Uloga samoregulacije u agresiji uobičajeno se proučavala zanemarivanjem višedimenzionalne prirode agresije koja razlikuje oblike (otvorena nasuprot relacijskoj) i funkcije (proaktivna nasuprot ...reaktivnoj) agresije. Osim toga, zanemarivan je doprinos dvaju vidova samoregulacije (voljna I reaktivna kontrola) u regulaciji agresije. Dosadašnja istraživanja sugeriraju da samo reaktivno agresivna djeca imaju nisku voljnu kontrolu jer je njihova agresija posljedica nedovoljne inhibicije agresivnih impulsa. S druge se strane sugerira da proaktivno agresivna djeca nemaju probleme u voljnoj kontroli jer se proaktivna agresija opisuje kao unaprijed smišljeno ponašanje koje je vođeno instrumentalnim ciljevima. Međutim, konceptualizacija proaktivne agresije kao planirane agresije s predumišljajem nije održiva jer je proaktivna agresija povezana s reaktivnom nedovoljnom kontrolom, što predstavlja impulzivnost. U ovome se radu pregledom recentnih istraživanja analizira taj problem te se sugerira da su svi tipovi agresije povezani s nedovoljnom voljnom kontrolom. Istraživanja sugeriraju da su tipovi agresije s obzirom na oblik i funkciju povezani s različitim aspektima impulzivnosti. Nadalje, djeca koja imaju reaktivnu pretjeranu kontrolu mogu putem bihevioralne inhibicije umanjiti svoju agresiju. Budućim bi se istraživanjima trebalo utvrditi koji su oblici i funkcije agresije povezani s niskom reaktivnom pretjeranom kontrolom, tj. s niskom bihevioralnom inhibicijom. Kod djece čija je agresija posljedica slabe reaktivne kontrole potrebno je razviti voljnu kontrolu da bi se inhibiralo agresivno ponašanje. Predložene su intervencije za učvršćivanje samoregulacije u tipovima agresije s obzirom na oblik i funkciju u kojima se pojavljuju.
Emocionalno plakanje odnosi se na ispuštanje suza iz oka koje se tipično pojavljuje pri intenzivnim emocionalnim reakcijama, uglavnom negativnima, ali nerijetko i pozitivnima. Učinci plakanja mogu se ...podijeliti na intraindividualne, koji se odnose na utjecaj plakanja na osobu koja plače, i na interindividualne, koji se odnose na njegov utjecaj na promatrače. U radu su predstavljena istraživanja i teorijski doprinosi povezani s intraindividualnim učincima plakanja koji se u pravilu odnose na promjene u raspoloženju nakon plakanja. Posebna je pažnja posvećena metodološkim aspektima istraživanja učinaka plakanja na raspoloženje te su ponuđena pojedina nova, alternativna objašnjenja opisanih nalaza. Ukratko su opisani i potencijalni mehanizmi koji bi mogli posredovati između plakanja i promjena u raspoloženju, kao i relevantne individualne razlike u tim povezanostima. Najčvršći dokazi o postojanju utjecaja plakanja na raspoloženje povezani su s promjenama u raspoloženju posredovanima pozitivnim reakcijama socijalne okoline. S druge strane, empirijska je podrška izravnim utjecajima plakanja na raspoloženje nekonzistentna. Budući da je za razumijevanje intraindividualnih učinaka plakanja nužno i razumijevanje i njegovih interindividualnih učinaka, što se povezuje s predloženim evoluiranim funkcijama plakanja, dio rada bavi se i komunikacijskim funkcijama plakanja. Osnovni je argument koji se provlači kroz rad da su potencijalni izravni intraindividualni učinci plakanja koji povećavaju subjektivnu dobrobit pojedinca usko povezani s interindividualnim funkcijama plakanja i da se jedino razumijevanjem evoluirane signalne funkcije plakanja mogu razumjeti procesi kroz koje plakanje može utjecati na subjektivnu dobrobit. U skladu s time na kraju je rada predstavljen pokušaj teorijske integracije inter- i intraindividualnih funkcija i s njima povezanih učinaka plakanja.
