Biblija opisuje Boga kao suca i ratnika, koji se ponekad služi ljudima kako bi izvršio svoj sud. Ovi nam nasilni tekstovi teško padaju, posebno kada ih stavimo u kontekst suvremenog pojma “genocid”. ...Nažalost, tijekom određenih povijesnih razdoblja neki su samoprozvani kršćani iskrivljavali takve tekstove kako bi opravdali genocidne kampanje. Na sreću, čitajući Sveto pismo kao kanon, ono se opire takvoj zloporabi. Mnogi tekstovi upućuju Božji narod kako se treba odnositi prema “onima drugima”, i to nikad nije nasilje. Jedan takav tekst jest i Knjiga o Joni. Čitanjem knjige kao literalnog djela, opažajući intertekstualnost te priznavši doprinos teologije oslobođenja i postkolonijalizma, nailazimo na proroka čija je genocidna želja za uništenjem Ninivljana bila toliko snažna da je on poželio umrijeti ako oni prežive. Bog ga je ukorio zbog takva stava. Kanonski gledano, Jona pokušava odvratiti Božji narod od mržnje i i potaknuti ga na suosjećanje.
Knjigu Ljubavnici i luđaci (1995) Julienne E. Bušić u tajnosti je pisala tijekom svoga boravka u američkom zatvoru, kako bi sačuvala vjeru, sjećanja, identitet. I koliko god sporo prolazili njezini ...robijaški dani ni ona, a ni njezin suprug Zvonko Bušić, nisu mogli pretpostaviti kolika će biti njihova konačna razdvojenost. Pune trideset i dvije godine. Živeći u vjeri da samo stvaranjem može održati vatru svoga ognjišta ljubavi, Julienne se Bušić u svojoj novoj prozi Tvoja krv i moja (2008) poput izvorne Penelope upušta u tkanje teksta. Koliko niti, toliko slojeva čitanja – autobiografsko, simboličko, fenomenološko, filozofsko, i prije svega žensko. Kroz prizmu prve i posljednje dimenzije romana – autobiografske i ženske (a prva je imanentna drugoj) – nastojat ću ga interpretirati. U tom smislu interpretaciju sam raslojila u četiri rukavca: struktura teksta, poimanje dimenzije vremena, problematiziranje zbilje, intertekstualne diskursne igre i načelo ostvarivanja identiteta.
Two translations of a reformation text written by Vlačić (“De Vocabulo Fidei”, 1549) are observed and compared — a translation by Trubar (“Pridiga…”, Katekizam 1550) and a translation by Konzul ...(“Pripovidane...”, Katekizam 1561). In the two translations, the lexemes slovo, rěč, besěda, and bič appear as: complete translation equivalents, explicative pairs, and parts of an explicative paraphrase. The nuances of meaning and metaphorical meanings confirm the distinction between synonymy and polysemy, but also the interference and similarities between the two. The highlighted typical meaning and conceptual schema is motivated by closeness of virtue of some general metaphors and their specific variants within the sacral contextual frame.
U Dijalozima o sjevernoj zori (Dialogi sull’aurora boreale, 1748) Ruđera Boškovića pojavljuju se četiri imenovana lika: dva spomenuta i dva dramska lica. U svome uvodu u Dijaloge Bošković međutim ...provodi drukčiju kategorizaciju i ističe da je samo jedno od ta četiri »izmišljeno ime« (un nome finto) – Licida, s kojim razgovara Numenije, Boškovićev literarni alter ego. Za razliku od ostale trojice, koji su znanstvenici i također stvarne osobe onkraj teksta, fiktivni Licida prikazan je kao pastir neuk u pitanjima znanstvenih objašnjenja meteoroloških pojava. Nasuprot tom prvom dojmu, da se Licida ne uklapa u tako učeno društvo, on se pokazuje ključnim za oblikovanje Boškovićeva diskurza o sjevernoj zori, i to na najmanje dva načina: on je nužna poveznica na pastoralnu književnost i upravo svojim neznanjem pruža motivaciju za razgovor. Intertekstualno pozicioniranje Boškovićeva teksta, općenito unutar žanrovskoga sustava i prema poemi Carla Nocetija povodom kojega je nastao, nudi također uporišta za razmatranje specijalizacije različitih vrsta diskurza – književnog i znanstvenog, stihova i proze – koja se zbila u 18. stoljeću i kasnije.
Polazeći od premise da je u talijanskim i francuskim suvremenim romanima èest
motiv slikarstva i/ili je glavni lik često također slikar, ovaj se rad bavi istraživanjem
modernih pretpostavki te ...pojave. Pažnja je usmjerena na tri francuska narativna teksta iz
19. stoljeća: na Balzacov Le Chef-d’oeuvre inconnu, na Manette Salomon braće Goncourt
i na Zolin L’oeuvre.
