Natalie Zemon Davis is an influential American social and cultural historian of
the early modern period. In late 1970s, she developed an interest for anthropology,
which led her to cultural history, ...close observation and microhistory. She
gradually accepted the microhistorical working method and applied it with greater
confidence in her writing. In this essay I discuss Natalie Zemon Davis’ writings
and describe her microhistorical orientation and approach to past realities.
The central place is occupied by a review and analysis of her best-known book,
The return of Martin Guerre.
Popularity of this piece has been attributed to its conceptual, interpretive, compositional and stylistic qualities. In this essay I single out evidences, research questions and hypotheses that constitute this study and discuss the ways in which the author experimented within the
‘plan of possible’. The excellent reception of this monograph among historians
and general audience indicates that the aesthetic and historiographical dimensions
of a work can successfully coexist. Yet, as shown in previous sections, The return
of Martin Guerre failed to achieve a firm and incontestable chain of evidence. In this essay I reveal certain omissions in Natalie Zemon Davis’ research project for which she had to respond to criticism. The biggest problem in Natalie Zemon Davis’ research, in my view, is to be found in her reading and interpretation of historical sources. It seems that the author had to designate her primary source as ambivalent, as well as mixed style and mixed form, to make it easier for herself to
tell her version of the story. Yet the author deserves praise for the book that may
be read both as a detective story and an academic historical text. Its accessibility
will certainly remain its advantage, both for the reader and for the further exploration
of the past.
In this book (' The Spaces of Slovenian Literature'), a team of researchers from the ZRC SAZU and the Faculty of Arts in Ljubljana led by Marko Juvan develops a new discipline, which is formed at the ...intersection between the analysis of the literary system and geography and relies on geographic information systems. Based on the spatial humanities approach presented in the introductory chapters, the following analyses, thematic maps and graphs try to explain how the “national space” was formed both ideologically and materially due to the interaction between geographical factors and literary practices in Slovenian from 1780 to 1940. The argument is based on spatial statistical analysis of data sets of biographies of literary actors, development of the press, publishing, literary clubs and theaters, the places represented in historical novels, and a constellation of memorial objects and designations dedicated to Slovenian writers. Systemic treatment is supplemented with discussions on the depicted and living spaces of selected writers from the 17th to the 21st century.
Ljudska i manjinska prava i slobode doživljavaju krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog stoljeća pravi procvat i sveukupnu afirmaciju svuda u svijetu, a osobito u Europi. Veliki doprinos tome ...dali su Europa i njezine asocijacije, zapravo Vijeće Europe svojom zakonodavnom aktivnošću te Europski sud za ljudska prava svojom jurisprudencijom, kojom je pokazao da uspješno izvršava svoju zadaću zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. U normativnoj djelatnosti Vijeća Europe kojom ona uređuje ljudska prava i temeljne slobode, svakako najznačajnije mjesto u nomenklaturi njezinih pravnih akata zauzima Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. No ona, kao i mnogi drugi međunarodni pravni akti, pati od općenitih formulacija, načela i standarda kojima nije egzaktno i cjelovito određen sadržaj. Radi ostvarivanja ciljeva i svrhe same Konvencije, vezanih uz razvoj, ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda te na osnovi toga doprinošenja ostvarivanju zajedničkih vrijednosti i ciljeva koji proizlaze iz zajedničkog naslijeđa političke tradicije, ideala slobode i vladavine prava, Vijeće Europe nije moglo ostati samo na normativnoj razini, već je ustanovilo Europski sud za zaštitu ljudskih