Boja kao identitet Terzić, Dario
In medias res
13, Številka:
24
Web Resource
Odprti dostop
Što je to identitet, što mi to uistinu vidimo, a što je tek samo pričin (hayal)? Stari su Egipćani pojam boja i pojam biće označavali istom riječju (iwen). Za ovaj drevni narod riječ boja označavala ...je ljude, bića, karakter. Kako bi se Božanstvu dala dodatna snaga i naglasila njegova zagonetnost, tada bi se govorilo da je to božanstvo neke čudne, neodređene boje. Odavno nas pokušavaju zatrovati političkom antropologijom - još od srednjeg vijeka, riđokose osobe su zvali i „prokleti crveni“, Kineze danas nazivaju „mali žuti“ itd. Strah nas je od onih koje zovemo mali i zeleni, a koji su tu „negdje izvan planeta“. Autori stripova kao po dogovoru biraju boje kojima će biti predstavljeni negativni likovi u priči. U digitalnom vremenu i boja i biće dobivaju neke nove identitete. Što je humanost i koliko nijansi danas ona ima?
Ljudska i manjinska prava i slobode doživljavaju krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog stoljeća pravi procvat i sveukupnu afirmaciju svuda u svijetu, a osobito u Europi. Veliki doprinos tome ...dali su Europa i njezine asocijacije, zapravo Vijeće Europe svojom zakonodavnom aktivnošću te Europski sud za ljudska prava svojom jurisprudencijom, kojom je pokazao da uspješno izvršava svoju zadaću zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. U normativnoj djelatnosti Vijeća Europe kojom ona uređuje ljudska prava i temeljne slobode, svakako najznačajnije mjesto u nomenklaturi njezinih pravnih akata zauzima Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. No ona, kao i mnogi drugi međunarodni pravni akti, pati od općenitih formulacija, načela i standarda kojima nije egzaktno i cjelovito određen sadržaj. Radi ostvarivanja ciljeva i svrhe same Konvencije, vezanih uz razvoj, ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda te na osnovi toga doprinošenja ostvarivanju zajedničkih vrijednosti i ciljeva koji proizlaze iz zajedničkog naslijeđa političke tradicije, ideala slobode i vladavine prava, Vijeće Europe nije moglo ostati samo na normativnoj razini, već je ustanovilo Europski sud za zaštitu ljudskih prava. Samu normativnu razradu ostvarivanja i zaštite ljudskih prava Konvencija je primarno uredila kao pravo i dužnost država ugovornica, a tek supsidijarno kao nadležnost Europskog suda.
U obavljanju navedene zadaće Vijeće Europe je pred svoje članice i sam Europski sud postavilo imperativni cilj koji kvalitativno mora ispuniti zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, sadržan u zahtjevu da se ljudska prava i temeljne slobode ne mogu štititi samo formalno, već da se mora osigurati i njihova realna zaštita. U provedbi zaštite konvencijski utvrđenih ljudskih prava i temeljnih sloboda Europski sud se vrlo brzo susreo s čitavim nizom problema koji proizlaze iz općenitosti i nedovoljne određenosti pojedinih njezinih normi. Pritisnut zahtjevom da mora u svom postupanju osigurati djelotvornu, kako formalnu, tako i realnu zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Europski sud je sam primjenom sudskog aktivizma i metode evolutivnog tumačenja konvencijskog sadržaja, polazeći od ideala i vrednota izraženih u samoj Preambuli Konvencije, počeo zauzimati stajališta u kojima je izražavao što on razumijeva pod sadržajem pojedinog prava i temeljne slobode što ih utvrđuje Konvencija. Takav njegov rad imao je i ima znatan utjecaj na rad svih, a ponajviše ustavnih sudova u razvoju kvalitete pružanja zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda.
U ovom radu nastoji se povući razlikovanje između diskrecijske ocjene u postupanju i odlučivanju upravnih tijela od metode slobodnog tumačenja pravnih normi i propisa, na jednoj strani te od sudskog aktivizma na drugoj. Naravno da se nastoji ukazati i na zajedničke karakteristike koje povezuju navedene načine postupanja upravnih i sudbenih tijela te tumačenja pravnih normi i pravnih propisa.