Analiza navedenih tekstova dovodi do otkrića da je likovima slikara Frenhofera,
Coriolisa i Claudea Lantiera zajednièko samo njihovo zvanje, jer svaki autor poima
umjetnika na različit način: za Balzaca je on titan, za Goncourtove dandy, a za Zolu je
umjetnik rob vlastite strasti. No, sva tri slikara su osuđena na propast i sva trojica očituju
ideje o umjetnosti izražene književnim sredstvima svojih tvoraca odnosno autora, koji
su istodobno bili i pisci i likovni kritičari.
Upravo ta činjenica daje nam povoda za nastavak istraživanja o biti prisutnosti
slikarstva u književnosti, te dosezima i posljedicama te prisutnosti.
Cilj je rada pokušati odrediti, na temelju analize izdvojenih
drama, opis mehanizma pomoću kojeg Josip Kosor izgrađuje dramski
svijet u čijem je središtu trijumf ljudske duše i pobjeda duhovne sfere
...nad materijalnom. Proces duhovne obnove, dinamizam obraćenja
iz stanja grijeha i/ili zanemarivanja bližnjega u stanje priznanja,
pokajanja i iskupljenja zbog počinjenoga (ne)djela/grijeha, moguće
je opisati funkcionalnom figurom/izrazom/konceptom promjene koja
je u sintaktičkim i semantičkim aspektima bliska teološkom pojmu
duhovne preobrazbe, metanoje, odnosno sastavnicama sakramenta
pokore (priznanje, pokajanje, ispovijed, iskupljenje/odrješenje).
Četiri drame predstavljaju različite stupnjeve u konstrukciji figure
promjene, a svaka je od njih u vezi sa statusom subjekta promjene
u neposrednoj društvenoj sredini: što su grijesi subjekta spram
kolektiva veći i naglašeniji, to su i izvedba i prepoznavanje pojedinih
aspekata figure promjene izraženiji i efektniji. Izabrane drame
svjedoče kako rješenje svake situacije, unutarnje/individualne
ili izvanjske/društvene krize valja tražiti u pojedincu, u promjeni
njegovog duhovnog stanja, a ne u promjeni društvenih i političkih
odnosa. Na djelu je utopijska konstanta ekspresionizma: unutarnja
pretvorba pojedinca - krik duše - ključ je za razrješenje nagomilanih
frustracija kolektiva.
Članak prikazuje dosad nedovoljno istražen odnos između dvaju dramskih tekstova: Čuda djevice Ivane Drage Gervaisa i Glorije Ranka Marinkovića, pri čemu se nameće zaključak kako se radi o dvama ...sadržajno i ideološki veoma bliskim tekstovima. Obje drame, nastale otprilike u isto vrijeme, od autora koji su obavljali vrlo visoke i odgovorne kazališne dužnosti, tematiziraju Katoličku Crkvu na izni- mno negativan način u vrijeme kad je politička, komunistička, vlast to zahtijevala radi vlastitih interesa. Čudo djevice Ivane temelji se na stvarnom slučaju Johance Jeroušek s početka XX. stoljeća, koji je već onomad u Supilovu Riječkom novom listu bio iskorišten za “antikleri- kalnu propagandu”, što je ponovljeno 1952. u Riječkom listu. Marinko- vićeva Glorija donosi istu ideološku pouku, pri čemu se radnja Glorije može itekako povezati s Gervaisovom komedijom (glavna junakinja u sukobu s Crkvom), pa su autori vjerojatno crpili iz istog izvora. Nije pritom neznačajno da se i u Gloriji spominje slučaj “svete Johance”. U razdoblju nakon proglašenja zatočenog nadbiskupa Stepinca kardi- nalom 1952. i posljedičnog prekida diplomatskih odnosa Jugoslavije s Vatikanom, kad se staleškim udruženjima svećenika željelo razbiti crkveno jedinstvo i odvojiti Crkvu u Hrvata od Rima, oba teksta propa- giraju politički podoban zaključak. Gervaisova drama nije nikad izve- dena – kao da je od dvije podobne i kao naručene drame odabrana ona uspješnija, kojoj je lošija maknuta s puta da ne bi smetala! Oba se teksta, posebice Gervaisov, tako u svojem povijesnom kontekstu i izrazitoj ideologičnosti mogu usporediti i s rimskim mimovima i farsama koji su ismijavali kršćane u vrijeme njihova progona.
