Što je sve film? Turković, Hrvoje
Suvremene teme,
12/2021, Letnik:
12, Številka:
1
Journal Article
Odprti dostop
U radu se sažeto daju jezgrene teorijske odrednice filma, odnosno audiovizualnog djela i područja, one koje su relevantnim orijentirima pogodne za empirijska istraživanja. Prvo, filmsko djelo je ...ograničena tvarna pojava u ljudskom okružju, njome se može baratati i prema njoj nekako životno odnositi. Drugo, posrijedi je tehnološki temeljena izrađevina, koja je uvjetovana tehnologijom i uvjetuje popratni razvoj i razradu tehnike za svoje potrebe. Treće, film se izrađuje kako bi potakao i razrađivao reakcije u ljudi, i to mu je temeljna uporabna svrha. Četvrto, tehnološko vladanje izrađivanjem omogućuje kontrolirano izrađivačko modeliranje gledateljevih doživljaja, pa je film, utoliko, epistemološkomodelotvornom izrađevinom. Modeliranje podrazumijeva dva tipa komunikacijskog sudjelovanja: izrađivači adresiraju potencijalne ili stvarne gledatelje, ali i gledatelji međusobno (kao publika) dijele iskustva gledanja činjenicom da su izloženi filmskoj izrađevini, njezinim modelotvornim poticajima. Peto, sve je to prethodno ujedno i društveno-kulturni čin, film crpi iz okružujuće kulture i njezinim je čimbenikom. Šesto, film je u svim svojim aspektima društven i utoliko je neizbježno društveno organizacijski i institucijski podržan.
In the paper the crucial speculative, epistemological and ontological, determinants of film work and cinema are presented, those that could orient empirical research. (1) Film work is a delimited material object in the human environment, it can be manipulated, and people can form different life relationships to it. (2) Film work is an artifact technologically produced, entailing differential development of the productionally needed technique. (3) Film work is produced in order to stimulate a mental, experiential reaction, it is the main purpose of the artifact. (4) Technological control over the details of production process enables controlled modeling of possible experiences afforded by the film artifact; a film is epistemological modeling artifact. The film process is also a communicational process; epistemological modeling implies the two types of communicational sharing: the makers of the artifact are addressing by film work potential or actual spectators, and, further, spectators share experiences offered by film work among themselves. (5) All previously mentioned characteristics of film work and film process are social-cultural act as well. The film relies on the surrounding cultural resources, and is a cultural recourse in its own right. (6) Being a technological, communicational and cultural phenomenon, by implication social, film work and film process are also socially organized, institutionally sustained.
The end of the 20th and the beginning of the 21st century revealed an increase in scientific interest in the problems of Islamic philosophy, especially noticeably in the West, where we encounter new ...achievements of already established authors, but also valuable works of younger generation scientists, who created an entirely new circle of experts within the field of Islamic philosophy. In this paper, we aim to offer an analysis of the most significant studies of Islamic philosophy during the first two decades of the 21st century, based on pointing out the most important titles, whose content and critics recommend them as paradigmatic. Critical research written in the West at the beginning of the 21st century shows that Islamic philosophy, even in its most recent phase, remains predominantly related to the metaphysical and epistemological problems characteristic of classical Muslim philosophical thought. We take as a frame of reference to present in the task outlined above, among the many authors, the works of Seyyed Hossein Nasr, Peter Adamson, Massimo Campanini, Richard Taylor and Ian Richard Netton.
