Članak predstavlja sintaktičke i semantičke posebnosti glagola faire (/na/praviti, raditi, činiti,
proizvoditi, djelovati) u suvremenom francuskom standardnom, ali i kolokvijalnom jeziku. Primjerice:
...J’ai fait un livre: »Napravio sam« knjigu, to jest: Objavio sam knjigu. Psihomehanika (psihosistematika)
jezika Gustavea Guillaumea zorno pokazuje tzv. ideogenezu (»rađanje ideja«, koja prethodi
morfogenezi, »rađanje jezičnih oblika i značenja«) glagola faire. Gérard Moignet (vidi bibliografiju,
1981) i drugi gijomisti smatraju da je ideogenezu moguće podijeliti na ukupno četiri kontinuirana
jezična izraza (kompletna ideogeneza + tri ostale koje podliježu »subdukciji«, gubljenju i/ili promjeni
izvorne semantičke vrijednosti). Kompletna ideogeneza: faire znači fabriquer, créer (praviti, ostvariti):
Il a fait une maison (Napravio/sagradio je kuću); ideogeneza 1: faire je glagolsko–imenički izraz s
jednim od postojećih determinanata: Il fait du piano (Svira klavir); ideogeneza 2: faire je glagolsko–
imenički izraz bez determinanta: Il nous fait peur (Plaši nas); ideogeneza 3: faire je pomoćni
glagol: Il fait travailler son fils (Daje sinu posao) ili »glagol zamjene« (verbe suppléant): Il n’écrit
plus comme il le faisait autrefois (Ne piše više kao što je nekada radio).
U ovom radu autor stavlja naglasak na do sada neobrađenu problematiku u psihosistematici
jezika koju on naziva »slobodnim oblicima glagola faire« («entités verbales libres»). Primjerice: On
a fait la Croatie, ma femme et moi (Supruga i ja »smo napravili« Hrvatsku, to jest: Supruga i
ja smo bili u Hrvatskoj); Tu as fait ta douche? (»Jesi li napravio» tuš?, to jest Jesi li se istu-
širao?); Max fait de la course à pied (Max »pravi« trčanje, to jest Max trči / bavi se trčanjem)
Autor daje 158 različitih primjera uporabe glagola faire čiji oblici sustavno preuzimaju semantič
ke vrijednosti »pravih«, odnosnih glagola, te nerijetko mijenjaju (uvjetuju) ustroj rečenice.
Zaključak glasi: svi jezici imaju tzv. »lijene riječi« (od engleskoga lazy words, N. Quayle, 2001,
vidi bibliografiju). U francuskome je to nedvosmisleno glagol faire. Njegova semantika (mogućih
svjetova) odgovara i »pogoduje« načinu na koji govornik (sujet parlant) osmišlja i doživljava djelatnost
kao jezični i biološki proces, utemeljen upravo u ovom glagolu (faire = djelovati). Time se
objašnjava i učestalost glagolâ u francuskom glagolskom sustavu. Nakon être (biti) i avoir (imati),
koji »pretpostoje« ostalim glagolima, faire zauzima treće mjesto. Biti, imati i djelovati tri su sto-
žerne sastavnice ljudskoga života. Ovu potonju francuski jezik vidi prvenstveno u glagolu faire.
U ovom radu autorica proučava jezik djela Prosvitljenje i ogrianje jesenog
i zimnog doba iliti nediljne i svečane predike priko jeseni i zime dolazeće,
Emerika Pavića, franjevca iz 18. stoljeća koji ...je osim homiletičkih
djela pisao prigodne govore na latinskom jeziku, katehetička djela, djela
s biblijskim sadržajem, ascetičku literaturu, pjesme te povijesne i medicinske
spise. Za Pavića je posebno značajno to što je izrijekom zagovarao
i promicao slavonsku grafiju koju su uspostavili franjevci. Pozornosti su
vrijedne i osobitosti njegova jezika: uporaba glagolskih vremena, padeža,
imeničkih i pridjevskih oblika, upitnika i uskličnika, frazema itd.
Na temelju definicije funkcije iz teorije skupova u radu pokazujemo kako se u sintaksi može govoriti o sintaktičkoj funkciji kao relaciji među dvama elementima, a ne kao ulozi nekoga elementa. Iz ...Tesniereove strukturalne sintakse, Martinetove funkcionalne sintakse te Van Houtove relacijske jezične teorije crpit ćemo teorijsko uporište, a osobitu ćemo pozornost posvetiti pitanju glagola kao funkcije te identičnomu statusu relacijskih strukturalnih sredstava koji imaju prazne riječi i funkcionalni monemi. Prazne riječi operatori su translacije, mehanizma koji djeluje na razini ustroja jedinica i na razini ustroja izričaja.
Čini se mogućim da je postojao i indoeuropski korijen *el- (*Hel-) 'biti, postojati’.