Nadalje, nastojalo se u kratkim crtama prikazati razvoj sudskog aktivizma, zatim ukazati na najprezentnije oblike njegova ispoljavanja u praksi Europskog suda i Ustavnog suda za ljudska prava Republike Hrvatske te na neke aspekte međusobnog utjecaja. Također, rad se bavi prednostima i nedostacima sudskog aktivizma, posebice s aspekta očuvanja temeljne linije razdvajanja između zakonodavne i sudbene vlasti te opasnosti da se primjenom pretjeranog sudskog aktivizma ne prijeđe ova linija i da sudbena vlast ne počne zadirati pa i preuzimati zakonodavne prerogative.
Naslage trećega neogensko-kvartarnog megaciklusa na području Savske depresije pripadaju formaciji Lonja koja je prethodno izradbi ove disertacije bila neraščlanjena. Na temelju elektorkarotažnih (EK) ...dijagrama spontanog potencijala te prividne otpornosti plitkog i dubokog zahvata, geomatematičkim metodama izdvojene su granice, tj. EK markeri ili reperi. Izdvojeno je šest članova unutar formacije Lonja – članovi Hrastilnica, Batina, Ravneš, Popovača, Vrbak i Oborovo. Na temelju dubinskogeoloških podataka koji uključuju interpretaciju seizmičkih profila te određivanja EK markera i repera načinjene su strukturne karte pojedinih formacije te je izrađena palinspastička analiza. Iz litološkog sastava dobivenog interpretacijom EK krivulja načinjene su litofacijesne karte pojedinih članova, izuzev člana Oborovo. Osim dubinskogeoloških, korišteni su i podatci prikupljeni na izdancima i iz laboratorijskih analaiza uzoraka. Sastoje se od rezultata granulometrijskih analiza, određivanja mineralnog sastava teške frakcije, petrografskih analiza izbrusaka, paleontoloških odredbi prvenstveno faune mekušaca te potom ostrakoda, palinološke i geokemijske analize organski bogatih uzoraka – glina, treseta i liginita. Načinjena je interpretacija okoliša pojedinih faza razvoja istraživanog dijela Savske depresije u kojima je naznačen dominantan utjecaj klime na nastanak sedimenata i razdoblja u kojima je tektonski utjecaj bio izrazito značajan. Određen je naftno-plinski potencijal pojedinog člana te je utvrđeno da su mogućnosti pronalaska ugljikovodika najizglednije u članu Vrbak. Ležišni fluidi koji se očekuju su biogeni plin, uz mogućnost zarobljavanja plina migriranog iz dubljih ležišta putem zona rasjeda, poglavito sustava rasjeda južnog ruba Moslavačke gore.
In the study area deposits of the third Neogene–Quaternary megacycle belong to the lithostratigraphic unit Lonja formation. Up to now, this unit has not been divided into members. The main goal of this research was to perform a detailed analysis of the available subsurface data and provide new surface data in order to subdivide Lonja formation into members. For this purpose geomathematical methods were used. Analysis of cumulative standard deviation curves revealed trends in the well log data that defined members and boundaries between them. These were either E-log markers or boundaries depending whether they contacts were synchronous or discordant borders between members. A total of six members was defined – Hrastilnica, Batina, Ravneš, Popovača, Vrbak and Oborovo members. Furthermore, a detailed structural mapping, utilising well and seismic data, was performed according to the surface of each E-log marker or boundary. Palinspastic analysis was also proposed for better defining the structural evolution of the studied area within the Pliocene–Pleistocene–Holocene sediments. Neural network analysis of the lithology data in each well was used as an input for lithofacies mapping. Maps of total thickness, sand thickness, sand to shale (clay) ratio and number of sand layers were made for each member, excluding the Oborovo member (due to the lack of data because of mostly missing well log curves in the shallow parts). Surface data were also gathered from outcrops available in the study area. These outcrops were generaly very small and often poorly consolidated, resulting in the general lack of sedimentological structures. Often a very rich fossil fauna was observed and sampled, mainly consisting of gastropod genera Viviparus, Melanopsis, Lythoglyphus, Hydrobia and Theodoxus and bivalves genera Unio, Dreissena and Pisidium. The most of the paleontological samples indicated Pliocene age while some had younger fauna, probably Pleistocene. Ostracod fauna was also studied, indicating a significantly different fauna in the area of study, especially between Pliocene and Pleistocene assemblages. Palynological results confirmed the results of ostracod analysis in general sedimentological facies determination. Geochemical analysis of organic rich silty clays, coals and peats showed a dominant Type III and IV kerogene with very low index of thermal maturity. The source rocks from the outcrops are noted only being capable of releasing bacterial methane gas. The hydrocarbon potential of the third Neogene–Quaternary megacycle is estimated for each member. Greatest potential was determined in the Vrbak member while certain accumulations are also expected in Hrastilnica, Batina and Ravneš members. Within the youngest Oborovo member indications of certain gas accumulations masy be found but because of the shallow depth and absence of cap rocks it is believed that accumulations of economic value should not be expected.
