Rad nastoji predočiti glavne orijentire i argumentaciju u jednom suvremenom sporu oko razumijevanja prosvjetiteljstva. U prvom dijelu se izlažu razlozi zastupnika “pluralizacije” prosvjetiteljstva ...koji tvrde da se o njemu može govoriti još samo u množini, s obzirom na posebne nacionalne i regionalne specifičnosti, da bi se onda razmotrile reakcije zastupnika jedinstvenog prosvjetiteljstva i utemeljenost njihovih potkrjepljenja zajedničkih nagnuća prosvjetitelja. Sličnu strukturu ima i drugi dio rada, koji prati “okomitu” podjelu prosvjetiteljstva na “visoko” i “nisko”, te potom osporavanja da takva dihotomija dovodi u pitanje njegov integritet. Uvažavajući doprinose i zagovornika “obitelji prosvjetiteljstva” i studija koje rehabilitiraju europski ili “svjetski” karakter jednog prosvjetiteljstva, na kraju se sugerira da o opravdanosti ovog ili onog pristupa ili naglaska odlučuje tek plodnost njegovog izvođenja.
Psihodrama je akcijski oblik grupne psihoterapije. Kao sredstvo izražavanja, osim verbalizacije, primjenjuje pokreta, te govor tijela. Ona je i najinterpretativnija metoda terapije budući da se ...interpretacija daje putem tzv. režiranja scena i odigravanja problema. Psihodramska terapijsko-iskustvena grupa učenika sedmih/osmih razreda osnovne škole u Zagrebu, trajala je u kontinuitetu dvije školske godine. Rabile su se najčešće psihodramske interpretacije:
dvojnik (dubl), zamjena uloga i zrcaljenje. Unatoč organizacijskim poteškoćama, u grupi je postignut stalni psihoterapijski setting unutar škole, što je članovima grupe pomagalo u emocionalnom sazrijevanju, pripremajući ih na stanovit način za život u svijetu odraslih. Ponavljanjem i odigravanjem sličnih tema smanjivala se anksioznost članova, a vježbanjem uloga i važnošću igre osnaživao se interpretativni karakter psihodramske seanse, čime su adolescenti
stjecali korektivno emocionalno iskustvo.
Uspoređujući repertoare crkvenih tradicijskih napjeva iz mnogih mjesta srednje Dalmacije, koje je autor članka snimao 70-tih godina prošloga stoljeća, vrlo se jasno nazire, da repertoar pjevačâ ...Kaštel Staroga – u odnosu na pjevačke repertoare iz susjednih mjesta – obiluje većim brojem samo njima svojstvenih i u određenom smislu »posebnih« božićnih napjeva. Melodijske interpretacije tekstova Rodil’ se Isus, O anđeli najbrže tecite, Veseli se, Majko božja, Irude kralju nemili i Rodio se Kralj nebeski – kojima oni na svoj način dodatno »ukrašuju« dane božićnih blagdana – svojom raznolikošću i nadasve specifičnim načinom izvedbe s pravom zavrijeđuju, da ih se kroz transkripciju i analizu posebno istakne i ilustrira.
O Padovanovu nizu Kovačić, Bojan; Marohnić, Luka; Opačić, Renata
Osječki matematički list,
08/2013, Letnik:
13, Številka:
1
Paper
Odprti dostop
U članku se najprije geometrijski definira prvih nekoliko članova
Padovanova niza. Na temelju geometrijske motivacije niz se definira
uobičajenom rekurzivnom relacijom te se izvodi zatvorena formula ...za
opći član niza pomoću tzv. plastične konstante. Zatim se definira
pojam morfnoga broja i pokazuje se da je to i plastična konstanta.
Naposljetku se iskazuju i dokazuju neka svojstva Padovanova niza i
daju neke kombinatorne interpretacije.
In both "Psyche: Inventions of the Other," which stresses the "paradoxical predicaments" in which the concept "invention" remains tied up, and "Ulysses Gramophone: Hear Say Yes in Joyce", which ...focuses on the related aporetics of interpretation, Derrida’s multiple deconstructive performances uncover the aporias that beset the traditional and seemingly obvious relationship of priority between invention and interpretation that governs, for example, Kant’s analysis of the relationship between taste and genius. As I hope to show in what follows, Derrida demonstrates both that invention strictly speaking is ruined by interpretation, just as interpretation strictly speaking, is ruined by invention. One cannot demarcate a domain for the one that is not always already contaminated by the other, and this mutual contamination means that both "invention" and "interpretation" cannot become entirely true to their concepts. That is, both invention and interpretation strictu sensu are impossible. Derrida’s way of thinking, therefore, demonstrates that there is no logically coherent basis for the invention/convention distinction that is all too often used to support the traditional belief that a musicologist’s sole task is merely the second-level analytical interpretation of musical compositions already so inventively brought into being by artists. This is an attitude that neatly excludes musicology from the domain of cultural production, which, it is often supposed, absolves the discipline of the responsibility for cultural critique at the coalface, as it were. In my view, then, the importance of Derrida’s pattern of thinking for critical musicology has to do with its power to address the dangers of ideological blindness that are the result of placing musicologists and/ or artists strictly on opposite sides of the invention-convention coin.
