Novi izazovi portugalske ilustracije za djecu: intertekstualnost i višemodalnost se stilski i pripovjedni postupci u nužnoj artikulaciji s vizualno/grafičkim i materijalno/
peritekstualnim aspektima. ...Ističe se njihov potencijal u kompoziciji djela i izgradnji njegove
višestruke semioze te se donose zaključci o zahtjevima u pogledu čitanja, kao i utjecaju
na stvaranje kompetentnih i autonomnih čitatelja. U osloncu na moderna književna
strujanja u postmodernističkoj estetici, ovaj rad razmatra slikovnice kako s tehničke tako i s
kompozicijske točke gledišta te prikazuje neke od formalnih retoričkih, stilskih i tematskih
značajki opusa spomenute nagrađivane umjetnice.
U radu se proučava kako se Jasonovom uporabom manjka, ozbiljnosti i redukcije prikriva postupak temeljen na višestrukoj dvosmislenosti koja uključuje miješanje žanrova, razigranu intertekstualnost te ...iznenađujuću emocionalnu dubinu likova i priče. Razmatra se veza humora i vizualne, tekstualne i strukturalne dvosmislenosti u Jasonovim djelima, kao i ambivalentnost čitateljeve reakcije, ilustrira se spajanje oprječnih žanrova te istovremeno korištenje motiva iz dječje književnosti i raznolikih žanrovskih filmova (poput znanstvene fantastike, kriminalističkih trilera, filmova o pljački i horora) te istražuje Jasonov postupak podrivanja očekivanja komičnoga olakšanja uskraćivanjem strukturalnih dijelova vica (najčešće zaključne poante vica) ili umetanjem neočekivanih elemenata (poput psihološke dubine).
Lutkarstvo se sedamdesetih godina 20. stoljeća oslobodilo
prevelikog utjecaja dramskog kazališta i približilo se
postmodernom izrazu. Poljski lutkar Jan Wikowski dvadesetak
godina ranije postavio je ...na scenu vlastiti tekst Ginjol u Parizu u
kojem je poznate teme, likove i zaplete lutkarskog tipa ginjola
promatrao u drugom kontekstu. Glumac lutkar se u ovoj predstavi
prvi put nalazio ispred paravana i pričao o povijesti ginjola te
ujedno izvodio lutkarske igre koristeći kazalište u kazalištu. Na
tragu takva lutkarskog izraza sedamdesetih godina u Hrvatskoj
nastaju lutkarski tekstovi koji sukcesivno nižu dramske situacije,
imaju vremenski i prostorni diskontinuitet i u kojima iščezava
radnja te nema zapleta ni dramskog lika u klasičnom smislu.
Autorica odabire Bajku o kraljevim trešnjama koju je Luko Paljetak
napisao po modelu nove bajkovitosti kada je radio u Kazalištu
lutaka Zadar koje je bilo pod utjecajem poljskoga lutkarstva i po
mnogim osobitostima približio se postmodernoj drami.
Oslanjajući se na ideje Michela Foucaulta o heterotopijama, izložene u njegovu eseju „O drugim prostorima“ iz 1967., rad analizira interakciju humora i prostora u djelima Edwarda Goreyja, s posebnim ...naglaskom na tekst The Evil Garden Zli vrt iz 1966. Foucaultova teorija o heterotopijama upotrebljava se kako bi se ponudilo razumijevanje Goreyjeva spoja sumornih mjesta i jezivih priča s njegovim karakterističnim humorom te istražilo što nam Goreyjeve heterotopije mogu reći o problemu kategorizacije Goreyja kao autora dječje književnosti. U čitanju Zloga vrta pokazuje se kako Goreyjeve uznemirujuće heterotopije postižu hibridnost prostora, žanrova, tonaliteta i čitateljskih uloga da bi se potaknula polivalentna čitanja. Gorey se poigrava supostavljanjem raznolikih heterotopija, destabilizirajući čitateljev položaj ponavljanjem motiva i intertekstualnih aluzija, no sastavnica koja je uvijek prisutna u svim tim “drugim” mjestima jest humor. Goreyjev mračni humor izvire upravo na raskršću raznih prostora koji se sudaraju u heterotopijama kako bi ostvario svoju subverzivnu ulogu.
Dosadašnje su jezične analize reklama popisivale i nabrajale jezične i stilske
postupke bez upućivanja na promjenjivo i kompleksno polje diskursa. U tom je
smislu jezična analiza potpomognuta ...objašnjavanjem multimedijalnoga diskursa,
u kojem se na karakterističan način isprepliću jezično, parajezično i izvanjezično,
čime se otvara prostor tumačenju veze teksta i multiteksta te komunikacijske
prizme reklama. Radom se također nastoji istaknuti značajna i višesmislena
veza komunikacije, ideologije i apelacije koja u reklamnom diskursu
upućuje na prostor između označitelja i označenoga te izaziva proturječja. Na
taj se način kreira dinamično polje diskursa koje izmiče pokušajima definiranja
u smislu postavljanja strogih semantičkih granica.