Siromašan i pobožan križar iz Pikardije Robert de Clari autor je kronike Osvajanje Carigrada iz 1204. godine. Bio je svjedok Četvrtoga križarskog pohoda te svoju kroniku završava 1216. godine. Iz ...udaljene vremenske perspektive sagledava sve dobre i loše strane pohoda. S obzirom da je Četvrti križarski pohod neočekivano skrenuo s puta do Svete Zemlje, Clari s drugim pobožnim križarima dijeli nezadovoljstvo i traži moralno opravdanje i istinu. Križarska ideologija sada je podređena svjetovnim interesima Venecije pa je carigradski prostor kod kroničara Villehardouina izgubio svoju sakralnu vrijednost. S druge strane, kod Clarija, u epizodi Bogatstva i čudesnosti Carigrada, carigradski prostor nije desakraliziran pa nabrojane relikvije ne dobivaju samo značenje bogatog plijena. Od svih relikvija u radu se naročito analizira carigradska kristalna fiola, jer ne samo da je Villehardouin ne spominje već ta relikvija sadrži specifičnu biblijsku konotaciju. Clari spaja svjetovni događaj i zaboravljeni duhovni aspekt pohoda koji je sličan hodočasničkom diskursu jer svoju ontološku vrijednost postavlja na čovjeka kao homo viatora na putu prema eshatološkom Jeruzalemu. U tom spajanju svjetovnog i sakralnog Clari se koristi Biblijom. Na intertekstualnoj razini zbiljski se Carigrad tako, kroz formu urbane mirabilije, povezuje sa željenim idealnim gradom, neostvarenim Jeruzalemom.
Kačićevo čitanje Glavinića Palameta, Miroslav
Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu,
03/2012
5
Paper
Odprti dostop
U Kačićevu zalaganju za pisanu povijesnu istinu, koju pronalazi u tekstovima na latinskom i talijanskom i nudi je „siromašnim težacima i pastirima“ u svojim deseteračkim pjesmama, onoj publici s ...kojom uglavnom prije toga hrvatska knjiga nije računala, dade se iščitavati kao racionalistička nijansa njegova prosvjetiteljskog djelovanja i kao najava novoga književno-nacionalnog senzibiliteta. Bez obzira na to
koliko to zalaganje uvažava kritičku povijest, Kačićeve se pjesme do danas prepoznaju često i kao tematska spona hrvatske književnosti iz vremena narodnog preporoda s piscima i djelima iz XVI. i XVII. st. Njegova „Pisma od kuće Frankopanovića“, koja uspostavlja izravnu vezu s Glavinićevim Cvitom svetih i temom hrvatske pobjede nad Tatarima, važnom u hrvatskih romantičara, istodobno je posve razvidna kritika onih pjesnika i pjevača koji ne uvažavaju ili ne znaju spomenutu povijesnu istinu. Rad „Kačićevo čitanje Glavinića“ zapravo je intertekstualna analiza fabulativne i rodoslovne jezgre u spomenutoj pjesmi i Glavinićeve latinske posvete „Illustrissimo d.d. comiti Wolfgango Christophoro de Frangepanis“ u njegovu Cvitu svetih. Tom analizom rad namjerava ukazati na spomenute značajke, otkloniti jedan krivi zaključak u međunarodnoj slavistici, vezan upravo za Kačićeve izvore „Pisme od kuće Frankopanovića“, potvrditi pretpostavku da su dijelovi Kačićeve Korabljice radni materijal za pojedine pjesme iz Razgovora ugodnoga, odnosno da su pisani
prije prvog izdanja Razgovora iz 1756. Također, rad prati Kačićeve ključne postupke u preoblikovanju i prestilizaciji izvornog latinskog teksta i njegovu prilagodbu u deseteračku hrvatsku pjesmu.
U članku autorica podastire kritički pregled književno teoretskih dostignuća u hrvatskoj komparatistici od njihovih začetaka do danas, s posebnim naglaskom na pregled problemskih punktova i lakuna u ...prvim teoretskim radovima inozemnih i hrvatskih komparatista. U raspravi se uspostavlja diferencijacija između tradicionalne
komparatistike često nazivane francuskom školom i suvremene komparatistike. Na iskustvima tih opisa i uvida u radu se predviđa daljnji razvoj komparativne književnosti posebno u svjetlu novih strujanja u teoriji književnosti, a sve s obzirom na termine interdisciplinarnosti i nadnacionalnog motrišta, kao i s obzirom na
aktualne književno teoretske i metodološke pravce kao što je novi historizam, te kulturološke i rodne studije.