Uvodni dio rada temelji se na dostignućima suvremene književne teorije po pitanju identiteta subjekta i njegova nastajanja, a promatra se iz perspektive različitih disciplina kao što su feminizam, ...psihoanaliza, antropologija i dr. Identitet još uvijek plijeni veliku pažnju suvremenih teoretičara koji nerijetko zastupaju i oprečna mišljenja o tome što zapravo utječe na tvorbu i oblikovanje identiteta subjekta – stječemo li ga rođenjem kao nešto imanentno subjektu ili je identitet društveno uvjetovan, nestalan te se mijenja u odnosu na okolnosti i vrijeme. U glavnom dijelu rada analiziraju se filmovi i likovi španjolskog redatelja Pedra Almodóvara. Uočavaju se različiti tipovi identiteta i analiziraju se načini kojim su oblikovani, a o kojima se raspravlja u suvremenoj književnoj teoriji. Završni dio rada donosi zaključke teme te moguće smjernice za daljnje istraživanje. Kraj rada čine prilozi i popis literature.
Uvodni dio rada temelji se na dostignućima suvremene književne teorije po pitanju identiteta subjekta i njegova nastajanja, a promatra se iz perspektive različitih disciplina kao što su feminizam, psihoanaliza, antropologija i dr. Identitet još uvijek plijeni veliku pažnju suvremenih teoretičara koji nerijetko zastupaju i oprečna mišljenja o tome što zapravo utječe na tvorbu i oblikovanje identiteta subjekta – stječemo li ga rođenjem kao nešto imanentno subjektu ili je identitet društveno uvjetovan, nestalan te se mijenja u odnosu na okolnosti i vrijeme. U glavnom dijelu rada analiziraju se filmovi i likovi španjolskog redatelja Pedra Almodóvara. Uočavaju se različiti tipovi identiteta i analiziraju se načini kojim su oblikovani, a o kojima se raspravlja u suvremenoj književnoj teoriji. Završni dio rada donosi zaključke teme te moguće smjernice za daljnje istraživanje. Kraj rada čine prilozi i popis literature.
The introduction will be based on the achievements in contemporary literary theories acording to the identity of the subject and its formation, and will be considered from the perspective of different disciplines such as feminism, psychoanalysis, anthropology and others . The identity still attracts great attention to contemporary theorists who often represent the conflicting opinions about what actually influences the formation and shaping the identity of the subject – is it acquired by birth as something inherent to the subject or is it socially conditioned and unstabile due to changes different circumstances or during the long period. The main part will analyze movies and characters in films of Spanish director Pedro Almodóvar. It will be displayed different types of identities and it will be discussed the ways they are formed as it is discussed in contemporary literary theory. The final section concludes themes and possible directions for further research. The end gives abstract and list of references.
U svojim začecima etnografska istraživanja uglavnom su se temeljila
na terenskom radu u nekoj geografski udaljenoj i egzotičnoj kulturi, s naglaskom na istraživanju manjih zajednica. U tom smislu ...rana etnografska istraživanja svodila su na prikaz sustava društvenih veza, religijskih uvjerenja i uopće sadržaja i oblika kulturalne i društvene organizacije različite od one istraživača samog. Tijekom vremena, etnografi ja je doživjela svoje nadopune, pa je tako temeljni cilj rada ukazati na doprinos suvremenih etnografskih pristupa koji sada
sadrže podjednako kvalitativne i kvantitativne istraživačke metode. Odnosno, metodološko područje nadopunjava se onim teorijskim koja se tiču refl eksivnosti i povezanih oblika osobnog znanja. Ovakav metodološki pristup odgovor je na poziciju aktualnih subjekata koji donose nova pitanja i postavljaju nove izazove, promičući suvremena etnografska istraživanja u smjeru prevladavanja dimenzije pukog bilježenja i reprodukcije, prema aktualnom čitanju i razumijevanju sociokulturne prakse.
U ovom radu autor analizira kristološku problematiku prisutnu
u dijaloškim monografijama Romana Guardinija. Rad je podijeljen u
dva dijela. U prvom dijelu ukazuje se na Guardinijevu hermeneutičku
...djelatnost kao osobito obilježje njegove teologije, te se iznose neka
autorova teorijska razmišljanja i postavke o tome koji je smisao
interpretacije literarnih tekstova i kako bi se ona trebala odvijati.
Dijaloške monografije ukazuju na nužnost da teologija bude u dijalogu
s drugim područjima ljudskog stvaralaštva, osobito s književnošću i
pjesništvom, te da njihove rezultate unosi u svoja promišljanja.