A detailed evolution of the last phase of development of the Sava Depression in the studied area is presented which consists of five phases showing the paths of the influx of sediment and distribution of environments and the gradual transition from lake to marsh and terrestric environments.
U nastavi hrvatskoga jezika u interpretaciji književnoga djela uvriježena je, ali ne i
jedina, metoda interpretativnoga citanja. Na primjeru Nazorove pripovijetke (bajke) „Halugica“
pokazuje se ...mogucnost iskorištavanja još jedne metode - citanja s predvidanjem. Nadalje,
pokazuje se kako se interpretacija književnoga teksta može voditi oblicima suradnickoga
ucenja: suradnickom diskusijom, akademskom kontroverzijom i slikanjem u paru.
U radu se analiziraju i interpretiraju tekstovi Pavla Štoosa i Antuna Gustava Matoša, ilustrativni za njihovo kajkavsko stvaralaštvo, s jedne, te za reprezentaciju domovinskih tema, s druge strane. ...Tragom naslova Štoosove elegije iz 1831, reprintirane u središnjem preporodnom književnom glasilu Danici 1835, ali i tragom književnih interpretacija domovinske povijesti i domovinske sudbine te tragom interpoliranja kajkavske u kanon novije hrvatske književnosti najavljuju se sljedeći koraci koji bi, kao logičan nastavak u ovome tekstu predstavljenih čitanja, nužno vodili Krleži, i to ne samo pjesmi "Lamentacija o štibri", posvećenoj "Pavlu Štosu horvackemu vitiznancu ki kipa domovine ni spoznal ni prepoznal", već širem njegovu opusu. Sumirajući zaključke do kojih se predstavljenim analizama došlo, ali i pretpostavke koje su se slijedom tih zaključaka nametnule, u završnome se dijelu rada ističe kako su nacionalna povijest i nacionalna 'sudbina' činjenice koje se u hrvatskoj kulturi oblikuju koliko književnim referiranjima na stvarnost, toliko i intertekstualnim ulančavanjima, tj. opsesivnim ponavljanjima odnosno prevrednovanjima stanovitih tema i motiva. Shvaćajući ih na taj način, tj. kao činjenice koje ne prethode jeziku već se događaju (ili stvaraju) s njime i u njemu, zaključuje se kako je ono na što mislimo pod pojmovima 'hrvatska povijest' i 'hrvatska sudbina', između ostalih svojih sastavnica, i doslovce neodvojivo od onoga što bismo, citirajući Krležin "Planetarijom", mogli nazvati "kajkavske Riječi" 'starom kajkavskom kobi'.
Nacionalistički su projekti mnogostruki, višedimenzionalni i povijesno specifični. Među
njihovim glavnim aspektima – koje razmatra ovaj članak – nalaze se oni vezani uz
genealogiju i podrijetlo, ...kulturu i tradiciju, te uz građansko pravo i državu. U svima njima
rodni odnosi imaju presudnu ulogu jer konstruiraju pojmove ženskosti i muškosti,
naturaliziraju odnose moći i reproduciraju nacionalne kolektive biološki, kulturno i
simbolički. Feministička politika, s ciljem promocije položaja i moći žena u svim
društvima, mora se suprotstaviti stvarnosti u kojoj je njihov položaj, kao i onaj muškaraca
u istim nacionalnim kolektivima, konstruiran mnoštvom društvenih podjela i drugih
povijesnih silnica. Samo priznajući i suprotstavljajući se razlikama među ženama, kao i
među muškarcima, može se uspostaviti proces političkog dijaloga kojim se mogu
transcendirati i premostiti ove razlike.
