In the first part of his career Georg Simmel wrote a short text about selection theory, which never reached popularity of his better known sociological publications. In it he employed evolutionary ...theory and pragmatism, which he later abandoned in favor of formal sociology. Based on that paper Simmel could be considered as one of the founders of selection theory, i. e. evolutionary epistemology. In this paper it is argued that selection theory does not need to imply relativism, as Simmel thought, and that hypothetical realism is a consequence of evolutionary processes. Also, it is shown that selection theory must take into account social processes if it wants to be relevant.
Ovaj je članak jedan od triju članaka o filozofiji adventističkog odgoja i obrazovanja. Prvi dio ispituje važnost teme, opisuje temeljni oblik filozofije, istražuje temeljne filozofske kategorije iz ...biblijske perspektive i upućuje na važnost biblijskog svjetonazora u oblikovanju adventističkog pristupa odgoju i obrazovanju. Drugi i treći dio razvit će implikacije biblijske filozofske perspektive na obrazovnu praksu. Mnoge teme obrađene u prvom članku detaljnije su razrađene u autorovoj knjizi Philosophy and Education: An Introduction in Christian Perspective, 4. izdanje, (Berrien Springs, Michigan.: Andrews University Press, 2006.).
UČENJE UČENJA Jagarinec, Tanja
Varaždinski učitelj,
08/2019, Letnik:
2, Številka:
2
Paper
Odprti dostop
Definicija učenja se s vremenom promijenila. Primarni model prijenosa znanja je smatrao studenta pasivnim primateljem. Novi model uveo je koncept učenja na temelju razlike između očekivanog i ...uspostavljenog. Suvremeni koncept učenja uvodi svjesno učenje s naglaskom na metakogniciju. Učenje učenja povezano je s metakognicijom, a možemo ga nazvati i meta-učenje. To uključuje znanje i sposobnost korištenja odgovarajućih strategija učenja i strategije rješavanja problema, poznavanje prednosti i nedostataka vlastitog znanja, točnu samoprocjenu vlastitih postignuća, kritičko razmišljanje o svrsi i ciljevima učenja, dobro upravljanje vremenom i informiranje, sposobnost samo-motiviranja i razvijanje pozitivnog stava prema učenju. Kada učimo fiziku, moramo uzeti u obzir i epistemološki plan.
U radu je sažeto izložena Maréchalova interpretacija epistemologije Tome Akvinskoga i njezine implikacije za filozofiju i teologiju. Potaknut Kantovom kritikom, Maréchal je pokazao kako je ljudska ...spoznaja moguća zbog spontane orijentacije ljudske duše na Bitak, na Apsolutno kao Dobro. Taj Maréchalov uvid uokviren je njegovim traženjem osobnoga znanstvenoga i duhovnoga puta u susretu s idejama “kršćanske filozofije”, modernizma, raznih interpretacija teologije Tome Akvinskoga i psihologije mističnoga iskustva.
The paper briefly presents the functioning and far–reaching significance of Maréchal’s epistemology, based on a new interpretation of Thomas Aquinas prompted by Kant’s critique, by which Maréchal is called the father of transcendental Thomism. Like Kant, he wanted to understand the conditions that make human cognition possible at all, but for a solution he turned to the explanation of the psychology of the human cognitive process offered by St. Thomas Aquinas. The fundamental and far–reaching conclusion of Maréchal’s understanding of Aquinas lies in the insight that the human spirit, in every act of cognition, manifests its absolute turn to the Being (esse), which is also the fundamental reason for the possibility of cognition. Such an understanding of the human spirit raises the question of one’s relationship to God, the possibility of partaking in His knowledge and of enjoyment as the ultimate goal. Maréchal touched on these issues in the context of his interest in the psychology of mystical experience, however more significant contributions to these topics were made by B. Lonergan, as is noted in the paper. Maréchal’s quest for Aquinas’ epistemology is incorporated into his personal intellectual growth and self–examination in the spiritual, cultural, philosophical and theological context of his time. His milieu was comprised of the ideas of “Christian philosophy”, modernism, and controversies about the proper understanding of Aquinas’ theology (and philosophy). It is remarkable that, until his theological studies, Maréchal despised everything having an admixture of “metaphysical nebulae”, and he put all his trust on the side of the natural sciences. After an in–depth study of the theology of Thomas Aquinas, he began to change his views.
The view of science as neutral and not subject to the influence of class, race, gender nationality and politics, was largely rejected during the 1960s and 1970s. Certain movements that focused on the ...social use of science had recognized science as a vehicle of the capitalist movement and as a means of exploitation, pronouncing science an extended accomplice to the subordination of women, minorities, and underdeveloped countries. One of these movements is the feminist movement. Prior to the criticism of these movements, science was thought of as objective and valueneutral.
Ovaj kratki rad pokušaj je da se ukratko prikaže Platonov nauk o znanju. Da bi se razumjelo kako je sam Platon poimao pojam znanja, u uvodnom dijelu rada napravljena je kratka filološka analiza, koja ...ima za cilj približiti filozofsko poimanje znanja, a u glavnom dijelu rada napravljen je pregled četiriju tekstova iz Platonovog opusa koji za temu imaju znanje: šesta knjiga Države, Teetet, Sofist i Menon. Cilj je ovoga rada prikazati kako se u različitim dijelovima Platonova opusa poima sve ono što se kolokvijalno shvaća kao znanje: što bi bilo istinito shvaćanje, što percepcija, što mnijenje, a što bi, pak, bio istinski predmet filozofske potrage – znanje kao znanje. Ova različita poimanja i ovdje izabrani različiti dijelovi dijaloga pokušavaju se staviti u kontekst ne samo Platonova opusa, nego i suvremenijih epistemoloških rasprava te konzekvencama njihova poimanja za realni život, shvaćen u Platonovu smislu kao život duše.
