt, pretraživan
(ili barem pretraživ), (2) premda povlašten, halucinatorov pristup halucinaciji nije neutralan, nego selektivan, (3) premda kompetentan očevidac vlastite halucinacije, halucinator može u mnogom pogledu biti inkompetentan izvjestitelj o njezinu sadržaju, (4) izvještaj o halucinaciji (koliko god da je ona sama po svojoj naravi privatna) moguć
je zato što su javne kategorije pod koje ona biva u izvještaju podvedena, (5) izvještaji o halucinacijama mogu biti ciljani ili spontani, (6) glavna je svrha spontanih izvještaja o halucinaciji da izvijeste o situacijskom značenju halucinacije i o njezinu doživljaju, a
ne o njezinu pojavnom sadržaju, (7) naše razumijevanje spontanih izvještaja o halucinacijama omogućeno je, u prvom redu, kognitivnom empatijom, a ne imaginacijom.
In this paper, the following ideas and theses are elaborated: (1) hallucinations can be, and often are, scanned by the hallucinator, from which it follows that, although nonphysical by their nature, hallucinations nevertheless are objects being scanned (or at least being scannable). (2) Though privileged, the hallucinator’s access to his or her own hallucination is not neutral, but selective. (3) While being a competent ‘perceiver’ of his or her own hallucination, the hallucinator may in many respects be an incompetent reporter on its content. (4) What makes a report on a hallucination possible (despite the fact that the very hallucination is, by its nature, private) is the public nature of the categories under which it is subsumed within the report. (5) Reports on hallucinations may be directed or free. (6) The main object of free reports on hallucinations is to convey the situational meaning of the hallucination and the lived experience of it, rather than its phenomenal content. (7) It is primarily cognitive empathy (rather than imagination) that makes our understanding of free reports on hallucinations possible.
Iako promatrači vršnjačkog nasilja aktivno ne sudjeluju u vršnjačkom nasilju, njihove reakcije mogu odigrati važnu ulogu u zaštiti žrtve. Cilj je rada ispitati u kojoj mjeri socijalne vještine, ...prepoznavanje primjerenih reakcija u situacijama vršnjačkog nasilja te samodjelotvornost i subjektivne norme vezane uz zaštitu žrtve mogu predvidjeti pomaganje žrtvi. U istraživanju su sudjelovali učenici od 12 do 14 godina (M = 12.69; SD = 0.72) iz deset europskih škola (Španjolske, Malte, Velike Britanije i Irske). Od početnog uzorka 359 učenika analizirani su odgovori 226 učenika (54.9% djevojčica) koji u situacijama vršnjačkog nasilja nisu bili žrtve i/ili nasilnici te su izjavili da u situacijama vršnjačkog nasilja nastoje pomoći žrtvi (70.8%) ili da u situacijama vršnjačkog nasilja ne čine ništa, ali smatraju da bi trebali pomoći (29.2%). Sudionici su ispunjavali online upitnik u školi, uz nadzor nastavnika. Upitnik se sastojao od niza skala, konstruiranih ili prilagođenih za potrebe ovog istraživanja kojima smo ispitali ciljane varijable: Upitnik nasilnik/žrtva, Skala empatije, Skala percipiranih socijalnih vještina, Skala samodjelotvornosti u zaštiti žrtve, Skala subjektivnih normi vezanih uz zaštitu žrtve te Upitnik primjerenosti reakcija u situaciji vršnjačkog nasilja. Doprinos promatranih varijabli u objašnjenju ponašanja pomaganja žrtvi ispitan je primjenom hijerarhijske logističke regresijske analize. Rezultati pokazuju da ispitane varijable u posljednjem koraku objašnjavaju između 18% i 25% varijance pomaganja žrtvi. Prepoznavanje primjerenosti reakcija u situacijama vršnjačkog nasilja (primjerenost asertivnih reakcija i neprimjerenost agresivnih i pasivnih reakcija) te samodjelotvornost u zaštiti žrtve značajni su pozitivni prediktori pomagačkog ponašanja. Dobiveni rezultati upućuju na važnost prepoznavanja i osvještavanja primjerenih reakcija promatrača u kontekstu vršnjačkog nasilja te jačanja samodjelotvornosti s ciljem povećanja vjerojatnosti pomaganja žrtvi.