U drugom dijelu rada, polazeći od hermeneutičke pozadine
njegova teološkog promišljanja koji čini pojam “kršćanski
svjetonazor” shvaćen kao susret između vjere i svijeta, autor
zatim analizira kristološku problematiku u Guardinijevim radovima
koji se odnose na Dantea, Pascala, Dostojevskog i Hölderlina. U
studiji o Danteu ističe se osobito antropološki vid, to jest problem
smisla konačnosti i ljudske povijesti koja dolazi do vlastite punine
u svjetlu ljudske egzistencije Isusa Krista. Interpretirajući lik
Pascala pokazano je kako filozofska antropologija pronalazi svoje
ispunjenje u teološkoj antropologiji. U monografiji o Dostojevskom
tematizira se problematika (ne) mogućnosti kršćanske poruke u
novom vijeku, a kod Hölderlina se istražuje njegovo dvoznačno
kristološko razmišljanje gdje se Kristov lik pokušava izjednačiti s
ostalim mitološkim likovima “spasitelja” svijeta. Ta nemogućnost
neokrnjene i cjelovite kristologije obilježava novovjekovne ljude i
‘pokršćansku religioznost’.
L’omniprésence de l’affichage publicitaire confère à la langue un caractère intrinsèquement social, nonobstant le message linguistique lui-même. Son influence sur la société se construit à travers ...une double utilisation du langage ; conçu d'une part comme un système traditionnel de signes, et d'autre part comme un ensemble de co(n)textes. Notre approche sémio-linguistique s'occupe de l'intentionnel et de la subjectivité dont dispose le signe totalisant qu’est l’affiche publicitaire. L’objet de l’analyse étant les campagnes dites sociales, notre étude situe les discours dans leurs sémiosphères respectives. Enfin, le sujet ainsi présenté étant aussi vaste, nos intérêts se limitent à un seul aspect du processus de communication : le récepteur. Ce dernier s’avère hétérogène, puisqu’il il ne s’agit jamais d’une seule personne. La virtualité qui en relève nous conduit, d’un côté, à ne plus parler du récepteur, mais du simulacre de récepteur ; et de l’autre, à reconsidérer les notions de signification et de sens. La question englobant tous les concepts évoqués est : qu’en est-il de l’interprétant et de l’interprétation ? C’est en ces deux notions que le contexte et le récepteur se croisent. Or, toute interprétation d’une affiche publicitaire est acceptable du côté de la réception des messages, à condition qu’elle relève à la fois de la dénotation, du contexte et de l’expérience personnelle. S’agissant de simulacres d’émetteur et de récepteur, il nous est impossible de fermer le cercle de sémiose en retrouvant le même interprétant des deux côtés. Néanmoins, pour que l’interprétation soit acceptable, il convient simplement de clore ledit cercle.
Omnipresence of promotional posters contributes to the incontestably social linguistic character conceived in the mere linguistic message. His impact on the society starts with double use of language: language as a part of traditional system of signs, and language as an unity of co(n)texts. Furthermore, this semio-linguistic approach deals with intentionality and subjectivity without which the sign «totalisant» - the poster – cannot exist. As the objects of the analysis are so-called social campaigns, our research considers the context lacto sensu and thereby situates the discourses in theirs semio-spheres. A subject as complex as this one has to be limited. In our case, the analysis of the communication process is relevant to the addressee. He is by definition heterogeneous, for he never represents one person only. Potentiality which is the consequence of such a concept force us, on the one hand, not to discuss the addressee, but the his simulacra; and, on the other, to reconsider the notions of meaning and sense. The final question embraces all the concepts mentioned earlier: what about the interpretant and the interpretation? These two notions imply context and addressee. In other words, every interpretation of any promotional poster is acceptable for the addressee, if, and only if the interpretation relies on the denotation, context and personal experience at the same time. As the actors are simulacra of addresser and of addressee, it is no more possible to close the semiosis circle by finding exclusively the same interpretant at both ends of the communication process. For the interpretation to be succeeded, it is enough to close it with any interpreter at all.
Sveprisutnost reklamnoga plakata pridonosi jezičnome neosporivo nasilnom karakteru začetom već u samoj jezičnoj poruci. Njegov utjecaj na društvo počiva na dvostrukom korištenju jezika; jeziku kao dijelu tradicionalnoga sustava znakova i kao cjelini vizualnog objekta. Disertacija analizira plakat semiološkim i donekle sociološkim pristupom, kako bi pokazala da marketing koristi znak kao sredstvo društvene manipulacije. Nadalje, bavi se semiološkim teorijama analizirajući intencionalnost i subjektivnost kanalizirane kroz jezik. Promatrajući značenje i smisao plakata, disertacija razrađuje treći stupanj uspješne interpretacije: osobno značenje u kojem se svijet znakova razdvaja od realnosti te vrijednosti medija ostaju izražene distorzijom koja daje efekt iznenađenja. Uspjeh procesa semioze je definiran tako uzimajući u obzir i pošiljatelja i primatelja poruke: ako ne možemo odrediti interpretanta, semioza ne postoji. Ipak, ako je zaista potrebno zatvoriti komunikacijski krug, kako onda tretirati igre riječima ili krive interpretacije koje po definiciji podrazumijevaju interpretanta i to onoga koji nam je nepoznat? Ovaj nas je predmet doveo do kraja istraživanja u kojemu supostoje nesigurnost prave emisije i recepcije poruke: odnosno, do jezične manipulacije. Cilj disertacije je pokazati da je, sa strane primatelja poruke, svaka moguća interpretacija reklamnoga plakata prihvatljiva.