Balkana, odnosno u okolici Sarajeva (Kotorac), na glasinačkom području (Rusanovići, Borci-Vrlazije,Vrtanjak, Ferizovići, Živaljevići) i u zapadnoj Srbiji (Anište-Ražana). Na osnovi detaljne ...tipološkeanalize tvrdi se da pehar iz Kotorca (T. 1,6), zdjela iz Rusanovića (T. 1,2), fragmenti iz Borci-Vrlazije (T.1,4.5.7) i nalazi iz Ferizovića (T. 2) predstavljaju autentičnu cetinsku robu koja je proizvedena u nekojod radionica na matičnome cetinskom području. Za razliku od toga vrč iz Vrtanjka (T. 1,1), te vrč izdjela iz Aništa (T. 3,1.2) uz nesumnjive cetinska elemente, ponajprije u načinu ukrašavanja, posjedujui elemente keramičke tradicije tipa Belotič-Bela Crkva, Somogyvar i Bubanj-Hum III. To pokazujeda se ovdje ne radi samo o cetinskom materijalu koji su donijeli nositelji te kulture - kako se dosaduglavnom smatralo - nego i o keramici koja je samo rađena pod cetinskim utjecajima i koja, shodnotome, nije cetinski, nego lokalni proizvod. Dalje se na osnovi tih tipoloških pokazatelja zaključuje daje glasinačko područje, na kojem se susreću cetinski i srednjobalkanski elementi, imalo posredničkuulogu u širenju cetinskih elemenata na prostor zapadne Srbije. Na to tipologija jasno ukazuje, alise time, prema autorovu mišljenju, iscrpljuju njezine mogućnosti u pogledu kulturno-povijesneintepretacije. Prema tome, tipologija mora ostati u okvirima stilsko-kulturološke kategorije. Ona,dakako, ostaje važan polazni čimbenik u arheološkim analizama i indikator nekih realnih procesai događanja, ali ne može pružiti objašnjenje njihova uzroka, kao ni načina na koji je do njih došlo.Svaki pokušaj neposrednog prijelaza iz te čisto kulturološke sfere u domenu povijesnih interpretacijaje, prema autorovu mišljenju, izravan iskorak u zonu spekulacije. Pa ako se na taj način naslućenizaključak jednom pokaže i kao točan, on u ovom trenutku ne može imati znanstvenu vrijednost, jernije dobiven odgovarajućim postupkom, niti potkrijepljen prijeko potrebnim činjenicama.Put koji vodi od tipologije i stratigrafi je do povijesne interpretacije arheološkog materijala jedug, nesiguran i očito još uvijek slabo trasiran. Jedan broj znanstvenika smatra kako taj arheološkiiskorak u povijesne relacije zapravo i nije ni moguć, jer se arheološke kulture ne mogu izjednačiti skulturno-povijesnima, odnosno etnokulturnim zajednicama (bilj. 36). To ograničenje prema autorovumišljenju objektivno postoji kad je u pitanju arheologija shvaćena kao kulturološka disciplina uklasičnom smislu. Ali, to ne bi smjelo vrijediti i za modernu interdisciplinarnu arheologiju, koja djelujekao sklop nekoliko znanosti udruženih na širokom polju arheološkog rada, čija je primarna zadaćada ovu disciplinu što više približe egzaktnim povijesnim znanostima i po mogućnosti je uvedu unjihov red. Na samom početku tog puta stoje dvije nezaobilazne zadaće: prva je uspostavljanjepouzdane apsolutne kronologije, a druga rekostrukcija prirodnog ambijenta u danom vremenu, jersu prostor i vrijeme, kao što je poznato, fundamentalna polazišta svake arheološke analize. Naravno,ispunjenju tih