Emotional crying can be defined as shedding tears from the eye, which typically occurs during intensive emotional reactions, mostly negative, but also positive ones. Its effects can be divided into intra-individual, that pertain to the effects of crying on the individual him/herself, and inter-individual, that pertain to the effects that crying exerts on the observers. The current paper offers an overview of the relevant research and theoretical contributions pertinent to intra-individual effects of tears that mostly involve mood changes following crying. Special attention is devoted to methodological aspects of the studies and several alternative explanations of described results are offered. Potential mechanisms mediating between crying and mood are described, together with individual differences in these effects. The strongest evidence regarding the effects of crying on mood pertains to mood changes that are the consequence of other individuals' positive responses to one's tears. Empirical support for the direct effects of crying on mood is inconsistent. Since the understanding of the intra-individual effects of crying requires the understanding of its inter-individual effects, the paper also deals with evolved communication functions of crying. The key argument of the current contribution is that the potential direct intra-individual effects of crying that increase individual well-being are closely related to the inter-individual functions of tears. Only through the understanding of the evolved functions of tears it is possible to understand the processes through which crying impacts individual’s well-being. In line with that, an attempt of theoretical integration of inter- and intra-individual functions has been made.
V prispevku opišemo rabo samoreferenc v zaključni delih z vseh stopenj in ved univerzitetnega študija pri nas, ki smo jo proučili s pomočjo Korpusa akademske slovenščine KAS. Kvantitativna analiza ...glagolskih oblik pokaže, da v akademski slovenščini prevladuje množinska sedanjiška oblika samoreferenc, da raba samoreferenciranja z edninskimi oblikami upada od diplomske do doktorske naloge in da so v slovenskem prostoru izoblikovane izrazito različne konvencije samoreferenciranja v trdih in mehkih vedah. Kvalitativna analiza pa razkrije sovisnost diskurzivnih funkcij samoreferenc od diskurzivnih vlog, ki jih avtor s samoreferenciranjem prevzema.
Cilj je ovoga rada pripremiti osnove za utemeljenu procjenu transformacije suvremenog stvaranja javnih politika pod utjecajem aktualnih kriza na način da se detektiraju dimenzije u kojima se ...promijenio kontekst stvaranja javnih politika krajem 20. i početkom 21. stoljeća. Rad je zasnovan na pregledu literature iz politološke discipline javnih politika, ali i srodnih disciplina javne uprave i socijalnih djelatnosti koje svojim specifičnim konceptima također pokušavaju razaznati transformaciju suvremenih javnih politika. Prvo se pokušavaju grubo sistematizirati osnovni elementi promjena konteksta u sklopu društva, tržišta i države, a zatim se fokusira na istraživanje tipova države s obzirom na fukcije koje ona ispoljava kroz raznorodne javne politike; na vrste javnog upravljanja i višestruke oblike kroz koje ono danas djeluje; te na transformaciju socijalne države u smjeru kombiniranih socijalnih politika. Glavni je nalaz rada da nove funkcije, nove strukture, novi ciljevi, novi instrumenti i novi akteri koje se može pronaći u stvaranju javnih politika na prijelazu stoljeća ne istiskuju stare, već se na njih nadograđuju i talože kao dodatni slojevi. Takozvano slojevanje čini se ključnom značajkom suvremenog stvaranja javnih politika, iako se još ne može odrediti hoće li ono olakšati ili onemogućavati rješavanje aktualnih kriza, te stoga treba biti središnji fokus interdisciplinarnih istraživanja društvenih znanosti u nadolazećem razdoblju.