Osim u nekoliko indoeuropskih skupina, mogli bismo ga vidjeti u
nekim česticama slavenskima (li, le) i baltičkima ...(lai).
U prilogu se analiziraju odnosi između gramatičke kategorije vida i modalnosti širokog
dometa. Točna klasifikacija te vrste modalnosti, bilo epistemičkog bilo ne-epistemičkog tipa,
od pomoći je u ...utvrđivanju gramatičkog konteksta povezanog s ovom vrstom modal-nosti,
isto kao i pri objašnjavanju aspektualnih odnosa. Ispitivanje izraza za mogućnost u ruskom i
armenskom pokazuje da se modalnost širokog dometa najčešće pojavljuje uz svršeni vid, što
navodi na zaključak da je riječ o ne-epistemičkoj modalnosti.
Hebrejski je jezik jedan od najstarijih jezika svijeta koji se još danas govori. U stvari to je jezik kojim su već u 4. tisućljeću pr. Kr. govorili Feničani i Kanaanci. Taj su jezik u 12. st. pr. Kr. ...preuzeli od Kanaanaca Hebreji. Spada u semitske jezike, koji su se prostirali od Perzijskog zaljeva do sjeveroistočne Afrike. Poput drugih semitskih jezika i hebrejski je imao vlastito pismo, Aramejsko kvadratno pismo, koje Hebreji još uvijek rabe. Hebrejski se čita s desna na lijevo i pišu se samo suglasnici, bez samoglasnika. Gotovo sve riječi imaju tri slova (korijen) od kojih se onda, kao od neke »sirovine«, pomoću prefiksa i sufiksa i promijenjenih samoglasnika grade nove riječi. Tako dobivaju bezbroj novih riječi s novim značenjima. Hebrejski je kao komunikacijsko i interpretativno sredstvo u usporedbi s drugim jezicima osebujan jezik. On odražava sasvim poseban način razmišljanja i govora koji ne poznaje ni apstrakciju ni spekulaciju; nema apstraktnih pojmova pa zato ostaje kod konkretnih činjenica i individualnih podataka. Ne poznaje ni diskurzivno ni silogističko razmišljanje kao npr. grčko razmišljanje. Zato poseže za slikama, simbolima i mitovima. Umjesto filozofskog načina razmišljanja i izražavanja prevladava mitsko razmišljanje i mitski način govora. U ovom kontekstu valja posebno spomenuti etiologiju. Kad Biblija opisuje povijest nekog prošlog događaja za koji nema podataka, opisuje ga pomoću događaja iz sadašnjosti koje prebacuje u prošlost i u njima onda vidi uzroke (grč, aithia) sadašnjeg stanja. Takve etiologije susrećemo osobito u opisima stvaranja svijeta i prvotnog stanja prvih ljudi odnosno njihova grijeha (tipičan primjer u Post 3,14-19). Grijeh prvih ljudi opisuje se elementima uzetima iz kanaanskog kulta plodnosti (zmija, sveto drvo). Tako je povijest sasvim u službi teologije pa se o biblijskoj povijesti s potpunim pravom govori kao o spasenjskoj povijesti. Povijest je za biblijske pisce očitovanje (objava) i tumačenje veličanstvenih djela Božjih. U hebrejskoj biblijskoj književnosti rijetko susrećemo sintezu. I to je odraz hebrejskog načina izražavanja, odnosno sintakse hebrejskog jezika. Kao što je rečenica u hebrejskosm oblikovana linearno, pomoću veznika »i«, te nema podređenih rečenica, izraženih pomoću podređenih veznika, tako je i pripovijedanje u Bibliji jednostavno nabrajanje događaja jednih za drugima. Sintezu mora stvoriti sam čitatelj. Glagol u hebrejskom jeziku u odnosu na spoznaju i interperetaciju ima posebnu ulogu. On ima sedam oblika (ili konjugacija) kroz koje se može radnja izraziti, ali nema strogo određenih vremena; prošlost (perfekt, imperfekt, aorist), sadašnjost (prezent) i budućnost (futur). Hebrejski poznaje samo perfekt i imperfekt u značenju svršene (perfekt) ili nesvršene radnje (imperfekt). Vrijeme radnje određuje se iz konteksta, iz situacije ili iz tzv. vav conversivum. O tome ovisi i posebno shvaćanje povijesti: prošlost se tumači sadašnjošću, a budućnost prošlošću i sadašnjošću (proroštva).
Semantika, značenje pojedinih riječi, u tom pogledu također ima posebno značenje. U ovom izlaganju posežem za nekim pretežito teološkim izrazima kao što su dabar (riječ), šem (ime), Torah (Zakon odnosno Nauk), hesed (ljubav), ’emet (istina), šalom (mir) i jada’ (znati).
Ksenija Anastasijević, Dvočlani glagol u savremenom engleskom jeziku (The two-word verb in contemporary English), Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu, Monografije, knjiga XVII, 1968, 187 pp.
PDF