prava. Samu normativnu razradu ostvarivanja i zaštite ljudskih prava Konvencija je primarno uredila kao pravo i dužnost država ugovornica, a tek supsidijarno kao nadležnost Europskog suda. U obavljanju navedene zadaće Vijeće Europe je pred svoje članice i sam Europski sud postavilo imperativni cilj koji kvalitativno mora ispuniti zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, sadržan u zahtjevu da se ljudska prava i temeljne slobode ne mogu štititi samo formalno, već da se mora osigurati i njihova realna zaštita. U provedbi zaštite konvencijski utvrđenih ljudskih prava i temeljnih sloboda Europski sud se vrlo brzo susreo s čitavim nizom problema koji proizlaze iz općenitosti i nedovoljne određenosti pojedinih njezinih normi. Pritisnut zahtjevom da mora u svom postupanju osigurati djelotvornu, kako formalnu, tako i realnu zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Europski sud je sam primjenom sudskog aktivizma i metode evolutivnog tumačenja konvencijskog sadržaja, polazeći od ideala i vrednota izraženih u samoj Preambuli Konvencije, počeo zauzimati stajališta u kojima je izražavao što on razumijeva pod sadržajem pojedinog prava i temeljne slobode što ih utvrđuje Konvencija. Takav njegov rad imao je i ima znatan utjecaj na rad svih, a ponajviše ustavnih sudova u razvoju kvalitete pružanja zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. U ovom radu nastoji se povući razlikovanje između diskrecijske ocjene u postupanju i odlučivanju upravnih tijela od metode slobodnog tumačenja pravnih normi i propisa, na jednoj strani te od sudskog aktivizma na drugoj. Naravno da se nastoji ukazati i na zajedničke karakteristike koje povezuju navedene načine postupanja upravnih i sudbenih tijela te tumačenja pravnih normi i pravnih propisa. Nadalje, nastojalo se u kratkim crtama prikazati razvoj sudskog aktivizma, zatim ukazati na najprezentnije oblike njegova ispoljavanja u praksi Europskog suda i Ustavnog suda za ljudska prava Republike Hrvatske te na neke aspekte međusobnog utjecaja. Također, rad se bavi prednostima i nedostacima sudskog aktivizma, posebice s aspekta očuvanja temeljne linije razdvajanja između zakonodavne i sudbene vlasti te opasnosti da se primjenom pretjeranog sudskog aktivizma ne prijeđe ova linija i da sudbena vlast ne počne zadirati pa i preuzimati zakonodavne prerogative.
U američkoj znanstvenoj literaturi do današnjih se dana vodi živa rasprava o tome jesu li autori američkog Ustava svjesno namjeravali kreirati oblik demokratske vlasti ili nisu. Odgovor se, naime, ...čini vrlo kompleksnim. Iako su pristupi stvaranju novih političkih struktura bili različiti, ideje utemeljitelja Ustava potvrđene su u praksi. Oni su pritom izabrali politički sustav i sustav vlasti temeljen na pisanom ustavu. Rješenja sadržana u njemu odraz su onodobnih potreba i političke situacije, a njime su određeni daljnji razvoj i struktura američke federalne zajednice i vlasti kao i američke politike.
Tumačenje Ustava SAD-a problem je kojim se bave ustavna teorija, ustavna doktrina, ustavna povijest i politička teorija. Zagovornici metode ustavnog tumačenja nazvane “živi ustav” (living constitution) smatraju da Ustav treba shvatiti kao pravni akt s dinamičkim značenjem koje ovisi o vremenu njegova tumačenja. Glavna alternativa toj metodi je “originalizam” (originalism), prema kojem bi se Ustav smjelo mijenjati samo amandmanima. Prema zastupnicima te metode, teorija “živog ustava”, prema kojoj Ustav treba tumačiti u skladu s potrebama vremena i trenutačnim stavovima, sam Ustav i njegove odredbe čini više podložnima sudskim manipulacijama. Oni posebno kritiziraju sudski aktivizam te smatraju da ne bismo trebali uzimati da pravo govori ono što bismo mi htjeli da kaže. Važno je pritom uočiti da suvremeni američki znanstvenici smatraju da ipak ne postoji tako značajna dihotomija između stavova zagovornika dviju metoda.
Problem sadržaja i dosega ustavnih amandmana predmet je političkih i pravnih rasprava praktički od trenutka kada je Ustav proglašen. Riječ je o višerazinskom pitanju o kojem se raspravlja u radu, no bitno je istaknuti da se danas ipak preferiraju izmjene Ustava novim oblicima tumačenja i drugim neformalnim načinima.