Ovaj rad govori o odnosu znanosti i filozofije ili, preciznije, o naturalizaciji filozofije. U prvom dijelu rada namjeravamo predstaviti Quineov teorijski okvir vezan za znanstveni utjecaj na ...filozofski diskurs i istraživanje. Quine je u svojim filozofskim spisima naglašavao važnost znanosti, u naturaliziranim ili normativnim epistemološkim oblicima. Ideja jedne održivije pozicije znanja utemeljene na znanosti često se smatra središnjom idejom Quineove epistemologije. Daleko od bilo kakvog oblika kozmičkog egzila, i filozofi, prema Quineu, prihvaćaju najbolje znanje koje im je u određenom trenutku dostupno.
Sličan fenomen pronalazimo u Descartesovom konceptu životinjskih duhova te se time potvrđuje teza o upotrebi najboljeg dostupnog znanstvenog znanja u određenom trenutku. Quineovu koncepciju, razvijenu u području analitičke filozofije, analiziramo na primjeru Descartesovog pojma životinjskih duhova, gdje se pokazuje utjecaj dominantne znanstvene paradigme na filozofski diskurs.
Budući da Quineov okvir smatramo vrlo relevantnim, njegovo smo stajalište usvojili kao svojevrsnu interpretativnu paradigmu koja nam pomaže da bolje razumijemo određeni problem iz domene povijesti filozofije.
Drugi dio rada analizira pojam životinjskih duhova koji su u Descartesovoj filozofiji shvaćeni kao posrednički entiteti koji povezuju um i tijelo. Nekoć snažna znanstvena ideja, životinjski duhovi su gotovo iščezli s napretkom znanosti te su zamijenjeni drugim znanstvenim paradigmama. Pojam životinjskih duhova smatran je Descartesovom kritičkom točkom i stoga je često zanemaren u filozofskim analizama. U ovom radu iznosimo hipotezu o tome kako je znanost preobrazila Descartesov filozofski diskurs analizirajući neobičan slučaj životinjskih duhova, pokazujući u isto vrijeme ograničenja i nedostatke novog modusa philosophandi.
U ovom radu pokušavam razviti ono što nazivam 'analitičkom, farabijanskom' koncepcijom orijentalizma. Motivacija za ovu koncepciju je to što nam pomaže sa zadatkom––koji je identificirao Wael B. ...Hallaq––da idemo dalje od 'rudimentarnih političkih slogana' vezanih za teoriju orijentalizma i umjesto toga identificiramo orijentalističku 'psihoepistemičku patologiju' (Hallaq 2018, 4). Kako bismo to postigli, prema Hallaqu, moramo pronaći metodološku alternativu onoj koja orijentalistički diskurs čini mogućim. Hallaq identificira temeljni problem u pretpostavci sekularnog humanizma, a rješenje u odbacivanju njega. Međutim, mislim da je problem dublji, a otprilike se može izraziti na sljedeći način: kako možemo prihvatiti sveprisutnost ideološkog utjecaja bez napuštanja ideje da naše teorije ciljaju (i do neke mjere uspijevaju) predstavljati objektivnu stvarnost––tako da možemo reći da je orijentalizam stvaran fenomen, a ne samo nešto za što slučajno vjerujemo da je fenomen. Koncipiranje orijentalizma unutar farabijanske epistemologije i korištenje analitičkih alata za njegovo razumijevanje (za koje argumentiram da predstavljaju jedinstvenu i osebujnu vrstu falibilizma) mogu ostvariti napredak tamo gdje druge koncepcije ne uspijevaju.
U radu je problematiziran Foucaultov »prostorni zaokret« koji je predstavljao kritiku čvrstog bloka zapadnog povijesnog mišljenja. Uvođenjem »novih« prostornih metafora ili dispozitiva u obnavljajući ...fukoovski diskurs, kroz pojam geo-epistemologije identificiran je značaj tog zaokreta. Geo-epistemologija istovremeno predstavlja i analitiku znanja i diskursâ koji su uspostavljeni kroz prostore i analitiku prostora stvorenog kroz znanje/moć/diskurse. Iz mnoštva prostornih metafora kojima se Foucault služio u gotovo cjelokupnom opusu, izdvojena je metafora scenografije prostora/dramaturgije prizora, koja dobro oslikava Foucaultova uobičajena polazišta analize i koju je koristio da ukaže na točke prekida i preobražaja: diskursâ, ustanovljenih praksi, njihovih učinaka, ritualnih pravilnosti i provođenja, njihovih odnosâ – prema tijelima, stanovništvu, bolesnicima, kažnjenicima, marginalcima, nenormalnima. U radu su navedeni primjeri diskursâ i praksi koje je Foucault istraživao kako bi se pokazalo da su predmeti njegove analize uvijek imali svoje spacijalizirane oblike, svoju geografiju, svoju arheologiju, povijest i ničeanski tip genealogije, odnosno prostore u koje su bili smješteni i u kojima su bili raspoređeni njihovi govori ili tehnologije. Također je problematizirana Foucaultova »heterotopijska geografija« koja je samo naizgled bila reakcionarna i konzervativna u svojim odustajanjima od dijalektičkih izvora totalizirajuće povijesti. U zaključnom dijelu rada istaknuto je da su za razliku od neomarksističkih odgovora na hegemoniju temporalnog narativa, Foucaultova istraživanja prostora imala dalekosežnije posljedice: u pitanju je bio epistemološki preobražaj prostora i drugih temeljnih geografskih pojmova.
PDF
