Promatrajući zbirku pjesama Razgovor ugodni naroda slovinskoga fra Andrije Kačića Miošića kao primjer zbirke napisanih usmenih pjesama (koncept američkoga teoretičara usmene književnosti Johna Milesa ...Foleyja) rad pruža prilog proučavanju poimanja junaštva u kršćanskome svijetu pograničnih utvrda (njem. Welt der Granzfestungen), tj. na graničnome prostoru kršćanskih sila (Habsburške Monarhije i Mletačke Republike) i Osmanskoga Carstva u ranome novom vijeku. Polazeći od hipoteze da povijesni likovi u epskim narodnim pjesmama vrše egzemplarnu funkciju, pomoću heurističkoga modela humanitas heroica Andreasa Angyala nastoji se pružiti uvid u složenu koncepciju junaštva koja postoji u sustavu vrijednosti na granici.
Koliko je star status ratnog »heroja«, a koliko status »antiheroja« u povijesti književnosti? Je li u pitanju blizanačka uloga? Možemo li je pratiti od Odisejeve ratne lukavštine do kriminalnog Kuma ...i mafijaškog bossa Tonyja Soprana? Kakav trag ismijavanja korupcije javnih ovlasti »generala u sjeni« leži u samom središtu militarističkog povijesnog narativa ako ga čitamo kroz Aristofanove Ptice, a kakav ako njegovim međašem uzmemo Shakespeareovu renesansnu tragediju poput Tita Andronika? Koliko dugo već držimo pod znakom sumnje svaku pretpostavku o eventualnom vojnom herojstvu? Kako komedija i tragedija posredstvom groteske spajaju šumske jame s gradskim grobnicama i spektakularnim državnim arenama, nad kojima se odvija i sazrijevanje izmišljenog partizanskog barda Ljiljana Vidića u filmskom scenariju Zorana Lazića? Jesmo li se umorili od shizojunačina? Je li 21. stoljeće konačno postalo stoljeće Dobrog vojnika Švejka? Tekst će razmotriti mogućnost skeptičkog pristupa svakom kultu ličnosti, dovodeći u pitanje već i samu političku proizvodnju mitologiziranih domovinskih zaslužnika i njihove prateće kulturne industrije.
Brojne suprotnosti prevladavaju u Miltonovim djelima čak i pri površnom
pogledu; od njegovih ranih pjesama L’Allegro i Il Penseroso, kratke
drame Comus, do tri najpoznatija djela: Izgubljeni raj, ...Pronađeni raj i
Samson Agonistes. Suprotnosti omogućuju predstavljanje različitih gledišta i mišljenja o mnogobrojnim temama; one su zapravo element koji čini ova djela i dalje svježima i relevantnima od trenutka njihova objavljivanja u drugoj polovici 17. stoljeća, sudeći prema ogromnome broju objavljenih kritičkih osvrta nakon toga. Najvažnija relacija suprotnosti u ovim je djelima ona između glavnih likova, promišljanje o ovim vezama čini Miltonov didaktički izražaj puno bogatijim i složenijim od jednostavne podjele na dobro i zlo koja je ponekad prisutna. Usprkos očitoj moralnoj dimenziji poznatih biblijskih priča o čovjekovu padu, pobuni u raju, Isusovu i Samsonovu iskušenju, povremeni višeznačni aspekti binarne podjele dobra i zla, milosti i okrutnosti, poniznosti i arogancije određenih likova mogu dovesti do neočekivanih zaključaka u načinima na koje se moralnost i važnost tih likova mogu promišljati. Zbog toga Miltonov moralni izričaj može ići iznad jednostavnoga dualizma dobra i zla te biti bliži složenosti prisutnoj u životu općenito. U Izgubljenom su raju Sotona i Adam prikazani na dosta različite i naizgled nepomirljive načine: prvi je klasični karizmatični ratnik i zli pobunjenik, dok je drugi krotki, poslušni i miroljubivi dobri kršćanski junak. Koliko god ova dva lika bila suprotna, bilo moralno, kulturološki i sl., ponekad se može doći do iznenađujućih sličnosti.