The monograph treats an environmental interpretation which is not only one of the most effective processes for informing and raising the awareness of visitors to and residents of protected areas, but ...also one of the most demanding and complex ones. The case of the Ljubljana Moor (Ljubljansko barje) is used to analyze the relationship between people and nature from various perspectives and to present a possible approach to interpreting this cultural landscape. In 2008, the area was protected and designated the Ljubljansko barje Landscape park. A detailed analysis of the Iška River basin was performed in order to demonstrate how various interpretation tools can be used to interpret the environment for real and virtual visitors in various age groups.
Ugledni mislitelji hermeneutičke filozofije Wilhelm Dilthey i Hans-Georg Gadamer okarakterizirali su Matiju Vlačića Ilirika kao klasika hermeneutičkog pristupa filozofiji. Taj sud dodatno dobiva na ...snazi jer su Dithey i Gadamer okarakterizirani kao pristaše relativističke hermeneutike, dok je Vlačić inzistirao na adekvatnom razumijevanju i interpretiranju teksta. Uzevši u obzir da je za Vlačića ključno pravilo bilo da tekst treba tumačiti sukladno njegovu imanentnom smislu, razradio je dvije interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, presudne za daljnji razvoj i konstituiranje hermeneutike kao metode razumijevanja, dok ga se po našemu sudu istodobno može smatrati i anticipatorom načela blagonaklonosti. Za objašnjenje složenog hermeneutičkog odnosa cjeline i dijelova teksta, Vlačić je kombinirao induktivno-sintetičku i deduktivnu metodu. Taj odnos predstavlja zahtjevan proces provedbe hermeneutičkog kruga u kojem je na djelu primjena modela koherentnosti istine u heurističkom postupku razumijevanja. Drugim riječima, radi se o postupnoj rekonstrukciji smisla teksta. Tijekom tog eksplanativnoga procesa postaje razvidno da je značenje pojedinih dijelova i manjih tematskih cjelina razumljivo tek iz strukture i kompozicije cjeline teksta i da postupna induktivno-sintetička rekonstrukcija smisla teksta pretpostavlja primjenu deduktivne analize. Nadalje, u heurističkom procesu iščitavanja teksta nužno je provjeriti kako se konzistentnost pojedinih odlomaka i cjelina teksta koherentno uklapa u širu cjelinu, a interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, pritom se ispostavljaju kao pouzdan organon u heurističkom procesu razumijevanja i objašnjenja teksta. U tom kontekstu je Vlačićev hermeneutički zahtjev za adekvatnom rekonstrukcijom smisla usporediv s načelom blagonaklonosti kako ga razumijeva Donald Davidson, postavljajući ga za jedan od osnovnih pojmove svoje filozofije. Naime Vlačić polazi od pretpostavke razložnosti govora i argumentacije, što podrazumijeva mogućnost hermeneutičke rekonstrukcije teksta i njegovog adekvatnog razumijevanja. Davidson je također, pomoću teorije triangulacije, pokušao pokazati kako objektivni svijet u jeziku komunikacije postaje intersubjektivni svijet razumijevanja i uvažavanja, čime zapravo želi pokazati da je naše razumijevanje izvanjskog svijeta uvjetovano zajedničkim sustavom znanja i modelom komuniciranja koji nikada ne može imati individualistička obilježja jer, jednostavno, participiramo u zajedničkom svijetu. Davidsonov koncept triangulacije na novi način je obilježio model hermeneutičke čestitosti koji je već zagovarao predstavnik prosvjetiteljske hermeneutike Georg Friedrich Meier. S obzirom na to da se problem antirealističkog pristupa ne može riješiti pozivanjem na kruti hermeneutički realizam ili objektivizam, ono što tekstom želimo pokazati jest da bi hermeneutiku, za razliku od npr. Rortyja, trebalo shvatiti kao interpretacijski konsenzus struke koji je uspostavljen u okvirima akademske zajednice. To je u skladu sa stavovima Paula Lorenzena, kojeg je u, pogledu akademskog konsenzusa s obzirom na interpretativnost, slijedio i Jürgen Habermas u izradi svoje teorije komunikativnog djelovanja.