Uvod: Vrtoglavica je iluzija rotacije prostora koja se javlja zbog oštećenja vestibularnog sustava. S obzirom na mjesto oštećenja razlikujemo periferne i centralne vrtoglavice. Među najčešće ...periferne vrtoglavice ubrajamo benigni paroksizmalni pozicijski vertigo (BPPV) i vestibularni neuronitis. Hipofunkcija labirinta uslijed vestibularnog neuronitisa nastaje zbog senzorineuralnog oštećenja, dok je BPPV uzrokovan mehaničkim promjenama u polukružnim kanalićima, tj. migriranjem kristala kalcijevog karbonata. Osim spomenute razlike, vestibularni neuronitis i BPPV razlikuju se po duljini trajanja simptoma i vrsti nistagmusa koji stvaraju. Dijagnozu oba poremećaja postavljamo kliničkim pregledom, uz pomoć dobro definiranih testova, a laboratorijska ispitivanja ravnoteže mogu nam poslužiti kao koristan alat u potvrdi dijagnoze, lokalizaciji oštećenja i praćenju oporavka. Iako su oba poremećaja česta, simultana pojava BPPV-a bočnog kanala i vestibularnog neuronitisa rijedak je entitet, te pretraživanjem literature pronalazimo dva opisana slučaja. Prikaz slučaja: Ovaj rad opisuje 49-godišnju bolesnicu s vrtoglavicom kojoj smo dijagnosticirali benigni paroksizmalni pozicijski vertigo bočnog kanala i istostranu perifernu vestibulopatiju. Bolesnica je dobro reagirala na repozicijski postupak i vestibularnu rehabilitaciju, što je dovelo do oporavka vestibularne funkcije kroz nekoliko mjeseci. Zaključak: Položavajuće probe potrebno je raditi kod svih bolesnika s vrtoglavicom, a u slučaju dijagnoze BPPV-a bočnog kanalića, pseudonistagmus se ne smije zamijeniti spontanim nistagmusom. Laboratorijski testovi vestibularne funkcije indicirani su kod nejasnih slučajeva.
Uvod: Procjena vidne funkcije često predstavlja izazov za pedijatra u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Međutim, zahvaljujući jednostavnosti osnovnih metoda procjene vida, pedijatar može adekvatno ...evaluirati vidne funkcije u djece. Test crvenog refleksa kao vitalni dio svakog preventivnog pregleda djeteta u pedijatrijskoj ordinaciji primarne zdravstvene zaštite je najvažniji alat za otkri- vanje opstrukcije vidne osi koja je uzrok nastanka deprivacijske slabovidnosti. Vidna os može biti opstruirana zbog različitih bolesti koje ugrožavaju vid ili život. Cilj: Predstaviti metode procjene vidne oštrine dostupne pedijatru u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Izvori podataka: PubMed, Google Scholar, Scopus, smjernice za preventivne preglede vida dostupne na internetu. Zaključak: U slučajevima sumnje na opstrukciju vidne osi, urgentno upućivanje na pregled dječjem oftalmologu je obavezno.
Uloga samoregulacije u agresiji uobičajeno se proučavala zanemarivanjem višedimenzionalne prirode agresije koja razlikuje oblike (otvorena nasuprot relacijskoj) i funkcije (proaktivna nasuprot ...reaktivnoj) agresije. Osim toga, zanemarivan je doprinos dvaju vidova samoregulacije (voljna I reaktivna kontrola) u regulaciji agresije. Dosadašnja istraživanja sugeriraju da samo reaktivno agresivna djeca imaju nisku voljnu kontrolu jer je njihova agresija posljedica nedovoljne inhibicije agresivnih impulsa. S druge se strane sugerira da proaktivno agresivna djeca nemaju probleme u voljnoj kontroli jer se proaktivna agresija opisuje kao unaprijed smišljeno ponašanje koje je vođeno instrumentalnim ciljevima. Međutim, konceptualizacija proaktivne agresije kao planirane agresije s predumišljajem nije održiva jer je proaktivna agresija povezana s reaktivnom nedovoljnom kontrolom, što predstavlja impulzivnost. U ovome se radu pregledom recentnih istraživanja analizira taj problem te se sugerira da su svi tipovi agresije povezani s nedovoljnom voljnom kontrolom. Istraživanja sugeriraju da su tipovi agresije s obzirom na oblik i funkciju povezani s različitim aspektima impulzivnosti. Nadalje, djeca koja imaju reaktivnu pretjeranu kontrolu mogu putem bihevioralne inhibicije umanjiti svoju agresiju. Budućim bi se istraživanjima trebalo utvrditi koji su oblici i funkcije agresije povezani s niskom reaktivnom pretjeranom kontrolom, tj. s niskom bihevioralnom inhibicijom. Kod djece čija je agresija posljedica slabe reaktivne kontrole potrebno je razviti voljnu kontrolu da bi se inhibiralo agresivno ponašanje. Predložene su intervencije za učvršćivanje samoregulacije u tipovima agresije s obzirom na oblik i funkciju u kojima se pojavljuju.