U pjesništvu hrvatske književnosti dvadesetoga stoljeća antički motivi zauzimaju značajno mjesto. Naglasak će u radu biti na četiri pjesnika koji su veći dio svoga života djelovali u dvadesetom ...stoljeću. Istražit će se opus Vladimira Nazora, Mi¬roslava Krleže, Dobriše Cesarića i Ivana Slamniga, koji su živjeli duboko u dvade¬setom stoljeću i ostavili veliki trag u hrvatskoj kulturi kao pjesnici i javne osobe. Izbor autora napravljen je uvidom u opuse više autora koji su svoje pjesme pisali u dvadesetom stoljeću. Tema ovoga rada pripada u domenu intertekstualnosti, a uvid u recepciju antike u hrvatskome pjesništvu dvadesetoga stoljeća u istraživanju za ovaj rad pokušat će pokazati da u tom vremenskom okviru prevladavaju topos i aluzija posebice u kasnijih pjesnika, ali i da je taj utjecaj u književnosti i dalje prisutan čak i krajem dvadesetog stoljeća. Budući da detaljnija analiza u okvirima ovoga rada neće biti moguća, navest će se primjeri i neka općenita zapažanja vezana uz ovu temu i svakog pojedinog istraženog autora.
Članek uvršča igro v igri med eksplicitne (citatne) intertekstualne pojave in dokaže, da je bila dialoška struktura navajajočega in vanj vpletenega dramskega besedila v moderni drami uporabljena za ...dekonstruiranje klasične, v aristotelskih pravilih utemeljene zaprte dramske forme.
Novelu Samotni život tvoj Ranka Marinkovića mnogi su kritičari
prepoznali kao jednu od njegovih najsloženijih novela, no detaljnija
bavljenja njome – uz nekoliko vrijednih iznimaka – do danas su ...ostala
rijetka. Ovaj rad stoga donosi čitanje te novele koje se prvenstveno
zaokuplja različitim autoreferencijalnim momentima naglašeno prisutnim
u njoj – bilo da se radi o dijelovima koji tematiziraju proces ili neke aspekte književnog stvaranja, o elementima koji funkcioniraju kao metafora ili metonimija nekog segmenta književne prakse ili pak o mjestima na kojima se izravno inkorporiraju ranija kanonska djela;
aluzijama, citatima ili preradama. Prateći različite autoreferencijalne/
intertekstualne motive, rad nastoji pokazati kako ti motivi funkcioniraju
kao svojevrsna razasuta žarišta oko kojih se plete tkivo novele, s pokretačkim događajem (dolaskom mjesnog biskupa) kao tek prividnim
središtem. Ocrtavanje prostiranja novele otkriva da njezina temeljna
struktura sliči Möbiusovoj vrpci, višestruko zrcaleći žarišne točke te
konstantno posredujući između (ne-apsolutnih) vanjštine i unutrašnjosti,
a onda i njihovih izvedenih metaforičkih i metonimijskih preobrazbi
(esencijalno-kontingentno, dolično-nedolično, autentično-patvoreno,
uzvišeno-nisko itd.), s protagonistom kao zglobnicom tog kretanja te
autoreferencijalnosti kao ključnim sredstvom ironijske destabilizacije
spomenutih binarnih opreka.
Rad se bavi produktivnim dimenzijama koncepta inter(kon)tekstualnosti u arhitektonskim diskursima i stvaralaštvu kroz analizu Novoga muzeja Akropole autora Bernarda Tschumija, sagrađenog 2009. u ...Ateni. Analiziraju se poststrukturalističke lingvističke teorije s osobitim osvrtom na pojmove intertekstualnosti, inter(kon)tekstualnosti i dekonstrukcije, te na moguænosti njihove primjene u arhitekturi.
U nekoliko Araličinih književnih djela (pripovijetki i romana) razmatra se uporaba pilatovskoga motiva. Taj se motiv promatra i unutar usmenoknjiževne tradicije kao supstrata koji je u velikoj mjeri ...zastupljen u ukupnome Araličinu
stvaralaštvu. Dok se u usmenoknjiževnim oblicima Poncije Pilat uvelike ne udaljava od biblijske slike, potvrđujući
tako kolektiv kao intertekstualni prijenosnik nepodložan znatnim idejnim intervencijama u odnosu na izvorni tekst,
različitim intertekstualnim tehnikama Aralica izgrađuje vlastiti odnos prema pilatovskome motivu. Uz najčešći pristup
u umjetničkoj književnosti koji Poncija Pilata oblikuje kao zaseban književni lik, individualizirajući ga i često mijenjajući
njegovu biblijsku poziciju, Aralica se koristi drugačijim postupkom tvorbe lika, što posljedično utječe i na njegovu
intertekstualnu funkciju. Temeljnu biblijsku poziciju prototipskoga karaktera Aralica nadograđuje nizom značenja.
Mrežom postavljenih značenja traži odgovor na pitanje odnosa osobne i kolektivne odgovornosti. Naslonjen djelomično
na koncepciju povijesti definiranu vlastitim povijesnim romanima (iako sva analizirana djela nisu pisana u tome ključu), prije svega na povijest kao (ne)plodno pamćenje, opredjeljuje se, iako ne uvijek jasno, za osobnu odgovornost kao (mogući) ispravan put za oblikovanje kolektivne odgovornosti.
PDF