preduvjeta teži se od samih početaka arheologije, ali je u tom bilo previše lutanja.Njihovo objektivno ispunjenje postalo je moguće tek u novije vrijeme, i to ponajprije zahvaljujući većustaljenom repertoaru interdisciplinarnih metoda, prije svega radiokarbonskom i dendro datiranju,arheobotanici, arheozoologiji i paleoklimatologiji.Osim što je potrebno u najvećoj mogućoj mjeri iskoristiti te interdisciplinarne mogućnosti, i samaarheološka istraživanja treba usmjeriti na jedno daleko šire polje rada, odnosno na dijakronijskoproučavanje cjelokupnoga prostora jedne kulture ili jednoga kulturnog područja po metodiLandschaftsarchäologie. To znači obuhvaćanje svih prirodnih čimbenika (vegetacija, tlo, fauna, reljef,mikroklima) i cjelokupne antropogene prostorne strukture (naselja, privredni resursi, nekropole,svetišta, putovi, odnosno komunikacije i granice, bilj. 37). Tek na osnovi poznavanja takve cjelokupneslike dijakronijskog razvoja danog područja moguće je donositi zaključke o gospodarskim, političkim,duhovnim, ekološkim i drugim bitnim aspektima i na taj način izvoditi interpretaciju arheološkogmaterijala, ne samo kao tipološke kategorije nego i kao konstruktivnog elementa u proučavanjukulturno-povijesnih procesa i događaja.Vraćajući se problematici pojave cetinskog materijala u unutrašnjosti zapadnog Balkana i timenametnutog pitanja odnosa ovoga i matičnog cetinskog područja, autor zaključuje da tu još uvijekne postoje elementarne osnove za donošenje bilo kakvih zaključaka kulturno-povijesnoga karaktera.Na glasinačkom prostoru i u okolici Sarajeva nije poznat osnovni arheološki okvir kulture ranogbrončanog doba, premda se može naslutiti da, osim sa cetinskom, tu treba računati i sa značajnimsudjelovanjem nekih drugih kulturnih skupina, kao i s posredničkom ulogom ovog prostora ukontekstu daljeg protoka cetinskih elemenata prema području koje leži istočno od Drine. Pa ipoznavanje cetinske kulture poprilično je jednostrano i svodi se uglavnom na objekte iz domenekulta pokapanja i tipologiju tih nalaza, dok je struktura naselja slabo poznata. Osobito je nejasnafunkcija pećinskih staništa i njihov odnos prema zasad slabo dokumentiranim gradinama i otvorenimnaseljima ove kulture. Upotreba grobnih humaka i postojanje biritualnog pokapanja u oba ovapodručja mogli bi biti još jedan indikator veza na toj relaciji, no treba imati u vidu da je taj običaj bioprilično uobičajen u ono vrijeme, ne samo na ovom nego i na mnogo širem prostoru (bilj. 40).Iz svega proizlazi da je u ovoj fazi istraživanja cjelokupne problematike još uvijek svrsishodnijepostavljati pitanja i razvijati metode koje bi pridonijele mogućnosti egzaktne interpretacijearheološkog materijala negoli iznositi neargumentirane i ishitrene odgovore i zaključke. Pritom biformuliranje metodologije koja bi vodila prerastanju arheoloških kulturnih cjelina iz apstraktne,kulturološke, u konkretnu, socijalno-povijesnu, kategoriju i približavanje pretpovijesne arheologijepovijesnoj znanosti, trebalo biti jedan od vodećih ciljeva suvremene interdisciplinarne arheologije.
