U radu su skicirana ključna mjesta spoznajno-teorijske rasprave koja se odvijala u vrijeme najistaknutijih epikurejski i skeptički orijentiranih mislitelja. Istraživanje počinje s nekoliko povijesnih ...naznaka o Epikurovu doprinosu uspostavljanju spomenutih sporova te njegovoj motivaciji da problemu kriterija spoznaje dodijeli ključno mjesto. Istovremeno, u izvjesnoj mjeri, postat će jasno kako se rivalska skeptička misao razvijala pod utjecajem toga učenja. Namjera nije da se ta dva filozofska pristupa oslikaju u potpunosti, pa čak ni da se obuhvate njihove glavne odlike, nego da se ponude izvjesni uvidi u specifična područja njihovoga uzajamnog utjecaja koja su doprinijela tome da se na neočekivan način približe jedno drugom. Uslijed toga, vidjet ćemo i da, premda prilično raznorodne, te dvije helenističke pozicije odražavaju izvjesne sličnosti, prije svega, kada je riječ o poimanju prirode i cilja filozofskih istraživanja, u čemu se ogleda primjer sretnoga života, kao i odgovora na pitanje kojim bi se kriterijem trebalo rukovoditi ako želimo dostignuti takav život.
This paper outlines the key points of the debate concerning theoretical perspectives on knowledge which had unfolded in the time of the most prominent epicurean and skeptical thinkers. The research begins with a few historical indications about Epicurusʼ contribution to the establishment of the aforementioned disputes and his motivation to assign crucial importance to the problem of the criteria of knowledge. At the same time, to some extent, it will become clear how a rival, skeptical school of thought developed under the influence of that teaching. The intention is not to depict these two philosophical approaches in full, nor to capture their main features, but to offer some insight into specific areas of their mutual influence that have contributed to their unexpected convergence. As a result, we will see that, although quite diverse, these two Hellenistic positions reflect certain similarities, above all when it comes to the understanding of the nature and goal of philosophical research, the illustration of a happy life, as well as the answer to the question of what criteria we should follow in order to lead such a life.
Pavao započinje svoju teodiceju u Ateni navještajem »nepoznatoga boga«, koji je stvorio svijet i sve na njemu. Boga, tvorca kozmosa, nalazimo i kod stoika (npr. Seneke). Taj Bog ne prebiva u ...rukotvorenim hramovima i ne treba poslugu ljudskih ruku (usp. Dj 17,24-25).
Pavao govori nadalje o stvaranju, nastavanju zemlje, traženju Boga, neznanju, pozivu na obraćenje i budućem sudu. Božji plan (όρίσας; Dj 17,26) vodi ljude da bi i oni tražili njega. Ideju Božje blizine nalazimo i kod stoika (pjesnik Arat). Pavao pojašnjava to božansko srodstvo tako da je pravi Bog živi Bog koji ne sliči nekom materijalu u kojem bi ljudi izradili njegov lik (usp. Dj 17,29). U tom smislu govore i epikurejci i stoici jer oni razumiju Pavla kao navjestitelja stranih božanstava, a Luka to njihovo (nerazumijevanje tumači činjenicom da je Pavao govorio (εύηγγελίζετο; Dj 17,18) o Isusu i uskrsnuću. Kako je to moguće povezati? Samo iz shvaćanja Isusova uskrsnuća, tj. iz optužbe Stjepanove iz koje proizlazi da je on naviještao Isusa Nazarećanina koji će razoriti Hram (usp. Dj 6,14). Uskrsli je taj nerukotvoreni hram (usp. Dj 7,48; Mk 14,58), a po shvaćanju filozofa su onda Isus i uskrsnuće božanstva jer u takvom hramu stanuju. Ovo »krivo« shvaćanje želi Pavao ispraviti pa poziva na obraćenje, jer će Bog suditi svijet po uskrslomu od mrtvih (usp. Dj 17,30-31).