Vnovični vzpon fašizma v podobi »alt-desnice« kaže, da se liberalno antirasistično izobraževanje in propagiranje večkulturne družbe nista pokazali za posebej uspešni, navkljub velikim finančnim ...vložkom in institucionalnim prizadevanjem. Borni rezultati so posledica konceptualne redukcije rasizma na psiho- loško raven, na kognitivni spodrsljaj, ki ga ugotavljamo pri predsodkih, in na pomanjkljivo poznavanje, kar vse naj bi premagovali s primernim izobraževanjem in spoznavanjem drugih kultur. Nepoučenost o drugih kulturah pa je zgolj ena od determinant širše mreže rasizma, pri katerem gre v temelju za vzpostavljanje avtoritarne hierarhije z namenom izkoriščanja in zlorabe, brez katerih moderni ekonomski in politični sistem ne more obstajati. Sodobni rasizem postkolonialne dobe v razmerah kulturne in ekonomske globalizacije, pa tudi novih oblik komunikacije, ima vrsto novih značilnosti, ki zahtevajo drugačne pristope k antirasizmu. Ker ne gre zgolj za izobraževalni projekt in ker je v sodobni šoli znanje praviloma omejeno na instrumentalni vidik, zahteva premagovanje rasizma tudi ponovni premislek neuspeha doseganja izobraževalnih ciljev in temu ustrezne spremembe. Te spremembe zadevajo predvsem preseganje neoliberalizma, dekolonizacijo razvitih dežel in vključitev epistemologij Juga.
Ovaj članak istražuje mogućnosti postmoderne feminističke teorije stajališta kao jedne od prominentnijih feminističkih epistemologija. Iznosimo kontekst ove epistemologije, ističući važnost uspostave ...klasifikacije feminističke epistemologije koja prepoznaje postmodernizam kao integralni dio feminističkog empirizma i feminističke teorije stajališta. Analiziramo osnovne teze feminističke teorije stajališta iz postmoderne perspektive, naglašavajući diskurzivnu narav društvene stvarnosti. Istražujemo političke mogućnosti ove epistemologije, ukazujući na potrebu drugačijeg shvaćanja političkog subjekta. Subjekt razumijevamo kao konstituiran, ali ne i determiniran, diskursom. Sukladno tome, propitujemo važnost zadržavanja različitih preddiskurzivnih uporišta feminističke politike. Postmoderno feminističko stajalište shvaćamo kao određenu vrstu diskursa, pri čemu ističemo manjkavost razlikovanja između diskursa i materijalne stvarnosti. Razumijevanje vlastite društvene smještenosti identificiramo kao glavni cilj postmoderne feminističke teorije stajališta.
U ovom članku nastojim ponuditi sažet prikaz Spinozine filozofije politike i ocrtati mogućnosti njezine primjene u suvremenim raspravama unutar filozofije politike i političke epistemologije. Iako su ...Spinozini doprinosi političkoj misli kontinuirano zasjenjivani njegovom metafizičkom teorijom, važno je osvijestiti intelektualnu hrabrost uloženu u ovu ranu artikulaciju današnjih političkih truizama. Spinoza je, vođen realizmom izvedenim iz etičke teorije psihološkog egoizma, zacrtao temelje sekularizma, artikulirao razliku između društvenih funkcija znanosti i religije, uspješnost država izveo iz pouzdanih institucija i razboritih politika te odgovor na konfliktne interese – umjesto u neplodnim apelima na savršenu racionalnost pokušao pronaći u procedurama kanaliziranja egoističnih težnji u opće dobro. Članak je, radi preglednosti, podijeljen na tri poglavlja. U prvom poglavlju nastojim pokazati kako Spinoza, radi objašnjavanja logike ljudskog ponašanja u zajednici, svoju monističku metafizičku teoriju implementira u filozofiju politike. Spinozinu filozofsku misao sažeto smještam unutar intelektualne klime njegovih suvremenika, ocrtavam njegovo jedinstveno razumijevanje kontraktualizma i argumentiram u prilog njegovog metodološkog okvira političkog realizma kao optimalnog pristupa društvenoj zbilji. Drugo je poglavlje posvećeno jednom od središnjih pitanja Spinozine filozofije politike – pluralizmu društvenih vrijednosti i granicama javnog morala. Inherentno konfliktna narav društvenosti će, unutar Spinozinog metodološkog okvira, pretpostavljati različite kriterije za moralnu evaluaciju privatnih hijerarhija vrijednosti i javnog djelovanja primjerenog životu u zajednici. U zaključku nastojim sažeti pregledane teme i izložiti njihove ramifikacije za suvremene filozofske rasprave i suočavanje s političkom zbiljom.
