Interdisciplinarno istraživanje o naravi i smislenosti ljudskog bića u djelu Rudija Supeka karakterizira pokušaj sintetiziranja rezultata društvenih i prirodnih znanosti, pri čemu se polazi od nekih ...filozofijskih onto-antropologijskih pretpostavki. Čovjek je u osnovi proturječno biće, biće napetosti koja proizlazi iz sukoba objektivnosti i bolne subjektivnosti svijeta. Stalna individuacija i socijalizacija dva su naizgled proturječna procesa zbog čega R. Supek postavlja tezu o čovjeku kao alloplastičkom i autoplastičkom sustavu: oblikuje nas izvanjskost i unutrašnjost, u istoj mjeri smo nagonska i razumska bića, otvoreni sustav koji mora mijenjati svoju okolinu kako bi održao sposobnost za život. Doba moderne i njene mogućnosti specifična su šansa sagledavanja interakcije prirode i kulture s obzirom na oslobođenje i sputanost ljudske naravi.
U članku se objašnjavaju osnovna načela i praktična rješenja klasifikacije filozofije u sustavu Univerzalne decimalne klasifikacije (UDK) u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. U ...sadržajnoj obradi filozofske literature možemo razlikovati nekoliko skupina: izvorna filozofska djela, studije, kritike i interpretacije pojedinih filozofa ili filozofskih sustava, povijest filozofije te referentnu filozofsku građu. Klasifikacijska shema filozofije prema UDK razvrstava građu u tri osnovne skupine: priroda filozofije i filozofiranja, filozofske discipline, filozofski sustavi i gledišta. Po nekim karakteristikama koje proizlaze iz same prirode filozofskog mišljenja, kao specifičnoga intelektualnog fenomena zapadne civilizacije, skupina filozofije razlikuje se od skupina svih drugih znanstvenih područja i disciplina. Mnoge od tih znanosti nastaju u okrilju filozofije, što i u suvremenosti uvjetuje specifičan odnos među njima. Ističe se potreba dosljednog okupljanja filozofskih djela u skladu s njihovim predmetom i oblikom kako bi se osiguralo njihovo pronalaženje i uporaba.
Klasici filozofske antropologije pripremili su specifično antropologijsko razumijevanje vremena, ali ni u Schelera, ni u Plessnera, ni u Gehlena ne nalazimo jednu izvedenu teoriju vremena. G. Dux, ...nadovezujući se na te uvide, ali i uklapajući ih u suvremene koncepcije, razvio je jednu antropologiju vremena kao kognitivnog konstrukta u okvirima jedne genetičko-historijske teorije duha. Teorija se genetički utemeljuje u ontogenezi, gdje nastoji pokazati uspostavljanje osnovnih kompetencija i struktura, među kojima je i vrijeme. Čovjek mora, pokazuje Dux, razviti vlastitu kategorijalnu vremenitost kako bi oblikovao vlastitu formu priključka svoga biologijskoga sustava u interakciji s prirodom. Tu je na djelu autopoetski potencijal, koji najprije oblikuje vrijeme djelovanja, ali se na nju nadograđuje najprije socijalna, onda povijesna i na koncu apstraktno svjetska dimenzija vremena. Ovim dimenzijama odgovaraju primjerene figure vremena. Vrijeme djelovanja, pak, predstavlja okomicu u dimenzijama vremena koja ga sve više udaljuje od njegove prirodne verzije.
Duxova zanimljiva i kompleksna izvedba otvara mnoga pitanja. S obzirom na pojam subjekta artikuliran u filozofiji i elaboriran osobito od Kanta do Hegela, pa i dalje, kao »kompetencija za opće«, postavlja se pitanje nije li ta kompetencija konstitutivna za vrijeme. S obzirom pak na to da Dux govori o vremenu univerzuma, postavlja se pitanje valja li i univerzumu pripisati autopoetičnost? Nadalje, ako je vrijeme kognitivni konstrukt, kako onda stoji stvar s nekognitivnim tipovima vremena o kojima govori i autor, što je s tipologijom djelovanja i mogućom tipologijom vremena, primjerice s moralnim djelovanjem, estetičkim itd? Važan je i problem odnosa vremena i jezika, ako ga se veže uz kompetencije.
Čini se da je Dux preveliku cijenu morao platiti za razumijevanje subjekta kao konstrukta, jer odatle i vrijeme može proizaći samo kao konstrukt.