Posljednjih nekoliko desetljeća istraživanja kontinuirano potvrđuju da svakodnevni napori roditelja djece s deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem (ADHD) koje ulažu u podršku djeci pri ...školovanju, značajno iscrpljuju njihove vremenske, psihološke i emocionalne resurse. Jednako tako, istraživanja kvalitativne metodologije redovito otvaraju ovu temu kao važno područje obiteljske dinamike te osobnog doživljaja opterećenosti djeteta i roditelja. Stoga je cilj ovog istraživanja opisati iskustvo svakodnevice u obiteljima dječaka s ADHD-om u kontekstu školovanja, iz roditeljske perspektive. U istraživanju je proveden polustrukturirani intervju s 14 majki dječaka osnovnoškolske dobi kojima je dijagnosticiran ADHD, a uključeni su u redovan sustav obrazovanja. Tematskom analizom izdvojeno je pet tema: 1. Jutarnji stampedo: Pripremanje za odlazak u školu; 2. Mi prodišemo kad škola završi: Iskustvo sa školovanjem djeteta s ADHD-om; 3. Cjelodnevna škola: Pisanje domaće zadaće; 4. Ja ne vjerujem u sustav, nego vjerujem u ljude: Podrška djetetu s ADHD-om u školi; 5. Znam da moje dijete nije savršeno. Ni ne treba biti: Roditeljsko zastupanje djeteta s ADHD-om u školi. Rezultati ukazuju na roditeljsko primjećivanje znatnih izazova koje dijete ima u organizaciji i izvršavanju svakodnevnih školskih obveza, teškoće u razumijevanju simptoma ADHD-a koji se odražavaju na školski rad, izrazit roditeljski angažman u podršci djetetu pri izvršavanju školskih obveza te posljedično iskustvo stresa, emocionalnu i fizičku iscrpljenost, zabrinutost za djetetovu budućnost, nužnost samoedukacije te osjećaj odgovornosti za zastupanje djeteta u školskom okružju.
Over the past few decades, number of studies have confirmed that the daily efforts invested by parents of children with attention deficit/hyperactivity disorder (ADHD) in order to support their children during schooling can significantly exhaust their time, as well as their psychological and emotional resources. Similarly, qualitative studies have consistently reported that this is an important area of family dynamics, emphasising the personal experiences of school burden among both children and their parents. Therefore, this study aimed to describe the everyday life experiences of the families of boys diagnosed with ADHD in the context of schooling. A semi-structured interview was conducted with 14 mothers of elementary school-aged boys who were diagnosed with ADHD and included in the regular education system. The thematic analysis identified five themes: 1. The Morning Stampede: Getting ready to leave for school; 2. We start breathing when the school is over: Experience with schooling a child with ADHD; 3. Full-day school: Doing homework; 4. I don’t believe in the system, but in people: Support for a child with ADHD in school; 5. I know my child is not perfect. Nor should it be: Parental advocacy for a child with ADHD at school. The results indicated significant challenges in the context of organising and completing the child’s everyday school and homework as a result of the symptoms of ADHD. Participants described the need for significant parental involvement in supporting the child and helping with the completion of school-related duties. Furthermore, they highlighted the stress, emotional, and physical exhaustion experienced, their concern for the child’s future, as well as the necessity for parental self-education and assumed responsibility for advocating for the child in the school environment.