Although bystanders do not actively participate in situations of peer violence, their reactions can play an important role in protecting the victim. Therefore, this paper aims to examine to what extent social skills, recognition of appropriate reactions in peer violence situations, and self-efficacy and subjective norms related to victim protection can predict the helping behaviour. Students aged 12 to 14 (M = 12.69; SD = 0.72) from ten European schools (from Spain, Malta, UK and Ireland) participated in the study. From the initial sample of 359 students, 226 students (54.9% of girls) stated that were exclusively bystanders in bullying situations (and not victims and/or bullies). In this paper, we have focused on two groups of bystanders: those who report that they are trying to help victims in situations of peer violence (70.8%) and those who do not do anything in situations of peer violence, but think that they should help the victim (29.2%). The participants filled out an on-line questionnaire with teachers' supervision. It consisted of a series of scales, constructed or adapted for the purpose of this research: Bully/victim questionnaire, Empathy scale, Social skills scale, Self-efficacy and subjective norm for protecting the victim scale, and Questionnaire about the appropriateness of reaction in a bullying situation. Hierarchical logistic regression was conducted to check the contribution of studied variables in the prediction of helping behaviour. Results show that the examined variables explain between 18% and 25% of the variance in helping behaviour. Recognizing the appropriateness of reactions in peer violence situations (the appropriateness of the assertive, the inappropriateness of passive and aggressive reactions) and self-efficacy in victim protection are significant positive predictors of helping behaviour. The obtained results point to the importance of raising awareness of appropriate bystander reactions in situations of peer violence and enhancing self-efficacy to increase the likelihood of helping the victim.
Ever since the refugees have travelled through Croatia in 2015, refugee students have begun to enrol in Croatian schools. Consequently, teachers have been facing various obstacles in their work, such ...as teaching pupils from different cultures, while teacher-training students will encounter the same obstacles. The aim of this research was to investigate the predictive power of ethnic identity, general empathy, ethnocultural empathy, and sociodemographic variables on university students’ acculturation expectations from refugee students. Research was conducted at the end of 2019 and beginning of 2020, on a sample of 128 female university students, average age of 23, who attended the final two years of Teacher Training College. The results show that ethnic identity was positively associated with acculturation expectations of integration, while ethnocultural empathy was negatively associated with acculturation expectations of assimilation.
U radu se iznosi pregled istraživanja učinaka glazbenoga obrazovanja na socijal-no-emocionalni razvoj djece predškolske i rane školske dobi. Na temelju dosadašnjih istra-živanja iznose se spoznaje o ...prirodi veze između glazbenoga obrazovanja i socijalno-emocionalnoga razvoja. Analiza 15 empirijskih istraživanja pokazala je kako uključenost djece u grupne oblike glazbenoga obrazovanja pozitivno utječe na njihov socijalno-emocionalni razvoj. Međutim različite metodologije provedenih istraživanja otežavaju objašnjavanje rezultata te indukciju zaključaka u odnosu na oblik glazbenoga obrazovanja, kao i na socijalno-emocionalne učinke koji su zabilježeni u pojedinim istraživanjima.
The paper presents an overview of research on the effect of music education on the social and emotional development of preschool and early school-age children. Based on previous research, the paper presents knowledge on the nature of the connection between music education and social-emotional development. An analysis of 15 empirical studies showed that the involvement of children in group forms of music education has a positive effect on their social and emotional development. However, the different methodologies of the conducted studies make it difficult to explain the results and make induction of conclusions concerning the type of music education and the social-emotional effects recorded in individual studies.
PDF