U posljednjih dvadesetak godina izvedbena praksa Händelove vokalno-instrumentalne glazbe doživjela je pravu renesansu. Scenske izvedbe skladateljevih opera, ali i nekih dramatskih oratorija, postale ...su učestalima ne samo na specijaliziranim baroknim festivalima, već i na pozornicama velikog broja europskih i američkih opernih kuća. Budući da scenske izvedbe Händelovih glazbeno- scenskih djela u realizaciji domaćih snaga još nisu zaživjele u Hrvatskoj, ovo istraživanje provest će se na primjerima pojedinih, na DVD-u dostupnih, diskografskih video-snimki. Tendencije kako u glazbenom, tako i u kazališnom aspektu izvedbene prakse skladateljevih opera i oratorija promatrat će se kroz dvije prizme: tzv. autentičnu interpretaciju rane glazbe i tzv. redateljsko kazalište, na odgovarajućoj muzikološkoj i teatrološkoj teorijskoj pozadini. Istraživanje će razmotriti moguće međudjelovanje između te dvije tek naizgled oprečne izvedbene tendencije. Pritom će se koncentrirati na jedno od glavnih pitanja koje ima bitne reperkusije na obje: tko, naime, treba tumačiti uloge pisane za kastrirane pjevače, pjevačice opsega mezzosoprana, odnosno alta ili kontratenori? U vaganju argumenata prilikom traženja odgovora na to pitanje razmatranjem konkretnih primjera važnu će ulogu imati i gender studies, smjer u humanističkim znanostima koji biološkoj kategoriji spola suprotstavlja kulturalnu kategoriju roda, s posebnim naglaskom na kompleksni rodni identitet kastrata u operi XVIII. st.
Karl Marx u Njemačkoj ideologiji (1845–46) i Kapitalu (1867) uvodi optičku metaforu ljudskog oka kroz koju tumači problematiku ideologije i robnog fetišizma. U radu se razmatraju mogućnosti ...interpretacija ovih Marxovih metafora. U svjetlu se tih interpretacija razmatra jedna od središnjih postavki vizualnih studija da se vizualna kultura moderniteta gradi na potkopavanju epistemološke prevlasti viđenja. Rad problematizira koncepciju modernističkog utjelovljenog promatrača koju uvodi američki povjesničar umjetnosti Jonathan Crary. Prema Craryju, ova drugačija ideja promatračkog subjekta potkopava klasičnu filozofijsku ideju o rastjelovljenosti spoznajnog subjekta. Prema Craryjevoj argumentaciji takva se klasična ideja subjektivnosti s modernitetom ne zamišlja više kao temelj spoznaje, nego kao figura ideologije. Međutim, preokretanje Marxova odnosa između optičkih metafora i pojmova ideologije te fetišističkog karaktera robe baca potpuno drugačije svjetlo na pitanje promatračke subjektivnosti. Završna je postavka rada da se camera obscura i ljudsko oko ne trebaju isključivo shvaćati kao puke metafore koje je Marx u Njemačkoj ideologiji i Kapitalu upotrebljavao kao analogije preko kojih je tumačio pojmove kao što su ideologija ili fetišizam robe. Postupak čitanja može isto tako ići i u obrnutom smjeru: camera obscura i ljudsko oko su pojmovi koji su objašnjeni posredstvom već definiranih pojmova ideologije i fetišizma robe. Ako se perspektiva čitanja zamijeni na taj način postaje jasno da iz postavke o utjelovljenom promatraču ne proizlazi nužno i postavka o utjelovljenom karakteru doživljajā viđenja.
Osnovni cilj ovog rada je istražiti, usporediti i pronaći najbolji način interpretacije IKONOS satelitske snimke visoke rezolucije, koji će biti jednostavan i prihvatljiv za operativnu primjenu. ...Glavni materijal za izradu ovoga rada bila je satelitska snimka istraživanog područja visoke prostorne rezolucije IKONOS. Provedene su vizualna i digitalna interpretacija satelitske snimke te su ocijenjene točnosti klasifikacija. Vizualna interpretacija provedena je na izrađenom kolorkompozitu s odabrana tri spektralna kanala (4, 3, 2), dok je digitalna interpretacija provedena kroz šest različitih algoritama. Za svaki algoritam nadgledane klasifikacije i za vizualnu interpretaciju, izračunati su parametri točnosti same klasifikacije i Kappa statistika. Najbolji rezultati svih provedenih interpretacija (klasifikacija), dobiveni su vizualnom interpretacijom, odnosno tom interpretacijom dobiveni su rezultati koji najbolje odgovaraju stanju na terenu (terenska izmjera, podaci iz Osnove gospodarenja). Provedenim metodama nadgledane klasifikacije satelitske snimke IKONOS utvrđeno je da se najtočnijom metodom za operativnu primjenu pokazala klasifikacija pomoću prepoznavanja značajki (Feature extraction) s modulom prepoznavanja prirodnih oblika (natural features), gdje se neklasificirana područja pridružuju najsličnijoj klasi.