Dilthey and Gadamer characterized Matthias Flacius Illyricus as a classic example of the hermeneutic approach to philosophy. Taking into consideration the fact that, for Flacius, the key rule was that the text should be interpreted in accordance with its immanent meaning, he developed two interpretive maxims, scope and the hermeneutic circle, that are crucial for the further development and constitution of hermeneutics as a method of understanding. He can also be considered an anticipator of the charity principle. Flacius combined the inductive-synthetic and deductive-analytical methods to explain the complex hermeneutic relationship between the text as a whole and parts of the text. This relationship represents the demanding process of implementing the hermeneutic circle in which the application of a model of coherence of truth is at work in the heuristic process of understanding. In other words, we are dealing with a gradual reconstruction of the meaning of the text. During this explanatory process, it becomes clear that the meaning of individual parts and smaller thematic units is understandable only from the structure and composition of the whole text and that the gradual inductive-synthetic reconstruction of the meaning of the text presupposes the application of the deductive-analytical method. Furthermore, in the heuristic process of reading the text, it is necessary to check in which way the individual passages fit into the broader entirety of the text to constitute a coherent and internally consistent whole. The interpretive maxims, scope and the hermeneutic circle, are established as a reliable organon in the heuristic process of understanding and explaining the text. In this context, Flacius’ hermeneutic demand for an adequate reconstruction of meaning can be easily compared to the charity principle as it is understood by Donald Davidson, taking it to be one of the basic notions of his philosophy. Namely, Flacius starts from the assumption of the reasonableness of speech and argumentation, which implies the possibility of a hermeneutic reconstruction of the text and its adequate understanding. Davidson also tried to show, using triangulation, how the objective world becomes an intersubjective world of understanding and appreciation through the language of communication. This in turn means that our understanding of the outside world is conditioned by a shared system of knowledge and communication that can never be individualistic because we participate in a common world. Davidson’s concept of triangulation marked the model of hermeneutic chastity, which was already described by the representative of enlightenment hermeneutics Georg Friedrich Meier, in a new way. Given that the problem of the anti-realist approach cannot be solved by invoking rigid hermeneutic realism or objectivism, what we want to show in the text is that hermeneutics should be understood, contrary to Rorty, as an interpretive consensus of experts established within the academic community. This goes in hand with Paul Lorenzen and his attitudes about the consensus of experts. Lorenzen was later followed by Jürgen Habermas, especially in terms of interpretability, while elaborating on his theories of communicative action.
This paper contextualises works/texts of a Bosnian philosopher, professor of aesthetics Kasim
Prohić (1937–1984). We will analyse several of his books: The Baldness of Speech: Phenomenology
of Life ...Forms, To Do and to Be, The Apocrypha of Poetic Speech: The Poetry of Mak Dizdar, The Figures of Open Meaning, Prism and Mirror. We read the works of professor Prohić in the sign of its programmatic opening to “literariness of philosophy”, which is done on the trail of aesthetic experience, textual activism and the quest for a different understanding of both philosophy and art. We tend to understand the “different opinion” as a need to expand the limits of rational understanding of the contemporary philosophical discourse of aesthetic experience which is opened with the “emancipative potential of modernity” (Albrecht Wellmer).
We tend to construct our own interpretative framework: firstly, we analyse some of the impressive views of Richard Rorty’s “strong” and “weak” textualism, and then we switch to reinterpreting the criticism of “deconstruction”, taken by Manfred Frank, which we, indirectly, associate with Prohić’s criticism of the constructive side in Derrida’s “deconstruction”. Finally, the notion that “there is nothing outside the text” along with Prohić’s insight into “the problematic of each conceptual decrees of the world”, we tend to associate with his advocacy of “meta-aesthetic opinion on art”, which this Bosnian philosopher ultimately recognizes in ethics.
PDF