Gdje je nestala duša? Domazet, Anđelko
Crkva u svijetu,
2021, Letnik:
56, Številka:
3
Journal Article
Odprti dostop
U ovom radu polazimo od konstatacije da današnje filozofske rasprave o slici čovjeka (antropologija) stoje pod snažnim utjecajem prirodoznanstvenog mišljenja. Posljednjih desetljeća u filozofiji duha ...prevladava fizikalizam koji se oslanja na uspjehe modernih prirodnih znanosti. Iz toga zatim proizlazi stav da je potrebno odbaciti neke bitne vidove slike čovjeka, poglavito one koji se tiču čovjekova odnosa prema transcendenciji, kao i njegove sposobnosti za etičko djelovanje. U današnjem kulturnom i znanstvenom kontekstu izgubio se svaki trag onome što smo stoljećima u kulturnoj povijesti, u povijesti religija, u filozofiji i teologiji nazivali imenom „duša“. Pojam „duša“ nije više predmet studijskog izučavanja, tek je još retorička ili pjesnička figura, riječ kojoj se pridaje puka simbolička vrijednost u popisu uhodanih pobožnih izraza religioznog jezika. U prvom dijelu rada, koji nosi naslov „Sudbina duše u doba znanosti“, pratit ćemo progresivno iščeznuće pojma ljudske duše u filozofiji, psihologiji i neuroznanostima. Moderne znanosti radije koriste pojmove kao što su: ja, svijest, subjektivnost, um, psiha, mozak, duh, a sasvim rijetko „duša“. U drugom i glavnom dijelu rada, pod naslovom „Ponovno misliti dušu u kulturi prožetoj znanstvenim duhom“ pokušat ćemo ukazati na potrebu ponovne aktualizacije pojma duše, s ciljem da se nadiđe scijentistička vizija stvarnosti i antropološki redukcionizam. Najprije ćemo razmotriti biblijsko značenje riječi „duša“, kao i njezinu funkciju u teološkom govoru. Nakon toga prikazat ćemo neke aktualne teološke pokušaje da se progovori o ljudskoj duši u obzorju današnjih znanstveno-filozofskih rasprava.
Svrha ovog doprinosa sastoji se u jednom, koliko je to uopće moguće, sažetom prikazu aktualnosti zaboravljenog pojma ljudske duše, kao i pokušaju da se taj pojam učini razumljivim suvremenom čovjeku u kontekstu prirodoznanstvene slike svijeta. Pojam ljudske duše i danas može biti „prijenosnik“ cjelovite i smislene vizije kršćanske slike čovjeka.
In this paper, we start from the statement that today's philosophical discussions on the image of man (anthropology) are strongly influenced by scientific thinking. In recent decades, physicalism prevails in the philosophy of the spirit, which relies on the successes of the modern natural sciences. From this then follows the view that it is necessary to reject some essential aspects of the image of man, especially those concerning man's relation to transcendence, as well as his capacity for ethical action. In today's cultural and scientific context, every trace of what we have called the "soul" for centuries in cultural history, in the history of religions, in philosophy and theology, has been lost. The term "soul" is no longer the subject of study, it is only a rhetorical or poetic figure, a word that is given a mere symbolic value in the list of common pious expressions of religious language.
In the first part of the paper, entitled "The Fate of the Soul in the Age of Science", we will follow the progressive disappearance of the concept of the human soul in philosophy, psychology and neuroscience. Modern sciences prefer to use terms such as: me, consciousness, subjectivity, mind, psyche, brain, spirit, and very rarely "soul". In the second and main part of the paper, entitled "Rethinking the Soul in a Culture Imbued with Scientific Spirit", we will try to point out the need to re-actualize the concept of the soul, in order to overcome the scientific vision of reality and anthropological reductionism. We will first consider the biblical meaning of the word "soul," as well as its function in theological discourse. After that, we will present some current theological attempts to talk about the human soul in the context of today's scientific and philosophical discussions.
The purpose of this contribution consists in one, as far as possible, concise account of the actuality of the forgotten concept of the human soul, as well as an attempt to make this concept understandable to modern man in the context of the natural-scientific picture of the world. The concept of the human soul can still be a "transmitter" of a complete and meaningful vision of the Christian image of man.
The article is dedicated to the analysis of the conception of yogic perception (yogipratyakṣa) in Indian Buddhist philosophy. By relying on the primary Buddhist Sanskrit sources and contemporary ...critical studies, the historically relevant questions are raised: how yogic perception has been treated in Indian Buddhist tradition, and especially in the texts by the eminent representatives of its Yogācāra-Vijñānavada logico-epistemological school (Diṅnāga, Dharmakīrti, Ratnakīrti)? Why was it recognised as a valid source of knowledge, and what role was it granted to in the general Buddhist epistemological scheme (pramāṇavada)? Combined – textological semantic, hermeneutical and comparative – methodologies are applied in the course of analysis. The following conclusion has been made: while representing a coherent empiricist and phenomenalist approach, Buddhism has supplemented the classical Indian system of valid means of knowledge with two more means, namely, with that of yogic perception and authoritative testimony (āpta). However, by acknowledging the validity of yogic perception the Buddhists agreed, that it does not ensure per se the cognition of the truth and should be verified by the other valid means of knowledge. Most important from the Buddhist perspective is that such extraordinary perception should correspond to Buddha’s experience and its conceptual description.
Recenzuojama suomių logiko ir epistemologo J. Hintikkos knyga „Ludwigas Wittgensteinas: pusinės ir pusantrinės tiesos“. Knygą sudaro 16 straipsnių, parašytų per 20 metų. Juose atspindėtos labai ...įvairios L. Wittgensteino kūrybos ir veiklos pusės: jo santykiai su Vienos ratelio nariais, asmenybės bruožai. Nagrinėjama Wittgensteino vaizdų teorija: išskyręs įvairias jos komponentes, J. Hintikka jų pagalba pagrindžia diskusijas keliančią „Traktato“ struktūrą, nurodydamas jos teiginių reikšmingumą. Daud dėmesio skiriama Wittgensteino filosofinės pozicijos lūžiui, aptariamas jo filosofijos ir fenomenologijos santykis. Teigiama, kad „ Traktate“ aprašomi paprasti objektai yra betarpiško patyrimo, t. y. fenomenologiniai objektai, todėl „Traktatą“ galima laikyti fenomenologinėmis pratybomis. Parodomas Wittgensteino kritinis požiūris į fenomenologijos kalbą: pasaulis yra fenomenalistinis, o mūsų kalba – fizikalistinė.
Straipsnyje nagrinėjami mokslo filosofijos istorinės mokyklos ir konkrečiai P. Feyerabendo mokslo dinaminių aspektų metodologiniai tyrimai. P. Feyerabendui pozityvizmas ir realizmas yra tik pažinimo ...interpretacijos, kurių pasirinkimą sąlygoja galimybė kritiškai vertinti mokslo rezultatus. P. Feyerabendas kritikuoja neopozityvistų mokslo pažinimo modelį ir siūlo savąjį. Atkaklumo principas turi būti derinamas su proliferacijos principu, kuris siūlo kurti ir vystyti nesuderinamas su nusistovėjusiais požiūriais teorijas net ir tuo atveju, kada šie požiūriai yra visiškai patvirtinti ir visuotinai pripažinti. P. Feyerabendo nuomone, šių abiejų principų sąveika yra esminis mokslo bruožas. Tik alternatyvių teorijų platinimas ir atkaklus jų laikymasis gali užtikrinti visapusišką teorijų galimybių išplėtojimą. P. Feyerabendas sukonstravo mokslo modelį įvertindamas kai kuriuos mokslo vyksmo ypatumus bei spręsdamas jų loginio derinimo problemas. Suvokdamas savojo modelio dirbtinumą, P. Feyerabendas apsidraudė jį paskelbdamas normatyviniu.
PDF
